Autor: Peter Podbrežnik
Izvođač: Enid, The
Izdavač: Operation Seraphim
Izdanje: 2015
Trajanje: 38:24
Ocjena: 3.5/5
Robert John Godfrey, britanski klavijaturist, skladatelj, aranžer i filozof, najveći je dio svog stvaralačkog opusa, nakon kratke, ali burne suradnje s Barclay James Harvest početkom sedamdesetih, posvetio simfonijskoj progrock grupi The Enid, koju je osnovao davne 1973. godine. The Enid su sa svojim orkestralnim pristupom simfoprogu, u kojem je obično klasična glazba bila na prvom mjestu, a rock na drugom, počeli privlačiti pažnju upravo usred punk invazije, pa je to jedan od mogućih odgovora zašto nikad nisu postigli veći komercijalni uspjeh, iako su njihova rana ostvarenja iz druge polovice sedamdesetih pravi žanrovski klasici. The Enid su, unatoč dugovječnosti i konstantnom izdavanju novih ploča, s iznimkom nešto duže pauze/raspada između 1999. i 2007., do danas ostali prilično previđeni čak i među ljubiteljima simfoproga.
Zanimanje za njihovu glazbu opet je donekle oživjelo nakon izlaska albuma »Invicta« (2012), koji je naišao na odličan odjek publike i odobravanje većine kritičara, što je Godfreyju, koji se upravo tada, zbog dijagnoze Alzheimerove bolesti, namjeravao umiroviti, udahnulo novi stvaralački elan i uvjerilo ga da ostane u grupi koju je 1973. postavio na noge. Genijalni skladatelj i klavijaturist, koji osim Alzheimerove bolesti već dugo pati od dijabetesa i kroničnih napadaja depresije, naime se namjeravao umiroviti i svoje mjesto u bendu prepustiti nekom mlađem, pri čemu bi u tom slučaju jedini originalni član The Enid ostao bubnjar Dave Storey.
The Enid su u 2015. ušli još ambicioznije nego ikad prije i lijepo je vidjeti da Godfreya nakupljene bolesti nisu poslale u preranu mirovinu, nego želi, dok je još pri snazi, snimiti što više nove glazbe, jer su se te godine odlučili snimiti čak dva studijska albuma. Prvi među njima je »The Bridge« na kojem su Godfrey i pjevač Joe Payne željeli u dubljim detaljima istražiti klasične elemente glazbe The Enid. Pojedine orkestralne aranžmane i vokale na »The Bridge« dopunjuju simfonijski oplemenjene gitarske dionice iz prstiju Jasona Duckera te zborski aranžmani u režiji Maxa Reada. Potpuno uranjanje u klasičnu glazbu znači da na »The Bridge«, koji je navodno prvi od najavljene, međusobno povezane trilogije studijskih albuma, nema mjesta za bas gitaru i bubnjeve.
Većini ljubitelja (progresivne) rock glazbe to se naravno neće previše svidjeti, dok će grupi taj potez možda privući dodatne ljubitelje raznih drugih glazbenih žanrova, predvođene orkestralnom i komornom glazbom, naravno one koji nisu pretjerano okoštali puristi i tradicionalistički snobovi. Pojedini orkestralni aranžmani na »The Bridge« izuzetno su lijepi, a sveopća, staromodna romantika koja puše kroz većinu kompozicija pravi je melem za dušu koja želi malo odmora od pritisaka suvremene ‘civilizacije’ i u duhu se vratiti u neka puno jednostavnija vremena. Jedini problem albuma »The Bridge« je pretjerana repetitivnost većine orkestralnih motiva, koji ponekad podsjećaju na zakrpani kolaž raznih već čuvenih ideja s prethodnih albuma The Enid. To zapravo nije iznenađujuće, jer osim četiriju kompozicija, stvorenih posve ispočetka, prevladavaju razna rearanžirana djela s prošlih albuma, samo što se ovdje nalaze pod drugim imenima, što si naravno zbog lijenosti zaslužuje posebnu ukor.
»The Bridge« svidjet će se prije svega ljubiteljima orkestralne i operetne glazbe, dok je teško zamisliti da će, osim nekog specifičnog sljedbenika grupe Queen, koji će uživati u bogatim vokalnim harmonijama i operetnom pristupu Joea Paynea, koji ima neke glasovne srodnosti s legendarnim Freddiejem Mercuryjem, ugrijati srca onih koji više nego na simfoniku prisežu na gitarski podupiran rock i učinkovitu ritam liniju. Potonje će »The Bridge« svojim istraživanjem klasicističkih aranžmana i komornih vokala vrlo vjerojatno poprilično smoriti, dok dugogodišnji pristaše The Enid, unatoč tome što album nikako nije usporediv s prošlim vrhuncima kultnih simfoprogresivaca kakav je bio primjerice »Invicta«, imaju poprilično razloga za dobro raspoloženje, jer je riječ o ambijentalno iznimno bogatom uratku, u kojem se kroz pojedine tekstove odražava Godfreyeva društveno kritična i ekološki osviještena filozofija. U sam vrh opusa The Enid »The Bridge« se naravno zbog lijene prerade prošlih djela i pretjerane repetitivnosti pojedinih motiva neće uvrstiti, ali je ipak lijepo čuti da je Godfreyeva družina nakon svih ovih godina još uvijek vjerna svom izvornom glazbenom poslanstvu.
Postava
Robert John Godfrey – klavijature i orkestracija
Jason Ducker – gitara
Max Read – zbor, programiranje
Joe Payne – vokal
Produkcija
Max Read i Robert John Godfrey
Popis skladbi
1. Earthborn (4:19)
2. ‘Til We’re Old (1:59)
3. Dark Corner Of the Sky (4:47)
4. Bad Men (3:47)
5. My Gravity (7:08)
6. Wings (5:02)
7. First Light (4:51)
8. Autumn (4:33)
9. Silence – bonus track (1:56)
