Autor: Aleš Podbrežnik
Izvođač: Schon, Neal
Izdavač: Frontiers Records
Izdanje: 2012
Trajanje: 55:31
Ocjena: 4/5
»The Calling« je ukupno šesti samostalni studijski album Neala Schona, u današnjoj postavi AOR veterana Journey jedinog originalnog i osnivačkog člana sastava, s kojim je do danas izdao ukupno 14 studijskih albuma. Čovjek koji je svoje prve profesionalne glazbene korake napravio početkom sedamdesetih kod šamana Carlosa Santane, kad se upisao na njegova kultna studijska izdanja »Santana III.« i »Caravanserai«, nagovještavao je već prethodnim studijskim albumima Journey da ga ponovno vuče prema izdavanju samostalnog studijskog djela. Ako malo prekopate po sjećanju, i »Revelation« (2008) i nakon njega »Eclipse« (2011) zadnjim skladbama albuma, dakle dvjema potpunim instrumentalima u kojima ulogu vokala preuzima gitara Neala Schona, naznačuju kamo vjetar puše.
Neal Schon spada među najsavršenije virtuoze gitare koje je u svojem životu dao presvijetli rock univerzum našeg osunčanog sustava, možda čak i galaksije. Spada u šačicu onih rijetkih univerzalnih gitarskih genija koji su svoju igru doveli do takve perfekcije da mogu uvjerljivo(!) i prevzetno(!) odsvirati baš sve čega se prihvate. To je jedan od onih glazbenika koji se perolakoćom uklapa u različite koncepte glazbenih priča, zato je Schon oduvijek bio vrlo traženo i cijenjeno ime i kad je riječ o studijskoj pomoći mnogim istaknutim glazbenim imenima.. Ako nabrojimo tek nekoliko njegovih najvećih korisnika studijske svirke, to su: Joe Cocker, Sammy Hagar, Paul Rodgers, Larry Graham, Betty Davis, Michael Bolton, Jan Hammer, a popis još zdaleka nije zaključen. A tu su još i zajednički Bad English i Hardline.
Nakon prenatrpanog koncertnog rasporeda sastava Journey napokon se našlo malo vremena da Neal Schon dovede u završnu fazu sve svoje glazbene ideje koje nije mogao iskoristiti u Journey, u paket živopisno raznolike i izuzetno duhovite gitarske »komedije«. Za taj je pothvat Neal skupio malu, ali provjerenu ekipu majstora svog zanata! Za bubnjeve je zamolio kolegu Stevea Smitha, inače bivšeg Journey kompanjona, klavijature je doprinio Igor Len, a zahtjevne solaže na Moog klavijaturama položio je Schonu prekaljeni Jan Hammer (Jeff Beck, Mahavishnu Orchestra, nalazimo ga i na glazbenoj podlozi za film »Miami Vice«),
Otvaračka naslovna The Calling tipični je navijeni rocker koji služi tome da ti naglo preuzme pozornost! Neal se u svojoj gitarističkoj retorici u improvizacijama utječe osjetnoj uporabi zvučnih efekata iskorištavanja tonova preko »Whammy harmonija«, nečemu što vrlo često čujemo kod Joea Satrianija. Već prva skladba daje jasan uvid u izniman doseg koji svojom ekspresijom postiže Schonova moć gitarske retorike. Čovjek oprezno raspoređuje svoje tonove, savija ton na istom položaju vrata gitare tako da iz njega izvuče i po 3 – 4 različita tona, a da ne pomakne prst (i uz pomoć tremola). Sve to oplemenjuje njegov izniman osjećaj za valovito stupnjevanje raspoloženja i dinamike, jer pojedini tonovi mogu odzvanjati još tako profinjeno i senzitivno, a drugi opet s oštro odrezanim odzvonom, pa se gošćavaju u ultrazvučnim solističkim eskapadama.
Gitaristovu višeslojnu izklesanost odmah iza skladbe The Calling potvrđuje i Carnival Jazz, koja je dodobra izbušena Smithovim rollovima na tom-tomovima. I ta skladba zadržava optimistično nastrojen duh koji u sebi nosi pečat gitarske igre Neala Schona i inače je poznata stalnica njegove integracije gitare u izričaj sastava Journey. Carnival Jazz se doista ne zaustavlja, djeluje čak nepredvidljivo u baznom aranžmanu, a i kao najkompleksnija i najprogresivnija od skladbi albuma! Negdje na polovici prelama se u potpunu eksperimentalnu jazz rock fusion avanturu, u kojoj Schonu u ispaljivanju brzih rafala nikako ne ponestaje streljiva. U završnom dijelu Smith i Schon ustupaju prostor klavijaturama, koje zvukom klasičnog klavira u jazzovskoj šarolikosti začine samo solistički eksperimentalni procvat skladbe do njezina završetka.
