The Lovely Days Festival (drugi dio – subota 22.07.2006)

Ovo okupljanje ljubitelja glazbe 60-ih, 70-ih i 80-ih i drugog je dana ponudilo popis koji je obećavao dobru zabavu. Concert freak nas je skupio u jedan autobus, pokupili smo i Celjane i Mariborčane, a put do St. Pöltena prošao je u ugodnom raspoloženju. I vrijeme nam je išlo na ruku, samo je vrućina bila nepodnošljiva. S nama je išao i gospodin Romeo Štrakl, koji je zacijelo najveći obožavatelj grupe The Who kod nas. Koje primjerke vezane uz taj bend ima doma i puno podataka o njemu možete pronaći na adresi www.strakl.si/thewho. Romeo se potrudio i otisnuo šest spomen-majica vezanih uz koncert The Who, a pripremio je i upitnik sa šest pitanja o tom bendu. U autobusu su rockeri riješili zadatak, a prva trojica dobila su spomen-majice. The Who su bili glavni našni, ali do njih je bilo još daleko.

 

 Za subotnjeg glazbenika koji sve zagrijava izabrali su 64-godišnjeg ameriškog kantautora Country Joea McDonalda. Na svoj način nastavlja tradiciju velikog pjesnika Woodyja Guthrieja, uspjehe je postigao već šezdesetih s grupom Country Joe & the Fish, a od 1970. nastupa samostalno. Nastup je počeo s “prividnim” polusatnim kašnjenjem. Zbog čega? Country Joe McDonald trebao je početi u 13.00. Razlog “kasnjenja” bio je u tome što su “štimungu” za Iron Butterfly postavljali tik prije Joeova nastupa (i uspješno je postavili). Tako je izgledalo kao da je Joe, koji je na pozornicu prišao u kapici s šiltom pjevati lijepe pjesme uz folk gitaru, tek još jedan od Iron Butterflyjevih “roadieja” koji je došao obaviti rutinski “sound check”. A onda, kad je počeo “buditi” šačicu ljudi obraćanjem, samo je upozorio da je ovo početak koncerta. Ukratko, tko voli country, dobrodošao doma. “Entertainment is my bussines!”, glasi jedan od slogana čovjeka koji je došao razveseliti jedva 500 glava ispod pozornice. Pa dobro. Slijedilo je 40 monotonih minuta. Sam se, kako je znao i umio, trudio zabaviti publiku. Takvi su zadaci uvijek nezahvalni, jer mu je vjerojatno teško kao legendi Woodstocka i flower power generacije nastupati u doba ručka. Unatoč tomu, nekako je odradio svoj nastup, a nije zaboravio ni najveće hitove, među njima Flying High i Crystal Blues. Za žurere koji se bacaju na “country” prizore vrlo dobrodošla stvar, a za sve ostale koji želite eruptivni, elementarni izvorni rock šus u žilu, tek jedva spomena vrijedna predstava koju je najbolje što prije probaviti.

 

Tijekom stanki, dok su pripremali pozornicu za sljedeće izvođače, razgledavali smo štandove s najraznovrsnijom ponudom pića, hrane i zabave. Možda šteta što je događanje bilo na parkiralištu, jer bi na travi bilo puno ugodnije.

 

IRON BUTTERFLY 14.30 – 15.23:
Njihovo zlatno doba već je odavno prošlo, danas su u grupi samo dva starija člana. Basist je Lee Dorman, a bubnjar Ron Bushy. Uz njih su još gitarist i pjevač Charlie Marinkovich te klavijaturist Larry Rust. Iron Butterfly pravi su predstavnici progresivno psihodeličnog hard rocka. Nastup su začinili nekim zanimljivim solo umešcima po kojima slove već četrdeset godina. Skladbe su bile psihodelično razvučene, u stilu njihovih početaka. Neke su mi se melodije učinile pomalo mračnima, pravo suprotno žegućem sunčanom žutilu koje nam je isisavalo tekućinu iz tijela. Solidan nastup s nekoliko blagih stilskih padova kod gitarista, Iron Butterfly završili su najvećim hitom In-a-gadda-da-vida, koji na ploči traje debelih sedamnaest minuta. Ovaj put trajala je još dulje, a oduševila je samo zagriženu gospodu tik ispod pozornice.

