Autor: Peter Podbrežnik
Izvođač: Zappa, Frank
Izdavač: Rykodisc Records
Izdanje: 1972
Ocjena: 5/5
“The Grand Wazoo” bio je, baš kako mu i ime nalaže, velik album, ako ne i jedan od najveličanstvenijih bisera cijele Frankove karijere, a s obzirom na njezinu raznolikost, to nipošto nije mali pothvat. Kao i njegov nimalo manje sjajni prethodnik “Waka/Jawaka” (1972), s kojim ima mnogo toga zajedničkog, stilski je nastavio Frankov (privremeni) povratak u prekrasni svijet jazz rock fusiona, koji je na tako sjajan način zacrtao svojim legendarnim albumom “Hot Rats” (1969), za brojne ljubitelje njegove glazbe čak i vrhuncem karijere. I “The Grand Wazoo” nastao je u vrijeme kad se Frank u studiju oporavljao nakon što ga je na jednom od koncerata usred turneje 1971. sa pozornice gurnuo neki bolesno ljubomoran vandal. Frank se i na ovom albumu u mnogočemu držao uspješnog glazbenog recepta koji je primijenio na “Waka/Jawaka”, samo što je ovdje otišao još korak dalje u istraživanju beskrajnih granica jazz rock fusiona i svojih skladateljskih sposobnosti. Ako si je na “Waka/Jawaka” priuštio još poneki usputni blues, funk i hard rock trenutak, “The Grand Wazoo” njegov je najdotjeraniji i najdosljedniji album kad je riječ o izvrsnoj upotrebi duhovitih jazzerskih aranžmana za puhače i limene instrumente, koje je Frank aranžirao tako da su se gotovo savršeno slili s njegovom specifičnom gitarskom tehnikom i jednom od najboljih ritam sekcija u tadašnjoj rock i jazz glazbi.
Aranžmani za puhače ovdje su postali još bogatiji i izražajniji jer je na albumu sudjelovao znatno veći broj glazbenika. Frank je ovaj put uspio sastaviti pravi jazz fusion big band od dvadesetak članova, s hrpom velikih imena svog zanata (plus još dvoje dodatnih vokalista). Među njima ću istaknuti njegove dugogodišnje suradnike koji su ponovno činili okosnicu postave: klavijaturiste Dona Prestona i Georgea Dukea, bubnjara Aynsleya Dunbara, basista Erroneousa i gitarista Tonyja Durana. S njima je, a većina ih je bila uz njega još od vremena The Mothers Of Invention, glazbena čuda sijao već na “Waka/Jawaka”, pa je bio posve logičan potez nastaviti s istom ekipom tamo gdje je zadnji put stao. Spomenutim majstorima svojih instrumenata pridružila se i proširena sekcija puhača. Možemo samo nagađati zašto je izdavačka kuća Ryko ovaj album pripisala zajedničkoj suradnji Franka i njegova pratećeg sastava The Mothers. Doduše, na albumu je sudjelovalo nekoliko prije spomenutih članova The Mothers, ali ipak je riječ o posve samostalnom albumu na kojem su se predstavili i brojni drugi, novi glazbenici.
“The Grand Wazoo” je osim toga bio još jedan od Frankovih brojnih konceptualnih albuma (od skladbi na albumu jedino se “For Calvin” ne veže uz koncept). S obzirom na to da su konceptualni albumi obično bili i njegovi najbolji uradci, već mu je samo ta činjenica jamčila kultni status. Frank je ponovno nastavio svoju tradiciju komičnih i iznimno grotesknih koncepata koji su (gotovo bez iznimke) u sebi nosili oštar bodlju društvene satire. Ovaj put priča se vrti oko glazbenog okršaja dviju izmišljenih antičkih civilizacija (taj je događaj prikazan i na duhovitoj naslovnici). U njoj se kao sporedni lik na početku priče pojavljuje i stari znanac svih Frankovih ljubitelja, ludi znanstvenik po imenu Uncle Meat. Njega je Frank kao glavnog negativca prvi put predstavio već u konceptu istoimenog dvostrukog albuma iz 1969. Ovaj put Uncle Meat (njegovo pravo ime ovdje je otkriveno kao Stu) u svom je skrivenom laboratoriju smislio novi način da nezahvalnom svijetu dokaže svoju golemu genijalnost. U svom laboratoriju usred pustinje uspio je stvoriti nekakvu repliku, odnosno hologram neke izmišljene antičke civilizacije. Ona se pritiskom na određeni gumb njegovih nemogućih aparata pojavila tek nekoliko kamenjara dalje od mjesta na kojem je stajao Stuov laboratorij.
