Lokacija: Beč (Wien) / Arena / Austrija
Datum: četvrtak, 14.03.2013
The Darkness, izgubljeni i pronađeni prvaci rock ‘n’ roll ekscesa kojim su 2003. zapalili poput meteorita na planetarnoj sceni najvrućih bendova galaksije i kojim su se zavrtjeli njihovi nezaboravni singlovi »I Believe In A Thing Called Love«, »Growing On Me«, »Get Your Hands Off My Woman«, »Love Is Only A Feeling«, sve do danas s već slavnog prvijenca »Permssion To Land«. Meteorit je eksplodirao 2006., kad su The Darkness bili na vrhuncu s drugim albumom »One Way Ticket To Hell… And Back« (2005), jer je bend podlegao razvratnom životu koji se na ovaj ili onaj način uvuče u život kad postaneš zvijezda. The Darkness raspali su se na dva dijela. Glavni motor skupine Justin Hawkins nakon uspješne rehabilitacije bavio se u vremenu do ponovnog okupljanja The Darkness svojom skupinom Hot Leg, dok je ostatak trojca djelovao u skupini Stone Gods.
Jasno je da bez braće Hawkins nema The Darkness. Kolo sreće okrenulo se u pravom smjeru pa su prije otprilike dvije godine ponovno ujedinjeni The Darkness najavili prve koncertne termine. Prošlog kolovoza izdali su tako treći studijski album »Hot Cakes«, nastupali na festivalskim pozornicama, ponijeli ime i među obožavatelje Lady Ga Ga jer su na njezinoj turneji otvarali koncerte. Dočekali smo naposljetku i novu samostalnu »headlinersku« turneju, koja se zaustavom u Beču, 14.03.2013., dovoljno približila i slovenskoj granici da se posjet koncertu The Darkness činio smislenim izletom i za ekipu RockLine.
Koncert je već poprilično dugo bio rasprodan. Isti je promotor prije sedam godina organizirao koncert skupine The Darkness u Gasometru. Na prostoru koji prima tri puta više ljudi od susjedne Arene. Naslutio je da The Darkness više nisu tako vrući pa nije uzeo rizik na pleća, nego je radije rezervirao manju i jeftiniju lokaciju, rasprodao je, pa makar je ispred dvorane ostalo još podosta ogorčenih fanova koji su ostali bez karata.
Točno u osam sati na pozornici je stajao predbend. Odličan izbor. Više nego prikladan izbor. Ginger Wildheart Band. Skupina koju vodi Ginger Wildheart, poznat ponajviše upravo po dugogodišnjem prkošenju sa skupinom The Wildhearts, a prvi je put na sebe skrenuo pozornost kao član postave Quireboys. Čovjek se prije tri godine na kraće vrijeme priključio i skupini Hanoi Rocks pjevača Michaela Monroea za njegovu samostalnu turneju i album »Sensory Overdrive« (2011). Nedavno je pokrenuo i projekt Hey! Hello!, u kojem je riječ o svojevrsnoj eksperimentalnoj, čak progresivnoj noisy pop avanturi eklektičnosti, u suradnji s pjevačicom Vctorio Liedke, a Ginger u njemu svira baš sve instrumente, uključujući bubnjeve. Njegova pratnja odsvirala je uživo čak četiri skladbe s projekta Hey! Hello!, i to Swimwear, Lock for Rock (and Other Sporting Cliches), How I Survived the Punk Wars i Feral Days. Sadržajno eklektična mješavina hard rocka, punka, čak i rockabillyja, a i izleta u simfonijske vode, preliveno sočnošću glam kulture, isporučila je izvanredno zagrijavanje. Pucanje iz svih topova, čvrst hard rockerski stisak čak tri gitare, izvanredno harmoniziranje Gingerova vokala od strane svih članova pratnje. Izvanredna dinamika i eksplozivnost. Nestašni Ginger pokazao je svojim nastupom da bi se teško našao prikladniji predbend koncertu The Darkness od njegove postave. Ginger Wildheart Band su na kraju publici isporučili još skladbu The Queen of Leaving projekta Silver Ginger 5 te zaokružili tričetvrt satno odsvirano zaustavljanje na pozornici s klasikom The Wildhearts Do the Channel Bop.
