Autor: Aleš Podbrežnik
Izvođač: Manilla Road
Izdavač: Golden Core Records
Izdanje: 2015
Trajanje: 88:25
Ocjena: 4/5
Nakon »šupljih« izdanja Mysterium (2013) i »Playground Of the Damned« (2011), legendarni, recimo slobodno kultni kansaški metalci Manilla Road vraćaju se sa 17. studijskim albumom »The Blessed Curse«, kojim su napokon pronašli vezu s diskografskom ostavštinom po kojoj su, kroz niz nezaboravnih izdanja u osamdesetima, postali zapravo jedna od najcjenjenijih skupina među poznavateljima metala, koja pak nikad nije dobila pravo priznanje za svoj minuli rad, nego je ostala negdje u podzemlju metalskog svemira, kao vrlo dobro čuvana tajna.
»The Blessed Curse« je točka na kojoj se šef skupine, jedinstveni Mark »The Shark« Shelton probudio iz sna, osvrnuo ravno prema korijenima karijere Manilla Road, u ona vremena dakle kad je bend štancao fantastične albume, kao što su među ostalim recimo »Crystal Logic« (1983) i »Mark of Death Mask« (1981) i izvukao sa svojom družinom na vidjelo vraški dobar album, kakav je trebao izaći primjerice nakon vrlo dobrog albuma »Voyager« (2008)! Iz poprilično pospanog »Mysteriuma« nakon svega dvije godine uslijedila je potpuna preobrazba. Dobili smo album pun razjarenih i navijenih crnih koračnica-himni, gdje se kroz skladbe visoko vibrantna raspoloženja dinamično prelijevaju jedno u drugo. U središtu zbivanja ponovno je markantni vokal Marka Sheltona. On nikad nije važio za dobrog pjevača, štoviše. Na njegov se vokal jednostavno moraš naviknuti. Ako ti ne uspije, Manilla Road nikako ne možeš zavoljeti. Nosi specifičnosti i posebnu vrstu karizme, inače je loš pjevač. Njegov je vokal tijekom godina definitivno izgubio snagu, no unatoč tome boja vokala je toliko specifična i izrazito posebna da Shelton sa svojim nosnim, tuleće šupljim vokalom zapravo ostaje središnja figura koja specifičnostima autorskog izraza Manilla Road i dalje daje trenutno prepoznatljiv pečat.
Album ima manu. Produkcija. Ovaj put su gitare ugodno navijene. Shelton je odabrao zapravo starinski recept i njegova je gitara posve neizglačana, zvukovno gola i izrazito organska, što uz njegovo soliranje i poseban osjećaj za slijeđenje melodije unosi još jedan zaštitni znak klasičnih Manilla Road. Dok Sheltonov vokal, gitarski rifovi i bas linije čvrsto povezano i aktivno supostoje u zvučnoj slici, to se ne može reći za produkciju bubnjeva, koji zvuče tanko, odsutno, kao da dolaze iz daleke telefonske govornice. Koliko god se Naudi trudio »bojati« prijelazne dijelove briljantnim rolingima, iskričavo upletati dvostruku bas-bubanj pedalu i tako dalje, »snare« bubanj ima očajan zvuk. Šteta. Upravo greška u zvučnoj produkciji kvari cjelokupnu sliku ovog inače vrlo uzornog proizvoda, koji dokazuje da su stari prdci još kako živahni u zrelim godinama te da im nadahnuća još zdaleka ne manjka. Možda bi Shelton trebao pozvati producenta u studio i prestati se baviti producentskim zadacima, jer oba prethodna albuma nose slične produkcijske mane. No producent jednostavno košta, a Shelton nije baš bogataš glazbene industrije.