Vladar te umjetno stvorene civilizacije je Cletus Awreetus, zvan i funky imperator. Cletus ima golemu vojsku sastavljenu samo od nezaposlenih glazbenika. Njegova vojska vlada izmišljenim gradom u rijetkim trenucima predaha, kad se ne sukobljava s jednako umjetno stvorenim glavnim neprijateljem – Mediocratesom iz Pedestriuma. I Mediocrates ima golemu vojsku sastavljenu od nezaposlenih glazbenika. Obje se vojske svakog tjedna u ponedjeljak sukobljavaju. Konačni rezultat dvoboja uvijek se objavljuje na oglasnim pločama, ukrašenim akvaduktima i kamenim pločama. Kao i svaki pravi vladar velikog carstva, Cletus ima i brojne dodatne probleme. U njegovu slučaju na prvom su mjestu društveni nemiri. Grotesktni kult mazohističkih asketa koji ne vole glazbu počeo je u katakombama ispod Cletusove saune kovati urotu protiv vladara. Te uroTnike Cletus naziva “pitanjima”. S njima se obračunava na način primjeren svim antičkim vladarima njegova kova. Nakon što uhvati urotnike, priredi poseban festival kojem prisustvuje sva gradska raja gladna kruha i igara. Tamo urotnike dovede u posebnu arenu u kojoj im se obraća preko golemog zvučnika po imenu The Grand Wazoo. Imperator ih pita zna li netko od njih pjevati, plesati ili svirati bilo kakav instrument. Oni rijetki koji podignu ruku i pokažu barem tračak talenta primaju se u njegovu vojsku (koja je zapravo big band).
Manje nadareni prisiljeni su otići na prisilni rad u razne zapuštene noćne lokale/striptiz klubove, gdje ih, ako su vrijedni, vlasnik kluba počne osposobljavati za Cletusovu vojsku. Zarobljenici koji ne odgovore odmah dobivaju još jednu priliku, kad im priđe oskudno odjevena djevojka s posebnim instrumentom sastavljenim od žlica. Ako uz njegove zvukove pokažu barem malo prirodnog ritma, puštaju se i šalju u Nashville. Nepopravljivi su pak kažnjeni tako da im Cletusov osobni orkestar odsvira posebnu suitu čiji ultrazvuk uzrokuje pucanje stakla golemog spremnika s korozivnom kemijskom smjesom. Kad ta opasna smjesa preplavi preostale kažnjenike, festivala je kraj. Nakon tog obreda Cletus vedra duha odlazi na večeru, gdje objeduje sa svojim vjernim slugama. Za vrijeme obroka iznenadi ga vijest o upadu Mediocratesove vojske. Obje vojske glazbenika dramatično se sukobe i Cletus iz dvoboja izlazi kao pobjednik. I tako, uvijek iznova, prolazi svaki dan u izmišljenoj civilizaciji koju je stvorio zlokobni Unle Meat. Kao što je karakteristično za priličan broj Frankovih koncepata, i ovaj preko sukoba dviju izmišljenih civilizacija predstavlja simboličan obračun između glazbenika i glazbene industrije. Pojedine se kompozicije (i ovaj put prevladavaju instrumentali) svojom strukturom lijepo vežu uz većinu imena iz spomenutog koncepta. Uostalom, albumom se posve lijepo može uživati i bez poznavanja tog šaljivog koncepta, pogotovo jer je riječ o pretežno instrumentalnom uradku.