Petnaest minuta iza devet navečer vrti se klasik Thin Lizzy The Boys Are Back In Town. U zadnjoj trećini pjesme na pozornici, koja je još uvijek zatamnjena, pojavljuju se četiri siluete! S rukama podignutim u zrak drže se za ruke. The Darkness. Dvorana na nogama! Eksplozija u novu Every Inch Of You, kvartet se punim zamahom razleti po prostranoj pozornici. Dan skroz lijevo, Frankie skroz desno, u središnjem dijelu pozornice dakle ima dovoljno prostora za ekscentričnog Justina. Čovjek koji je u svoj pozornički eksces teatar unio mnogo školskih satića oponašanja njegova visočanstva Freddieja Mercuryja, ponovno je izazovan u svakom pogledu. Od priljubljene krpice koja je pokrivala njegovo golotinjavo, kostoloho i piercinzima te tetovažama »ovjenčano« tijelo, do pokreta, gestikulacija, grimasastih dosjetki mimike lica,….
Okrenulo se sedam godina otkad smo posjetili The Darkness u Gasometru, a Justin se možda smirio za koji milimetar. Možda kažem. Sad njegovo lice krase »cankarjanske« brčiće, pri kraju zavrnute prema gore. Lud pak ostaje. Pozitivno lud. Uz svu tjelovježbu koja je uključivala stojku na glavi, penjanje po zvučnicima, trljanje jadne Gibson Les Paul o lijevi grozd zvučnika pričvršćen na strop dvorane, teatralno krivljenje i izvlačenje svih mogućih poza, ležanja, položaja, sav je taj režirani štos Justinove igre opravdan i sveukupno kredibilan, jer Justinu služi vokal u vrhunskoj formi. Kao 2006. Nekoliko je puta doslovno zapanjio ekstremnom visinom koju posjeduju njegovi vokalni registri. I Justin ne posustaje tijekom nastupa. To je najvažnije. Nikakvu istrošenost ne pokazuje. To je dokazalo i uključivanje vokalno silno zahtjevne priredbe Radioheada Street Spirit u bisu koncerta i prokleto superiorne verzije »N.W.O.B.H.M.« koju izvode The Darkness.
Bečka je publika pokazala da The Darkness nikako nisu zaboravljeni. Ponajprije je koncert posjetila većina mladih ljubitelja rock kulture, što je za skupinu dobar znak jer prognozira njezinu dugovječnost. Repertoar je očekivano uključivao najpoznatije trenutke albuma »Permission To Land« i »One Way Ticket To Hell… And Back«, u koje su bile umiješane novije skladbe s »Hot Cakes«. Publika je podivljala izdašnije osobito na starijim hitovima, ponajviše je dignuta krov bečke Arene kad se postava nakon krajnje lucidne parodije na bubnjara Eda (She’s Just a Girl, Eddie) prihvatila komada One Way Ticket To Hell… And Back, kao i u završnom krošeu redovitog dijela, koji smo svi grozničavo iščekivali u dvorani, I Believe In A Thing Called Love.
Draženju ekscentričnog Justina nije bilo ni kraja ni konca. U bisu je na pozornicu doletio »mali bijeli bombon«. »Vraga!« »Je li to ekstazi?« »Je li možda pomogao za alat među nogama?« »Je droga!?« Droga je, zar ne!?!« Bio je znatiželjan Justin, koji je teatralno progutao »tabletu«, zatim se počeo svlačiti i kao rođeni glumac »u bolovima« spoznao: »Ahhh… It’s worms, bloody worrrrmssss….«.
