Izdavač: Cooking Vinyl
Datum izlaska: 19. 11. 2021.
Trajanje albuma: 35.25 min
Produkcija: Dan Hawkins
Žanr: Hard Rock/Rock’N’Roll
Ocjena: 8.5/10
Ili ih voliš ili ih mrziš. Srednje opcije nema. The Darkness. Prošle su dvije godine i evo novog albuma. Ukupno sedmog. U stilu. U prepoznatljivom stilu. U suglasju s recepturom, ili bolje rečeno recepturama vještog baratanja prepoznatljivom glazbenom formulom koju su dečki u osamnaest godina djelovanja izbrusili do savršenstva. Svi zaštitni znakovi po kojima je ovaj kvartet poznat, s njihovim bezgraničnim cinizmom šaljivdžija i genijalno podmazanim humorom, sjedaju na svoje mjesto već kad se »Motorheart«, produkcijski zacijelo jedan od najbrušenijih, najoštrijih i najbučnijih albuma u karijeri The Darkness, otvori pjesmom Welcome Tae Glasgae. Ako ti to nije očito odmah na početku, potvrdit će ti to sigurno It’s Love, Jim, dakle druga pjesma albuma, s jednom od najprodornijih fraza ne samo novog albuma, nego cijele karijere The Darkness. Rokerski do kraja nabrušena fraza, temeljena na svetoj jednostavnosti, koju je Dan Hawkins najprije morao smisliti. A to nije uvijek lak zalogaj. Ostati elementaran! To se računa.
Album »Motorheart« kratak je, nešto više od 35 minuta. Skupina je na njemu racionalna, a u toj racionalnosti iznimno uvjerljiva, što je jako, jako dobro. Tu ne otkriva toplu vodu. Sam album doduše ni u čemu ne donosi nikakav pomak iz rovova ustaljenog izraza u kojima skupina udobno izvaljena uživa već nekoliko posljednjih albuma. Ali kao što rekoh. »Motorheart« udara upravo po onim cilindrima zbog kojih volimo The Darkness (nadam se da ste s nama).
Justin Hawkins zadržava vokalnu briljantnost kojom raspiruje svu lucidnost dosjea pjesama i skupine, stvara onaj nadobvezni moment parodičnosti, koji u cijelom razvoju pomp teatra opet teatralno pali već na početku! U Welcome Tae Glasgae, gdje se razmetljivo grimasira po uzoru na dosadno dernjanje nekih sastava iz prve polovice devedesetih u stilu RATM-a ili RHCP-a, čime posve namjerno »kljuca« slušatelja (ljubitelja klasičnog rokera) ravno u mali mozak. Ne ostaje dužan ni Ricku Springfieldu u Jussy’s Girl. Ukratko, Justin je opet komedijaš bez premca, a pritom se The Power And The Glory Of Love može proglasiti trenutkom albuma koji pokušava loviti slavu hita I Believe in a Thing Called Love, dok je Sticky Situations još jedan parodični poklon velikim uzorima Queen, a Eastbound Thin Lizzy. Pobjednica sve te zafrkancije skupljene na jednom mjestu ipak je rock’n’roll šamarčina s dozom motörheadovskog lomatanja i grmljavine, a to je Nobody See Me Cry. Ako ti se i prije nisu usta razvukla u osmijeh od uha do uha, ova je pjesma definitivno jamac za bezgranični krohot. Album zaključuje njegov »špaček«. Speed Of the Nite Time, u koji su dečki otmjeno ugurali čak i moment post punka britanskih sastava iz osamdesetih. Naslov prvaka albuma u kreaciji sveg kaosa i pohujšanja skupljenog na jednom mjestu, a koji u genijalno pomirljivoj maniri aranžiranja u svakom trenutku održava smisao, zacijelo pripada naslovnoj pjesmi albuma.
The Darkness iznimno su koherentna glazbena cjelina. Silnice su u produkcijskom smislu briljantno umjerene. Bas-linije para, snare izvlači pečatnu buku, tu su zapamtljivi rifovi snažnog karaktera, a nad svime Hawkinsovo izvanredno vokalno majmunisanje. Sve je to u aranžmanima još teatralno začinjeno klavijaturama, prstohvatom keltske muzikalnosti (što nije novost kod The Darkness) i iznimno snažan novi studijski uradak ovih teško svrstivih predstavnika rock’n’roll revivala u novom mileniju opet je tu. The Darkness ostaju klasa svog zanata, koji ne prestaje isporučivati sladostrasne dobrote rock’n’roll revitalizma s ponotranjenim osjećajem iskričave parodičnosti! Ljubitelji Spinal Tap – dobrodošli (opet) doma!
Autor: Aleš Podbrežnik
Popis pjesama:
1. Welcome Tae Glasgae
2. It’s Love, Jim
3. Motorheart
4. The Power And The Glory Of Love
5. Jussy’s Girl
6. Sticky Situations
7. Nobody Can See Me Cry
8. Eastbound
9. Speed Of The Nite Time
Postava:
Justin Hawkins – vokal, klavijature, gitara
Dan Hawkins – gitara
Frankie Poullain – bas-gitara
Rufus Tiger Taylor – bubnjevi
