Autor: Rok Klemše
Izvođač: Machine Head
Izdavačka kuća: Roadrunner Records
Izdanje: 2007
Nema baš puno bendova koji su doživjeli toliko uspona i padova kao američki sastav Machine Head iz Bay Areae. Od odličnog prvijenca Burn My Eyes, koji i danas važi za jedan od najboljih thrash metal albuma i koji je 1994. zauzimao vrhove svih metal ljestvica najboljih ploča, te vrlo dostojnog nasljednika The More Things Change (1997), Machine Head su upali u spiralu neuspjeha. Godine 1999. izdali su prosječnu ploču The Burning Red, a dvije godine kasnije okrenuli su leđa svojim sve malobrojnijim fanovima i izbacili bogohulni Supercharger, koji je napustio thrash metal korijene benda i u zvuk Machine Head unio repanje. Da, repanje. Svaki komentar je suvišan. Nije ni čudo da je Supercharger značio skori raspad benda, a leđa im je okrenula i izdavačka kuća Roadrunner. Frontmen Robb Flynn napokon je shvatio da okretanje prema vjetru i popuštanje trendovima ne donosi uspjeh, pa je 2003. nakon velikih peripetija izašla jako dobra comeback ploča Through the Ashes of Empires, kojom su se vratili u kraljevstvo pravog metala. Machine Head su dakle ponovno u usponu i u utrci za thrash metal prijestolje.
Što onda donosi nova ploča The Blackening? Već od samog početka priprema ploče Flynn nas je zasipao viješću da će The Blackening biti najmanje Master of Puppets od Machine Head. Obećavao je epičnost, fantastične strukture, razarajuće rifove… dakle, same vrhunce. I doista, ako su skladbe s ploče TtAoE, poput Imperium i Descend the Shades of Night, vratile vjernike u Crkvu Desetotonskog čekića, The Blackening je njezin Novi zavjet.
The Blackening je silno čudna ploča. Zgrabi te tek nakon nekoliko slušanja. Kad sam je prvi put čuo, stvarno sam si rekao da su Machine Head opet sjebali stvar. Srećom, ponovno slušanje dokazalo je da sam pogriješio. Iznimno dugačke, epske skladbe nisu lagan zalogaj za jednokratno slušanje, a kod površnog slušanja doista izgleda kao da su pjesme na silu razvlačili do devet, deset minuta. Taj osjećaj još uvijek postoji, ali svejedno je riječ o prokleto dobrim skladbama! The Blackening nudi cijeli sat udarnog, energičnog modernog thrash metala, od čega dvije skladbe prelaze deset minuta, dvije staju na devet minuta, a najkraća traje “samo” dobrih pet minuta. Upravo je tu minus ploče – skladbe polako postanu naprosto predugačke. Točnije, grubo rečeno, četiri skladbe od po deset minuta ipak su previše.
Dosta blebetanja! Tamno srce ploče The Blackening kuca pred nama. Epske, silovite skladbe novi su psalam metala u 2007., koji razbija okove izlizanog nu-metala. The Blackening je mračna ploča u koju je Flynn ispljunuo sav bijes koji osjeća prema današnjem svijetu. Metallica, to je bijes koji je trebao pokazati “ljuti” St. Anger! The Blackening je satna himna nezadovoljstva, koja ipak nudi više od “jebi se” odnosa mladenačke arogancije i ističe činjenicu da promjene počinju iznutra, istraživanjem vlastitog odraza. “Ogledalo ne laska”, kaže naslovnica.
Mrtvački ples počinje najnasilnijom antiratnom pjesmom ikad, deset i pol minuta dugim remek-djelom Clenching the Fist of Dissent. Kakvu atmosferu stvara početno jadikovanje i akustična gitara koja se probija kroz maglu! To jednostavno morate čuti, prije nego što vam na dvije minute vrat slomi Flynnov krik “Waaaaaaaaaaaaaaar!” Struktura skladbe je doista nevjerojatna. Esejistički tekst prati brojne promjene tempa, thrash metal štopanje i dijelove u stilu Kill ‘Em All s “šakom u zrak”.
Ovdje je pravo mjesto za spomen pokretačke snage ploče. Riff! Štrcajući rifovi dvojca Flynn/Demmel naprosto su nevjerojatni. Sviranje jedan oko drugoga, harmonije, rifanje i pilanje teških akorada, čas udarnih i sirovih, čas melodičnih i mekanih. Što više slušaš te gitare, to više postaješ ovisan. Fantastični gitarski dijelovi vjerojatno su ovaj put razlog zbog kojeg se ritam sekcija drži malo više u pozadini. Nemojte me krivo shvatiti, McClain i dalje pokazuje svoje šareno, tehnično bubnjanje, ali kao i na TtAoE ipak se ne iskaže.
Loših skladbi na ploči doista nema, ali ovdje bih istaknuo samo najbolje. Clenching the Fist of Dissent već sam spomenuo, a nužno mu se mora pridružiti i odlična, agresivna, adrenalinska vožnja vlakom smrti u Aesthetics of Hate. Flynn je skladbu napisao kao odgovor na istoimeni članak Williama Grima, koji piše o tome da je Dimebag Darrell za svoju tragičnu smrt (gitarista Panteri je na pozornici ustrijelio poludjeli obožavatelj) bio sam kriv. Lijeva počast preminuloj legendi i pljuvačka u lice konzervativnom puritancu Grimu. Inače trivijalan podatak – Flynn tu skladbu svira na gitari modela Washburn Dimebag, koju mu je Darrell osobno poklonio, jer je prethodne večeri Flynnovu gitaru razbio na pozornici.
Slanderous s bijesnim, razornim rifovima odlično sažima temu rasizma. Još jedna adrenalinska injekcija u stilu stare škole Bay Area thrasha i ujedno vjerojatno najizravnija skladba ploče. I pritom kako odlična!
Istaknem još i devetominutno remek-djelo o vjerskoj desnici Halo, s fantastičnom eksplozijom nakon jednominutnog mirnog uvoda. “To je poziv na oružje! Vrijeme je za borbu!” Stanite u prvi borbeni red i otkrijte sve ljepote ove ploče.
The Blackening nije savršena ploča, možda nije ni njihova najbolja, ali to je kao da kažem da Metallicin Justice nije dobar kao Master ili da Seasons in the Abyss od Slayera nije dobar kao Reign in Blood. Koliko je dobra ploča The Blackening, pokazat će se na kraju godine, kad će sigurno zauzimati najviša mjesta ljestvica. Vukovi su na slobodi!
Postava
Robb Flynn – vokal, gitara
Phil Demmel – gitara
Adam Duce – bas-gitara
Dave McClain – bubnjevi
Produkcija
Robb Flynn
Popis skladbi
1. Clenching the Fist of Dissent
2. Beautiful Morning
3. Aesthetics of Hate
4. Now I Lay Thee Down
5. Slanderous
6. Halo
7. Wolves
8. A Farewell to Arms
