Autor: Peter Podbrežnik
Izvođač: Moody Blues, The
Izdavač: Decca Records
Izlazak: 1978
Trajanje: 46:08
Ocjena: 4/5
»Octave« bio je deveti studijski album prog rock pionira The Moody Blues i istodobno njihov prvi nakon ponovnog okupljanja 1977. Nakon izvanrednog uspjeha prethodnika »The Seventh Sojourn« (1972) pojedini su se članovi te legendarne skupine naime nekoliko godina posvetili samostalnim karijerama. Klasična postava The Moody Blues (Hayward, Lodge, Pinder, Thomas i Edge) odlučila je oživjeti kultno ime upravo u vrijeme kad su punk i disko dominirali tadašnjim radijskim valovima. Sukladno tome, bio je i manji interes tadašnje publike za nova ostvarenja ‘dinosaura’ progresivnog rocka, iako je »Octave« i dalje uspio postići relativno lijep komercijalni uspjeh, i to čak na američkom tlu. Unatoč tome predstavljao je važnu prekretnicu i početak kraja njihovih najvećih artističkih i komercijalnih trijumfa.
Osim što je »Octave« donio osjetnu zvučnu promjenu u tradicionalnom simfonijskom prog rock Moody zvuku, ponajprije kad je riječ o stvaranju njihovih karakterističnih orkestralnih aranžmana, jer su melotron i chamberlin nestali iz Pinderova arsenala klavijatura i ustupili mjesto modernijim sintesajzerima, to je bio i posljednji album The Moody Blues na kojem je sudjelovao taj legendarni klavijaturist/pjevač. Mike Pinder, koji je u međuvremenu osnovao novu obitelj u Kaliforniji, shvatio je da se odjednom više ne slaže tako dobro s ostalim članovima benda kao nekoć, pa je odlučio otići već tijekom snimanja albuma te odbio mogućnost da s nekadašnjim suborcima nastupa na turneji.
Gitarist/pjevač Justin Hayward i basist/pjevač John Lodge tako su bili prisiljeni odsvirati nedostajuće sintesajzerske dionice, nakon čega je 1979. Pindera zamijenio švicarski klavijaturistički maestro Patrick Moraz (ex-Yes), s kojim su uspješno odradili turneju »Octave« i time započeli posve novo razdoblje za tu legendarnu skupinu. U skladu s njihovom dugogodišnjom tradicijom, svakom je članu benda pripalo autorstvo nad barem jednom skladbom na albumu.
Otvaranje albuma, energični katalizator »Steppin’ in the Slide Zone«, u kojem Lodgeov vokal preuzima glavnu riječ, bio je glavni hit singl s albuma, koji je doživio lijep uspjeh i s druge strane Atlantika. Na njemu se već jasno čuje promijenjeni zvučni pristup preko sintesajzera, koji su zamijenili melotron i chamberlin i tako Moodyjima donijeli znatno više elektronski obojen zvuk u usporedbi s dotadašnjim, simfonijski usmjerenim pristupom. Istodobno se tu već mogu čuti prvi tragovi postupnog zvučnog njihanja između simfonijskog prog rocka i melodičnog rocka/AOR-a, koje će obilježiti njihova ostvarenja tijekom cijelih osamdesetih. Pastoralno-simfonijska Thomasova balada »Under Moonshine« znatno je tradicionalističkije Moody djelo s moćnim orkestralnim aranžmanima i eterično obojenom vokalnom izvedbom brkatog multiinstrumentalista, koju obilježava pratnja hipnotičnih višeglasja. To je jedna od onih stvari na albumu koje poručuju da su ‘stari dobri’ The Moody Blues, unatoč određenim zvučnim promjenama, ponovno među nama.
