Izvođač: Bonamassa, Joe
Izdavačka kuća: Provogue Records
Izdanje: 2009
Trajanje: 64.14
Ocjena: 3/5
Joe Bonamassa, trenutačno vjerojatno najvrući komad željeza moderne škole blues rocka, nedavno se vratio s dugo iščekivanim albumom The Ballad Of John Henry. Riječ je o glazbenikovu sedmom studijskom izdanju, koje će zacijelo ponovno izazvati niz neugodnih pitanja. Radi li se u nastavku evolucijskog hodočašća američkog gitarista o širokogrudnom širenju naslijeđa blues glazbe, ili je The Ballad Of John Henry samo još jedan u nizu albuma koji praktički nema veze s bluesom. Kako god, vrlo vjerojatno ćete se dok se probijate kroz album razočarati i ljubitelji dobrog starog blues rocka i oni koji obožavaju zveket zvukova tradicionalnog bluesa.
The Ballad Of John Henry ne donosi ništa potresno novo, zapravo se svrstava u razred prosječnijih izdanja ovogodišnje, doduše tek započete, prodajne godine. Skladbe se ponose pažljivo oblikovanim okvirima klasične rokerske svirke, čiji su temelji debelo premazani obveznim zaštitnim slojem blues utjecaja. Očekivane izljeve sentimentalnosti, poduprte otrovnom i dinamično izbrušenom gitarskom svirkom, ovdje je moguće naći tek u razmacima. Nažalost! Bonamassa je bez sumnje dobro potkovan blues rockerski jahač, ali njegova isporuka prije je šablonizacija osnovnih blues rockerskih zahvata, zarobljena u čvrstom stisku klasične rock produkcije, koja primjetnija odstupanja od standarda modernog hard rocka ne dopušta, nego impulzivno reagiranje.
Ako ičega, onda Bonamassi zacijelo nedostaje karaktera, uz koji bi gospodičev neosporni talent bez sumnje lakše zavrtio kotačiće prepoznatljive, osebujne zvučne adaptacije blues rocka, od koje smo si toliko obećavali. Njemu tek rijetko uspije provirnuti iza zaštitne fasade grmljavine grubo odrezanih rifova, kojima mladić vedre duše i pun optimističnog, često previše nestrpljivog entuzijazma nespretno krmari među hridima sebi dragih žanrovskih krajolika. Tu je još blijeda, često čak i neodređiva boja Bonamassina glasa, kojem nedostaje uvjerljive oštrine, koja je obveza praktički svakog vjerodostojnog blues retoričara. Joe s nestalnim mijenjanjem raspoloženjskih uzoraka otvoreno koketira od naslovne skladbe nadalje. The Ballad Of John Henry usluzno se obavija oko oštre, funkom potkovane melodijske forme, koja bi s konkretnijim unosom strasti mogla čak konkurirati kojoj od novijih tvorevina Glenna Hughesa. Srodnu ritmičku rotaciju kasnije doživljavamo i uz Jockey Full Of Bourbon Toma Waitsa. Bonamassa svoju funky kljusinu bezbrižno ispraži korektnom izvedbom klasika Sam Brown, Stop!, čije inovativno kukičano teško rokersko ruho na rubovima nudi jedan od rijetkih doista impozantnih trenutaka albuma. Na toj točki festival oduševljavajućih autorskih tvorevina nažalost i završava. Last Kiss više je nego očito naslijedila gene Watersove Rollin’ and Tumblin’, izvedenica Funkier Than a Mosquito’s Tweweter sretnih supružnika Turner jedva se muči s hvatanjem za izvedbu korisne ravnoteže između starošklski nadahnutih puhačkih aranžmana i od osjećaja očišćenih gitarskih pasaža, a inače obećavajuća The Great Flood ipak previše podsjeća na ganutljivu baladu u stilu Garyja Moorea.
Kako god okrenem, Bonamassi nedostaje naprednih stilskih rješenja i inovacija, za koje se mladić inače snažno trudi. Što je šteta. Bez prisutnosti potonjih gospodič je naime osuđen na lutanje u sadržajnom vakuumu frigidnog blues rocka, koji je povrh svega postavljen još korak ili dva preblizu konvencionalnom hard rocku. Bonamassin talent je očit, te naravno vrijedan divljenja, slično vrijedi i za uvjerenost s kojom nam mladić neumorno predaje svoje poimanje bluesa. Spomenuta priznanja pak ne umanjuju vrijednost činjenice da se Joe usprkos svim hvalospjevima očito još uvijek muči s traženjem vlastitog identiteta. Ako ništa drugo, The Ballad Of John Henry dokazuje da bluesu kao žanru, odnosno bolje rečeno mlađoj generaciji blues protagonista, danas ponajviše nedostaje pravog karaktera. Drugačije rečeno, moderni blues ima ozbiljnih problema s imidžom.
Postava
Joe Bonamassa: gitara, vokal
Blondie Chaplin: ritam gitara
Rick Melick: klavijature
Carmine Rojas: bas
Anton Fig: bubnjevi
Bogie Bowles: bubnjevi
Produkcija
Kevin Shirley
Popis skladbi
1. The Ballad Of John Henry
2. Stop!
3. Last Kiss
4. Jockey Full Of Bourbon
5. Story Of A Quarryman
6. Lonesome Road Blues
7. Happier Times
8. Feelin’ Good
9. Funkier Than A Mosquito’s Tweeter
10. The Great Flood
11. From The Valley
12. As The Crow Flies