Popis skladbi:
1. Iron Butterfly theme
2. You Can’t Win
3. Easy Rider
4. Butterfly Bleu
5. Blues?
6. In-a-gadda-da-vida

WILLY RESETARITS & EXTRACOMBO 15.52 – 17.09:
Austrijski glazbenik Willy Resetarits zastupao je nacionalne boje zanimljivim instrumentarijem, jer je u svojoj ekipi okupio udaraljke, puhaçe, mandolinu, harmoniku i kontrabas. Takva grupa bez problema odsvira glazbu koja crpi iz bluesa, folka, world musica te polke i valcera. Nekoliko skladbi otpjevao je na engleskom, a publici se osim na materinjem zahvalio i na engleskom, pa čak i na slovenskom. Doista, iznenađenje! Na pozornici je sjedio za starinskim seljačkim stolom prekrivenim crveno-bijelim kockastim stolnjakom kakve imaju i naše bake. Na stolu naravno nije manjkalo piva. Gospodin Resetarits posegnuo je za nekim obradama koje su ljude zanjihale u ugodno raspoloženje. Među njima čuli smo Demasiado corazon Willyja De Villea, Wild night Johna Mellencampa te swingersku Moondance Vana Morrisona. Navedene obrade za njega nisu ništa neuobičajeno, jer u karijeri ima poveći broj ploča na kojima je obradio klasike zabavne glazbe, a jednu je čak posvetio samo Vanu Morrisonu. Willy Resetarits nama Slovencima ne znači puno, ali u funkciji cijelog festivala njegov je nastup bio dobrodošlo osvježenje programa. 

 

MANFRED MANN’S EARTHBAND 17.55 – 18.35:
U stanci nam se obratio predstavnik organizatora i rekao da su članovi grupe MMEB zapeli u prometnoj gužvi te će zato njihov nastup biti kraći, jer su se organizatori morali strogo držati rasporeda. Uff, a toliko sam ih želio čuti u malo duljoj izvedbi. Viša sila, što ćeš!. Manfred Mann cijenjeni je (podrijetlom južnoafrički) klavijaturist i povremeni pjevač koji je prve hitove u Velikoj Britaniji nanizao već sredinom šezdesetih, kad mu je pjevao Paul Jones. U sedamdesetima je snimao istraživačke ploče s grupom Manfred Mann Chapter Three, a zatim ju je sredinom desetljeća preimenovao i preoblikovao u Manfred Mann’s Earthband. Na pločama koje su slijedile u idućih osam godina predstavio je nekoliko domišljatih i tehnički savršenih umjetnina, a većinu ih je glasom oplemenio Chris Thompson. Šteta što s njima više ne nastupa, upravo zato sam bio znatiželjan kako će njegove čizme popuniti tamnoputi Noel McCalla, koji također nije od jučer. U karijeri je pjevao na pločama Paula Carracka, Trevora Rabina, Mikea Rutherforda iz Genesisa te grupa Sniff ‘n’ the tears i Mezzoforte. Nevjerojatno je koliko je bojom glasa sličan Thompsonu. I interpretacija i izvođenje zahtjevnih vokalnih linija bili su besprijekorni. Kvintet je bio vrlo uigran, u kratkom nastupu željeli su nam predstaviti najbolje skladbe. Pred kraj nastupa imali su blage probleme sa zvukom, jer su bubnjevi bili preglasni, pa se njihov topot pretvorio u hrštanje. Mann (rođen kao Manfred Lubowitz) za klavijaturama je suveren, svira s lakoćom koju može imati samo iskusan glazbenik (eh, pa ima ih već 65 na leđima!). Potrudio se i dugogodišnji suradnik, gitarist Mick Rogers. Zanimljivo je da mnogo britanskih bendova iz sedamdesetih ima fanatičnu publiku u zemljama njemačkog govornog područja. Zato nije iznenadilo sudjelovanje publike u svim skladbama, jer su odsvirali najveće hitove. Uvodna Springsteenova Spirit in the night naslutila je da će nastup biti udaran i pošten. Nisam se prevario. Kod Stingove Demolition man blistao je Rogers brzim i domišljatim solom, a u Dylanov Mighty Quinn uplели su komadić Deep Purpleova Smoke on the water. Doživljen i energičan nastup starih mačaka rocka!