Istina, ostatak trojca u ekipi bio je, uz Justinov orijaški ego, opet osuđen na ulogu statista, ali je pokazao kako su odlični glazbenici Ed, Frankie i Dan. Osobito je potonji važan kotačić koji svojim radom maskira Justinove kiksove – oni se pojavljuju cijelo vrijeme tijekom koncerta jer čovjek na pozornici radi hrpu stvari istovremeno uz sviranje gitare. Usto je Dan impresionirao s nekoliko izuzetno lijepo položenih klasično zasnovanih hard rockerskih solaža te dokazao da u sviranju gitare nipošto ne zaostaje za razvikanim bratom. Erotogena je pojava The Darkness na pozornici! Nestašni Justin, pokvaren do srži, u završnoj je Love On the Rox With No Ice teatralno zajahao jedan od dobro »ojačanih ramenih obruča« najprikladnijeg tonskog tehničara. Potonji ga je na ramenima odnio kroz parter. Justin je na ramenima solirao i solirao i solirao. U svu tu ludost solizma, koja se vrtložila u znojem prožetoj i pivom polivenoj Areni, uklopio je na lucidan način (kako bi inače) vodeći motiv Top Gun Anthem Stevea Stevensa.
Opet je to bio jedan od onih koncerata koji te danima nakon izlaska drže u šaci postkoncertnih dojmova, dok hodaš otvorenih usta. Justin i banda ne daju ti disati ni na tren dok s njima dijeliš magiju uživo. The Darkness ostaju bolesno dobri. Kao najgrješniji medenjaci oštre rock britve, pucaju punim nabojima u sjaju izuzetne naponske erupcije uvijek kad dođe vrijeme da se popnu na pozornicu. Bez obzira na to što se postava ostarjela za sedam godina od svoje posljednje posjete Beču, toga se ni na tren nije dalo osjetiti. Multiinstrumentalist Justin ostavio je klavir za novu turneju kod kuće i koncert se okrenuo naokolo bezobzirno prema baladnim uspavankama.
Nadajmo se da će se The Darkness ovaj put održati i da ih je iskustvo od prije nekoliko godina mnogo naučilo te da će braća Hawkins izdržati jedan uz drugoga. Bez njih nema The Darkness, a sve drugo čega bi se prihvatili ostavljalo bi gorak okus da nedostaje bitan začin. The Darkness su na bečkom koncertu dokazali svoju veličinu pohotnih rock ‘n’ roll akrobata novog doba, koji u malom prstu nose rijetku vještinu. I ta ih vještina svrstava među najbolje pozorničke interprete. Nude odlično pozorničko izvođenje, a istovremeno ga začinjaju namjerno plasiranim pretjerivanjem špas teatar ekscesa. Upravo ono što današnjoj raji treba da se odspoji u ovim olovnim vremenima posljednjih dana zapadne civilizacije, do kojih nas je dotjerao virus liberalnog kapitalizma, koji sada u Njemačkoj već privatizira i vodu. Rock ‘n’ roll je katapult do ekstaze u paralelni svijet koji si iluzorno slikamo pred očima. I The Darkness ostaju nakon viđenog u Beču jedni od najuvjerljivijih nositelja zastave rukovanja s rock ‘n’ roll magijom. Grešni nitkovi. I što još? Grešno dobri naravno! Do srži.
autor: Aleš Podbrežnik
fotografije: Aleš Podbrežnik
Setlista:
GINGER WILDHEART BAND:
1. Swimwear
2. It Appears That the Party Is Over
3. Feral Days
4. Lock for Rock (and Other Sporting Cliches)
5. How I Survived the Punk Wars
6. Taste Aversion
7. Brain Sugar
8. Over Easy
9. The Queen of Leaving
10. Do the Channel Bop
THE DARKNESS:
The Boys Are Back in Town (snimljeni uvod)
1. Every Inch of You
2. Black Shuck
3. Growing on Me
4. She’s Just a Girl, Eddie
5. One Way Ticket To Hell… And Back
6. Nothin’s Gonna Stop Us
7. Get Your Hands Off My Woman
8. Love Is Only a Feeling
9. Friday Night
10. Concrete
11. How Dare You Call This Love?
12. Givin’ Up
13. Stuck in a Rut
14. I Believe in a Thing Called Love
—bis—
15. The Best Of Me
16. Everybody Have A Good Time
17. Street Spirit (Fade Out)
18. Love On The Rox With No Ice