Na akustično obojenom pastoralnom remek-djelu »Had To Fall In Love« posebno se ističe gitarist Hayward sa svojim nostalgično obojenim vokalnim pristupom, koji se odlično uklapa uz njegove nježne akorde na akustičnoj gitari, živahan zvuk Thomasove usne harmonike i zasanjane prateće vokalne harmonije. Znatno energičniji i u ubrzani tempo postavljeni »I’ll Be Level With You«, koji je napisao bubnjar Graeme Edge, začinjen je višeslojnim vokalnim harmonijama sva četiri glavna pjevača skupine i vragolastim gitarskim pasažama, dok elektronski obojen zvuk sintesajzera, preko kojeg stvaraju moćne orkestralne aranžmane, gradi uspješan most između klasične i novije zvučne slike te kultne britanske skupine. Usporena ljubavna balada »Driftwood«, koja je nastala u Haywardovoj skladateljskoj i pjevačkoj režiji, bila je drugi hit singl s albuma i sadrži brojne elemente gitaristovih/pjevačevih prošlih klasika, predvođenih pjesmama »Nights In White Satin« i »Never Comes The Day«. Predivna melodija, koju vodi Haywardov unikatni, melankolično-melodični vokal, položena je na pastoralne akorde akustične gitare, dok se u pozadini prelijevaju eterični simfonijski aranžmani. Sve to začinja razigrana upotreba alt saksofona u domeni povremenog glazbenika R.A. Martina.
Minimalistički, rock’n’rollovski tempirani »Top Rank Suite«, još jedno Haywardovo skladateljsko i pjevačko ostvarenje, u kojem je ponovno prisutan saksofon, svojim se poskočnim i razigranim raspoloženjem te šaljivim tekstom znatno razlikuje od ozbiljne i melankolične naravi ostalih skladbi na albumu. Pastoralna ljubavna balada »I’m Your Man«, u kojoj vokalno i skladateljsko zapovjedništvo ponovno preuzima Ray Thomas, koji ovaj put uz zanesenu pjevačku izvedbu oduševljava i duhovitim upadima na flauti, jedan je od boljih trenutaka na albumu »Octave«. Moćni orkestralni aranžmani uspješno pojačavaju elegantnu ritmiku i profinjenu atmosferu, kakva je oduvijek bila karakteristična za većinu Thomasovih tvorevina.
Na simfonijskorockerskoj klasici »Survival« Lodge oduševljava svojim skladateljskim, pjevačkim i bas-gitarističkim talentom, a pjevanjem posebno zasja u hipermelodičnom refrenu. Nostalgična atmosfera, koja prati veličanstvene orkestralne aranžmane i potresne gitarske pasaže, ponovno podsjeti na njihova najbolja vremena simfonijskog prog rock pionirstva. »One Step Into The Light« jedina je skladba na albumu koju je stvorio i otpjevao klavijaturist Pinder koji se opraštao od skupine. Kao što se i može očekivati od takvog klavijaturističkog majstora, riječ je o izrazito simfonijskom ostvarenju, nabijenom nizom epskih orkestralnih aranžmana, koji bi zvučali još bolje da se nisu odrekli melotrona. Njega su, s druge strane, slikovito spomenuli u tekstu. Nostalgični »The Day We Meet Again« ispada kao odličan zaključak s inovativnim sintesajzerskim motivom i slojevitim orkestralnim zavjesama, dok Haywardov otužni vokal uspješno pojačava sveopću melodramatiku, koja ne jenjava sve do kraja te sjajne skladbe.
S »Octave« su se klasični sastav The Moody Blues uvjerljivo oprostili od publike i snimili kvalitetan, izuzetno uravnotežen album koji po kvaliteti ne zaostaje puno za njihovim najvećim remek-djelima. Nakon Pinderova odlaska, unatoč brojnim zanimljivim izdanjima koja su se nizala i tijekom osamdesetih, The Moody Blues nisu više uspjeli dosegnuti nekadašnju, zavidno visoku artističku razinu. Dolazak Patricka Moraza označio je početak nove, komercijalno još uvijek prilično uspješne, ali znatno melodičnije rock usmjerene ere i napuštanje određenih prog rock elemenata bez kojih se nije moglo zamisliti tradicionalni zvuk The Moody Blues.
Postava
Justin Hayward – vokal, gitara, klavijature
John Lodge – vokal, bas-gitara, klavijature
Ray Thomas – vokal, flauta, usna harmonika, tamburin
Mike Pinder – vokal, klavijature
Graeme Edge – bubnjevi, udaraljke, prateći vokal
GOSTUJUĆI GLAZBENIK:
R.A. Martin – saksofon, rog
Produkcija
Tony Clarke
Popis skladbi
1. Steppin’ in a Slide Zone
2. Under Moonshine
3. Had to Fall in Love
4. I’ll Be Level With You
5. Driftwood
6. Top Rank Suite
7. I’m Your Man
8. Survival
9. One Step Into the Light
10. The Day We Meet Again
