Izvođač: Oldfield, Mike
Izdavač: Virgin Records
Izlazak: 1984
Trajanje: 36:34
Ocjena: 3/5
Še iste godine kad je Mike Oldfield izdao vrlo uspješan album Discovery, zamolili su ga da napravi glazbu za film “The Killing Fields”. Budući da je čovjek koji uvijek voli nove izazove, nije mu trebalo puno vremena za odluku. Osim toga, privukla ga je i dirljiva priča o američkom novinaru koji je preživio brutalni rat u Kambodži. Na njegovom prvom takvom projektu pomogao mu je i prijatelj David Bedford (koji je zaslužan za orkestraciju i jednu skladbu – “The Year Zero”), a Oldfield je jednu skladbu posudio i od španjolskog skladatelja Francisca Tarrege (“Etude” je obrada njegove “Recuerdos de la Alhambra”).
Za film je Oldfield vrlo prikladno odlučio pomiješati zapadnjačku i istočnjačku kulturu. To mu je uspjelo kombinacijom klasičnog orkestra, zbora, sintesajzera, gitare i istočnjačkih udaraljki (neke je i simulirao pomoću sintesajzera). Ta mješavina vrlo dobro funkcionira u vezi s pričom na platnu, ali sama za sebe nema dovoljno čvrstu osnovu. S obzirom na to da je ovo bio njegov prvi “službeni” soundtrack (nešto glazbe s Tubular Bells upotrijebljeno je i za film “The Exorcist”), Oldfield je postigao prilično lijep uspjeh, ali nije napravio iskorak, što doista uspijeva samo rijetkima (jedan od takvih je nedvojbeno Vangelis).
The Killing Fields ima sve mane filmske glazbe, naime, glazba izvan konteksta filma praktički nije učinkovita i ne dotakne te se kao kad je slušaš zajedno s pričom koja se odvija na platnu. Unatoč tome, Oldfield još uvijek ponekad zna događanje malo začiniti. To se najviše primjećuje u nekim kaotičnijim i za njega netipičnim avangardnim trenucima, koji u kontekstu avangarde nisu ne znam kako uvjerljivi, ali ponekad su te male pobjede sve čemu se možemo veseliti. I neki trenuci s klasičnim instrumentima znaju biti prelijepi, ali i prekratki, a često se i klasični orkestar vozi po ustaljenim tračnicama filmske dosade. Premalo često se Mike odlučuje za upotrebu svoje gitare (posebno je učinkovita na skladbi “Etude”), što je unatoč svemu svrhovito, barem u kontekstu filma.
Ovo nikako nije tradicionalan Oldfieldov album. Naravno, od soundtracka to nije bilo ni za očekivati. Klasični i zborski trenuci uglavnom su neimpresivni, uz rijetke iznimke koje te doista dirnu do dna srca. Slično bi se moglo reći za sintesajzerske dijelove, koji doduše pobrinu za prikladnu atmosferu, ali uglavnom ne uspijevaju stvoriti nijedan trenutak koji bi bilo vrijedno zapamtiti. Najučinkovitiji su u vezi s tradicionalnim orijentalnim instrumentima (udaraljkama). Gitarskih dijelova gotovo da i nema, ali oni koji jesu vrijedni su spomena i puni osjećaja.
Sam album ti se ne urezuje u sjećanje, ali cilj je bio stvoriti glazbu koja odgovara priči što se odvija na filmskom platnu. To je Oldfieldu uspjelo, jer je u glazbi puno napetosti, dramatike, ljepote, mračnosti i mnogih osjećaja. Problem nastaje ako album slušate sam, jer je vrlo suhoparan, bez pravih melodija i samo s određenom atmosferom koja odgovara određenom trenutku filma. Ako ste kolekcionar Oldfieldovih albuma, The Killing Fields ćete prije ili kasnije kupiti, ali preporučam da to učinite što kasnije, jer album ne spada među njegove bolje radove, a uz to nedostaje i nekoliko najboljih glazbenih trenutaka iz filma (na primjer završna scena) i zapravo ne radi se o cjelovitom soundtracku.
Postava
Mike Oldfield – gitare, sintesajzeri, Fairlight računalo
David Bedford – aranžmani za zbor i orkestar
Preston Heyman – orijentalne udaraljke
Morris Pert – udaraljke
Orkestar Bavarske opere i dječački zbor Tölzer
Produkcija
Mike Oldfield
Popis skladbi
1. Pran’s Theme (0:45)
2. Requiem for a City (1:45)
3. Evacuation (5:10)
4. Pran’s Theme 2 (1:40)
5. Capture (2:01)
6. Execution (4:10)
7. Bad News (1:10)
8. Pran’s Departure (2:03)
9. Worksite (1:18)
10. The Year Zero (0:27)
11. Blood Sucking (1:18)
12. The Year Zero 2 (0:36)
13. Pran’s Escape / The Killing Fields (3:11)
14. The Trek (1:58)
15. The Boy’s Burial / Pran Sees the Red Cross (2:40)
16. Good News (1:44)
17. Etude (4:38)
