The Game Of Life

 Iako su sami počeci grupe bili puno humorističnije naravi i iako su dečki iz Santa Cruza u svojoj ofucanoj svakodnevici razvili poprilično dementan oblik zafrkancije, članovi grupe Arsonists Get All The Girls brzo su se razvili u sekstet šestorice pojedinaca koji su u preobraženom obliku potpune ludosti stvorili zvijer spremnu raskomadati i poklati sve na svom putu, najplemenitije kapljice demencije. The Game Of Life prvi je uradak koji su ameriški klonovi bendova poput Dance Club Massacre, Despised Icon i, u okrnjenom, gotovo neprepoznatljivom obliku, reciklirani iz utjecaja grupe Cryptopsy, stisnuli na malo više od pola sata zgusnutog materijala. A već nakon prvog slušanja jasno je da je karnevalska višebojnost neodlučan sudar melodike i tvrdih, višetonskih ritmičkih provala bijesa koje se iz skladbe u skladbu izmiču definiranju.

Produkcijski posao ovaj je put preuzeo Zack Ohren, koji je producirao i malo manje poznate bendove poput Animosity i Light This City, a ovaj je put po mračnim kanalima zamućene podsvijesti kormilario u studiju. Vokalist Remi, koji povremeno pritišće i klavijaturne tipke, gitaristi Nick, Cameron i Arthur (ni izbliza ne podsjećaju na maidenovsko sofisticirano preplitanje gitara, koje mi je ionako suvišno, jer je zvučno nemoguće razlučiti da prste po gitari tare čak trojica tipova), basist Pat i bubnjar Garin tako su samo iscijedili novu dozu gnoja iz otvorene rane. Izdavačka kuća opisuje ih kao zvuk iskakanja iz tračnica vlaka pun gejeva na putu u grad. Vrlo privlačno za sve psihopate i homofobe. Ono što se doista čuje jest nedostatak jasne vizije: žele li izražavati ludilo i bezumlje ili samo žele trabunjati i u melodičnu celofansku ovojnicu nepovezano nabacati pojedine komadiće te se nadati da će konačni rezultat doista imati glavu i rep. Uvodna skladba, ‘Business In The Front’, obećava milozvučnu uvertiru koja podsjeća na intro skladbe nekakvih Creed prije nego na ludih šestoro. To je samo faza, kaže mi osjećaj u zatiljku. A onda prvi desant izopačene volje nakon šokiranja. ‘Save The Castle Screw The Princess’ poprilično je otrcan klиšej koji počinje kao glamurozna orkestracija nekakvih Amon Amarth, koji su počeli opsjedati zidine dvorca, lupati na vrata i onda bjesnjeti jer su shvatili da im nitko ne otvara. Kad se napokon popnu preko zidina, otkriju da je princeza obširna i dlakavih nogu šezdesetogodišnjakinja. Prije obećano silovanje otpada, i to kako! Za to dečki potroše čak pet minuta vremena vaših slušatelja, u kojima zapravo ne naprave ništa potresno. Od nastavka očekujem više i nekako dolazimo i do skladbe ‘Mantipede’, u kojoj vas uvjere ili Remijevi rascijepljeni vokali ili suvišni zvukovi klavijatura da su trovači vaših misli u mladosti slušali i nešto drugo, a ne samo metal. Čuje se S.O.I.A. singalong, a zatim vas kateterom procijede u sljedeću sferu. ‘Cuffed To Your Ankles’ neodvojivi je dio te cjeline koja u drugoj polovici skladbe poslužuje jednu od najljepših melodičnih instrumentalnih igara. Kod AGATG-a zbrka počinje kad Remi otvori usta, a kad su sami u melodičnom plesu, imaju tračak zdrave glazbene svijesti i prijeko potrebne logike koja dopušta da ih sluša i netko drugi, a ne samo mentalno zakočeni potencijalni serijski ubojice. ‘Shoeshine For Neptune’ nastavlja prije zacrtani parabolični let kratkokrilog vrapca nad poljem, a grindcoreovsku simfoniju nastavljaju svojom vizijom kako je kad vas pojedu štakori … ‘Tourtasia’ je već čuveni izmet blata koji nisu uspjeli utrpati u već čuvenu ‘Mantipede’, a puno me više razveseli gotovo skajevski – grindcoreovski kolaž skladbe ‘Claiming Middle Age a Decade Early’. Veselje je kratkog daha. AGATG su tu naime zato da vam oduzmu i posljednju želju za nastavkom slušanja, ali ja ustrajno nastavljam slušati. Načelu praznoglavog prdenja slijedi i “veliko” finale ploče, koje u drugoj polovici albuma zvuči kao prepun tramvaj albumskih filera. ‘Taiwanese Troft Trouble’ je s orijentalnim slojevima klavijaturnog kiča ovješen spak, pedofilska poslastica ’13 Year Old Ruby’ pak zvuči kao skakanje školice. Jazzy i NoMeansNojevski, rekli bi neki. Sve do petnaestog ponavljanja rifa koji je svoje već rekao u usamljenom basističkom obliku, a ovaj put su instrumentalisti, opsjednuti s četiri tona, počeli dobivati očitu zimicu. Dobije je i slušatelj, jer je ona vjesnik potpunog otpora. ‘Robando De Los Muertos’ je baroknoorguljski umetak prilično dobre, ali još nedorađene ideje, koja standardnim ubacivanjem suvišnog ponavlja već nagoviješteno, ako ne i već izrečeno, frazu koja prikazuje prispodobe života prosječnog zbora zdravorazumskih idiota koji vas žele zaprositi svojim ludilom, a to jednostavno ne mogu. A onda veliko otkupljenje! ‘So You Think You Know About The Game Of Life (Party In The Rear)’ je još posljednji pokušaj frontalnog napada, nakon kojeg slijedi samo brojanje izgubljenih zubi.

Uvjerljivci su ispali iz igre. Možete ugasiti player i otići u želji za opuštanjem raznijeti susjedov zečnjak, jer će vam zečevi s krvavećom stražnjicom (taj prizor naime krasi naslovnicu ploče) od danas nadalje poprilično ići na živce… AGATG su u svom izopačenom internom humoru otišli toliko daleko da su u zanosu zaboravili napisati bilo nešto originalno, a ekstremne granice metalskog žanra ostale su nepromijenjene. Prispodobe koje se slikaju retrospektivno nude samo nedostatak želje da se shvati ono što su trabunjala željela reći. The Game Of Life zvuči isprazno i ako je to život u svoj svojoj punini, onda je vrijeme za obredno klanje i ispuštanje krvi iz otvorenih vena.