Album The Blessed Curse« nudi pobjedničku formulu ponajviše zbog činjenice da na njemu ima više brzih skladbi, koje su uravnotežene duljim kompozicijama, gdje je drama-teatar posebno izrazito nadograđen. Sve skladbe nude markantne rifove koji definiraju glazbeni dosje boljih albuma skupine. Posebno razjarene, da ne kažem kar okultno podrugljive, skladbe su The Dead Still Speak ili Truth in the Ash, pa nadalje posebno Reign of Dreams te pred kraj Sword of Hate. One su uklopljene među točke koje se, kao i već uvodna naslovna skladba, otvaraju kroz stupnjevanje drama-teatra, gdje se raspoloženja više puta slikovito preokreću. U tim točkama skupina po poznatom receptu vrlo spretno kolo između razjarene distorzije i teatralnih umirenih dijelova podrtih čistim ili akustičnim zvukom gitara u pratnji. U njima kraljuju potpuna epska crnina i misterij. U specifično izvornoj dogmi Manilla Road artizma Shelton je u vrijeme stvaranja ovog albuma bio nadahnut antičkim vremenima Sumeraca, zato se poezija skladbi oslanja na antičku civilizaciju južne Mezopotamije (danas tamo stoji onaj ubogi i »nesretni« Irak). Album nas dakle usisava u vremena rano brončanog doba, odnosno u vremena više od 4.000 godina prije rođenja nesretnog telovježbača. Posebno ispod kože uleze treća po redu Tomes of Clay, gdje skupina namjerno zaplovljava u arapske ljestvice i stvara izrazito mračnu atmosferu. Preljepa akustična pjesma slijedi i na poziciji br. 5, kad se zavrti Falling. Sheltonov poseban vokalni pristup izvlači još više dramatične izražajnosti uz te umirene točke. Album zaključuje mini epska suita The Muses Kiss, koja se razvija uvodno u neoklasičnom stilu i smatra se jednom od najboljih točaka albuma, napuhana bezgraničnom melankolijom. Bryan Patrick se uključuje u Sheltonov vokal upravo na tim mirnijim dijelovima albuma, gdje višim vokalnim linijama harmonija dueta učinkovito kontrastira dramatična osjećanja.
»The Blessed Curse« pak sadrži i dodatni album, koji sa šest skladbi nosi naslov »After the Muse«. Bez obzira na to što se točke dodatnog albuma u aranžmanima izdašnije usredotočuju na uporabu akustike, koja tako stupa u središte razvoja događaja, središnji fokus preuzima skladba naslovljena All Hallows Eve. U dvije različite verzije. Prva je ona koja potječe iz 1981. godine i koju je skupina sasvim slučajno nedavno pronašla u studiju kao njezin analogni zapis. Duga je 12 minuta i riječ je o atmosferičnom epu. Zašto nije još dulja? Jer je skupini tada ponestalo analogne vrpce za snimanje! Ludo. Zadržana je sva izražajna autentičnost originala, koji možete slikovito usporediti sa završnom novosnimljenom verzijom te skladbe, dodanom na rep dodatnog albuma. Produljenom za tri minute,
Album »The Blessed Curse« vrlo uspješno i učinkovito hvata vezu s najsvjetlijim dijelovima diskografskog opusa Manilla Road. Uz malo više pažnje posvećene produkciji, koja na albumu nažalost šepa, album bi postigao još veću izražajnu i artističku snagu. Bez obzira na to, donosi mnogo skladateljskih glazbenih slasti i izvrsnu uravnoteženost između brzih i udarnih kompozicija te onih koje se usredotočuju na gradnju specifične atmosfere, što će ljubitelje specifične epske crnine ove misteriozne kultne američke metalske postave zasigurno više nego zadovoljiti!
Manilla Road nastupili su u prošloj godini, dana 22.07.2014., na tolminskom festivalu Metaldays, gdje su bili glavni nositelji drugog stagea i usred pljuska priredili izvrstan koncertni nastup. RockLine reportažu s tog festivalskog dana možete u cijelosti pročitati OVDJE!
Postava
Mark “The Shark” Shelton – gitara, vokal
Bryan “Hellroadie” Patrick – vokal
Joshua Castillo – bas gitara
Neudi – bubnjevi
Produkcija
Mark “The Shark” Shelton
Popis skladbi
CD.1:
“The Blessed Curse”
1. The Blessed Curse
2. Truth in the Ash
3. Tomes of Clay
4. The Dead Still Speak
5. Falling
6. Kings of Invention
7. Reign of Dreams
8. Luxifera’s Light
9. Sword of Hate
10. The Muses Kiss
CD2.:
“After the Muse”
1. After the Muse
2. Life Goes On
3. All Hallows Eve 1981 Rehearsal)
4. In Search of the Lost Chord
5. Reach
6. All Hallows Eve 2014