Album se otvara veličanstvenim, više od 13-minutnim naslovnim instrumentalom “The Grand Wazoo”. On je u mnogočemu stilski nastavak naslovne skladbe s “Waka/Jawaka”, iako je po atmosferi mnogo prikladniji za glazbu koja bi se mogla naći u nekoj komediji iz rimskih vremena (prikladno prije spomenutom konceptu) nego u špageti vesternima, što vrijedi za “Waka/Jawaka”. Na toj se izvrsnoj kompoziciji odmah osjeti onaj prepoznatljivi, neprevarljivi Frankov komični duh, u kojem je svaki od aranžmana za puhače stvoren na posve specifičan duhovit način. Na prvom je mjestu u produkciji raznolika sekcija puhača big banda, no ona se odlično nadopunjuje s Frankovim gitarskim vragolijama i iznimno dinamičnom ritam sekcijom. Pojedini motivi zvuče vrlo opušteno i duhovito, osobito solaže na trubama, koje često zvuče kao da se netko u pozadini velike koncertne dvorane cijelo vrijeme podsmijeva i ismijava slušatelje. Kao što je tradicija svih poštenih big bandova, i ovdje se većina instrumentalista predstavi svojom solo točkom, a i ovaj je put istaknuo tko drugi nego Frank na svojoj gitari, koji je odsvirao uvodnu solažu. Završnu gitarsku solažu doprinio je njegov desna ruka Tony Duran. Bogati aranžmani puhača, funky gitarske dionice i duhoviti, posve nepredvidivi ritmički prijelazi te solaže slušatelju jamče zabavu još godinama nakon prvog slušanja, što je odlika svih vrhunskih jazz rock fusion kompozicija, ne samo onih koje je stvorio ovaj glazbeni genij.
Sljedeća stvar, “For Calvin (And His Next Two Hitch-hikers)”, jedina koja nema veze s konceptom, malo smiruje atmosferu, slično kao što je na “Waka/Jawaka” bio slučaj s “Your Mouth”. Budući da ovaj put nije riječ o stvari usmjerenoj na bluesne note, nego o zanimljivom hibridu jazz rock fusiona i avangarde, Frank je dobio mnogo više prostora za kaotičan, improvizacijom začinjen srednji dio (jedna od improvizacija kasnije je, u nešto izmijenjenom obliku, upotrijebljena na zabavnoj groteski “The Adventures Of Greggery Peccary” s albuma “Studio Tan” (1978). Nakon naleta uvodne kompozicije, ovo je ritmički znatno sporija kompozicija. Ujedno je i jedina vokalna kompozicija na albumu, jer sadrži ženski vokal Janet Neville-Ferguson i prateći vokal Sala Marqueza. Fergie se svojim komičnim načinom pjevanja predstavila već na “It Might Just Be a One-Shot Deal” s “Waka/Jawaka”. Ovaj je put pak izvela bizaran tekst koji priča o mrtvim autostoperima.
“Cletus Awreetus Awrightus” još je jedna iznimno duhovita i opuštajuća stvar, koja je po duhu pomalo srodna klasiku “Peaches En Regalia” s “Hot Rats”. I ova stvar sadrži krajnje burlesknu sekciju puhača i brojne razbacane gitarske i klavirske dionice. Ne nedostaje ni zabavne “salonske” Dukeove solaže na električnom klaviru, koja se preko ulaska sekcije puhača, poskočnog ritma i gitarske solaže pretvori u melodiju koja bi se mogla naći i u nekom Benny Hillu. Komičnoj atmosferi dodatno pridonosi Frankova “param-pampam” vokalna pratnja, koja i danas većini slušatelja s lakoćom razgibava trbušne mišiće. Nimalo nije pretjerano zaključiti da je to iz Frankove iznimno bogate riznice komičnih kompozicija zasigurno jedna od najduhovitijih stvari, koju bi se moglo svrstati u posve novi žanr – komični jazz.
Preostale dvije kompozicije nešto su bliže tradicionalnom jazz rock fusionu, građenom oko zvukova sintesajzera i gitarskih dionica, iako opet ne nedostaje za Franka karakterističnih burlesknih posebnosti kad je riječ o njihovim strukturama. Prva od te dvije, “Eat That Question”, veličanstvena je kompozicija koju bi se bez problema moglo označiti jednom od Frankovih klasika. Nju izvrsnom čini prije svega sjajan uvodni solo nastup na sintesajzeru u izvedbi klavijaturista Georgea Dukea, koji je zasigurno jedan od najboljih u njegovoj karijeri. Ne nedostaje ni usputnih, iznimno izvrsnih Frankovih gitarskih dionica, koje učinkovito prate Dukeov doprinos. Među njima je i odlična gitarska solaža koja vraća središnju temu kompozicije. Kompozicija završava duhovitim dionicama puhača i limenih instrumenata, koje prije kraja pridonose završnom komičnom efektu.