Skladbe Blue Rainbow Sky, Six String Waltz i/ili True Emotions usporeni su, ali raspoloženjski vrlo vibrantni trenuci albuma, koji bi kao saliveni pristajali na kraj bilo kojeg Journey albuma izdanog u novije vrijeme. To znači da spajaju izniman pristupačnost, a i približavaju karakter gitarske igre Neala Schona slušatelju na najklasičniji način. Onaj, skoro već standardno »journeyevski«.
Kraći preludij u Back Smash nazvan Irish Field sažima gitaristovu osjetljivost, koja je bliska onoj Stevea Morsea (Deep Purple) u njegovoj Contact Lost, a blizu nje snaći će se i ljubitelji Garyja Moorea. Bilo je samo pitanje vremena kada će se na popisu skladbi albuma »The Calling« naći skladba tipa Fifty Six. Riječ je o fuziji orijentalnog melosa koji udaraljkama stvara čak ritmičke uzorke u stilu pravih »arabeski«, a Schon ubrzo diže skladbu u rally stampedo svoje gitarske igre, koja je fuzionistički opterećena jazz improvizacijama klavira. Jedna od najluđih glazbenih avantura novog albuma.
Vjerojatno najduhovitiji trenutak albuma u razigranoj i zabavno šegavoj Tumbleweeds, Schon predstavlja u vodećem motivu opet duhovitom uporabom »Whammy« harmonija – skladba će zato opet biti blizu ljubiteljima Joea Satrianija. Primal Surge nosi nešto konotacija plemenskih ritmova crnog kontinenta zahvaljujući snažnom angažmanu Stevea Smitha i cerebralno izazovnog sentimenta dugo savijenih tonova, održavanih otrovnim »sustain« efektom, koji tvore sanjivu, a zarazno privlačnu vodeću melodiju iz čarobnih ruku Neala Schona.
Odličan ekspresivno draškajući potez Schonu uspijeva neposredno pred kraj albuma u blues rockerski erotogenoj izazovnosti skladbe Transonic Funk, koja se temelji na čvrsto opasanom, srednje brzom, a zato utoliko koketnijem tempu, a gitaru odlično veže uz sebe zavjesa zvuka klavijatura »Hammond like«. Schon se majstorski snalazi i u sferi bluesa, što jasno pokazuje odakle veliki majstor dolazi i gdje je praishodište njegove gitarske igre. Visokim naponom napunjeni, pravovjerni rockerski album Schonove gitarske igre zaključuje mirna, akustična Song Of The Wind II, koja svojom mirnom i šaptavom melodičnošću odlično rasterećuje opisani rockerski intenzitet, što se inače bezobzirno kreće kroz album!
Odličan studijski album Neala Schona i za ljubitelje gitarskog rocka krasno »punilo« u vrijeme kad Satriani smišlja svoj novi studijski nastavak. Ukratko! Tipičan album gitarskog rocka, urezan u suzvučju s jedinstvenim i na milju prepoznatljivim karakteristikama Schonove multifacetne okovanosti, koji na tržište donosi proizvod glazbene supstance puni krvi sadržajne opipljivosti. »The Calling« je album koji je Neal Schon 2012. godine jednostavno trebao da bi si dao zraka punim plućima i izazvao svoj artistički ja. Ustaljena i dodobra afirmirana glazbena forma Journey svakako ne dostaje da bi se unutar nje mogla razgoliti sva idejna pronicljivost i slikovitost unikatno izbrušenog briljanta gitarske igre ovog gitarskog vesoljca i velikog mudraca svog zanata. Sve to rješava album »The Calling«!
Postava
Neal Schon – gitara, bas gitara
Igor Len – klavijature
Steve Smith – bubnjevi
GOSTUJUĆI GLAZBENIK:
Jan Hammer – “Moog” klavijature
Produkcija
Neal Schon
Popis skladbi
1. The Calling
2. Carnival Jazz
3. Six String Waltz
4. Irish Field
5. Back Smash
6. Fifty Six (56)
7. True Emotion
8. Tumbleweeds
9. Primal Surge
10. Blue Rainbow Sky
11. Transonic Funk
12. Song Of The Wind II.