Završna poslastica “Blessed Relief”, koja svojom melankoličnom i opuštenom atmosferom na prekrasan način isijava osjećaj potpune blaženosti i odsutnosti svih problema, bila je godinama jedna od najljepših i najviše “ozbiljnih” (ne budi nikakve komične osjećaje) kompozicija koje je Frank ikad stvorio. Njezin glavni čar leži u opuštajućem ritmu i nježnim te melodičnim dionicama na trubi, električnom klaviru i gitari. Nakon elegantne Dukeove solaže na električnom klaviru slijedi još Frankova razigrana, posve unikatna gitarska solaža, preko koje se s vremenom vraća središnja tema. To je jedna od onih kompozicija koje vrijedi pustiti svaki put nakon napornog dana, kad sjedneš na kauč, u ruke uzmeš čašu limunade i posve se opustiš. Bolji završetak albuma teško bi smislio i sam Frank- kad se ljepota, elegancija, izniman osjećaj i odlična tehnička potkovanost spoje u savršenu bajku.
“The Grand Wazoo” je nedvojbeno bio jedan od vrhunaca Frankove iznimno bogate karijere i posljednje od njegovih triju jazz rock fusion remek-djela. Za razliku od “Waka/Jawaka”, na kojem je uzeo mnogo prostora ponajprije za predstavljanje svog gitarskog talenta, ovdje se suradnjom s vlastitim jazz big bandom osobito proslavio i kao genijalan skladatelj i glazbeni aranžer. Tako savršeno stapanje najboljih elemenata jazz rock fusiona s njegovim specifičnim, često komičnim aranžerskim sposobnostima nikad više nije ponovio, iako je u manjim postavama snimio još nekoliko albuma koji su sadržavali različite elemente jazz rock fusiona. Za svestranog umjetnika bez granica, koji se u karijeri nikad nije dulje vrijeme vrtio oko jednog glazbenog žanra, sljedeći je logičan korak bio (ponovno) napustiti jazz rock fusion i uhvatiti se u koštac s drugim glazbenim izazovima, koji su i glazbom i tekstovima često šokirali glazbeno uskogrude slušatelje i konzervativni dio zapadnog svijeta. Tako je Frank u sljedećim godinama, naravno opet samo nakratko, oživio svoj legendarni sastav The Mothers i zaplovio u hard rockerskije-avangardne vode.
Postava
Frank Zappa – gitara, udaraljke, vokal
Mike Altschul – puhači
Billy Byers – trombon
Chunky (Lauren Wood)– vokal
Lee Clement – udaraljke
George Duke – klavijature, vokal
Earl Dumler – puhači
Aynsley Dunbar – bubnjevi
Tony Duran – gitara
Erroneous (Alex Dmochowski) – bas-gitara
Alan Estes – udaraljke
Janet Neville-Ferguson – vokal
Fred Jackson, Jr. – puhači
Sal Marquez – bas-gitara, truba, vokali, limeni puhači
Joanne Caldwell McNabb – vokal, limeni puhači, puhači
Malcolm McNabb – trombon, rog, truba
Tony Ortega – puhači
Joel Peskin – saksofon, puhači
Don Preston – mini moog
Johnny Rotella – puhači
Ken Shroyer – trombon, limeni puhači
Ernie Tack – limeni puhači
Ernie Watts – tenor saksofon, saksofon ugođen u C (“Mystery Horn”) na solaži za “Cleetus Awreetus Awritus”, puhači
Robert Zimmitti – udaraljke
Produkcija
Frank Zappa
Popis pjesama
1. The Grand Wazoo (13:20)
2. For Calvin (And His Next Two Hitch-Hikers (6:06)
3. Cletus Awreetus-Awrightus (2:57)
4. Eat That Question (6:42)
5. Blessed Relief (8:00)
Trajanje albuma: 37:03