Postava:
Manfred Mann – klavijature, vokal
Mick Rogers – gitara, vokal
Steve Kinch – bas
Noel McCalla – vokal
Geoff Dunn – bubnjevi

Popis skladbi:
1. Spirits In The Night
2. Blinded By The Light
3. Demolition Man
4. Davy’s On The Road Again
5. Mighty Quinn
—dodatak—
6. Martha’s Madman

GARY MOORE 19.15 – 20.25:
Taj iznimno cijenjeni irski gitarist s dugogodišnjom karijerom bio je sljedeći na redu. Nastupio je uz pomoć triju prijatelja, među kojima je najpoznatiji bubnjar Brian Downey. Zajedno s Garyjem nekoć su svirali u Thin Lizzy. Moore je gitarist s savršenim smislom za dinamiku u pristupu glazbi. Glavna gitara bila je Gibson Les Paul, a nije se ustručavao ni Stratocastera i Velike Crvene Gibson ES 335. Nastup je gradio promišljeno, razborito i primjereno događaju. Njegova umjetnička djela na vratu gitare mnogima su izazvala naježenu kožu. Prvi put vidio sam ga prije devetnaest godina u Celovcu na sajmištu, kad je predstavljao ploču Wild frontier još iz svog solo hard rock razdoblja. Kao znamo, 1990. vratio se svojoj ljubavi – bluesu. Skladbe koje je odsvirao bile su neka vrsta mješavine bluesa i drugih klasika koje je izvodio s Thin Lizzy ili samostalno. Ritam sekcija i klavijaturist su uigrani, ali ništa više od toga. Basist je ostavljao dojam umornog gospodina koji samo čeka da nastup završi. Možda se varam, vjerojatno je podsvjesno stavio takvo lice kad je “upao unutra”. Kad smo već kod toga, zanimljivo je promatrati Moora, kakve sve grimase pravi na licu. Satriani i Vai ne dosežu mu ni do koljena. Ali to nije važno, važno je da me je Gary Moore još jednom uvjerio. Ovaj put izvedbama skladbi Don’t believe a word, koja je možda bila bluesovskija od originala Thin Lizzy, a ipak je i dalje oduševljavala promjenom tempa i besprijekornom interpretacijom. U skladbi Too tired imali su s klavijaturistom lijep dvoboj između instrumenata, što uvijek podigne temperaturu okoline za nekoliko stupnjeva. I dalje je bilo vruće, a Gary se našalio izjavom da je toliko hladno da su mu se smrznule kugle….. Moorea treba, s debelih pet križeva, pohvaliti i kao pjevača. Majstorski svirati gitaru i istodobno pjevati vrlina je koju mu mnogi mogu zavidjeti. Sunce je polako zalazilo, a Garyjeve uvjerljive note podsjetile su me na vremena kad smo u bivšoj državi kao mladići nestrpljivo čekali roditelje ili prijatelje koji bi na jedan dan prešli granicu i donijeli koju ploču s dugog popisa želja. Među njima je nekoć (1983.) bila i Victims of the future Garyja Moorea. Tada je već imao zanimljiv pedigre, ploča je bila poprilično hard rockerska, a sadržavala je veliki plus: osjećajnu baladu Empty rooms, koja je pjevala o izgubljenoj ljubavi i praznini koju takav događaj ostavlja za sobom. U moderno instant doba i duge su balade dobile skraćene verzije za vrtnju na radiju. Gary Moore nam ju je priuštio u cijelosti, kapa dolje!

 

Postava:
Gary Moore – gitara, vokal
Vic Martin – klavijature
Pete Rees – bas gitara
Brian Downey – bubnjevi

Popis skladbi:
1. Oh Pretty Woman
2. All My Lovin’ Is Lovin’
3. Since I Met You Baby
4. Midnight Blues
5. Don’t Believe A Word
6. Empty Rooms
7. Too Tired
8. Still Got The Blues
9. Walking By Myself

—dodatak—
10. The Blues Is Alright

BILLY IDOL 20.55 – 22.30:
William Broad prehodao je dug put od punkera u Generation X. Nakon velikih uspjeha u osamdesetima, u devedesetima je dao od sebe vrlo malo. Lutanje svijetom opijata doista ne donosi rezultate. Tada sam ga vidio u Budimpešti kao predgrupu Bon Joviju. S obzirom na nastup na Lovely Days festivalu ili lani zimi u Beču, tvrdim da nisam siguran jesam li gledao istog čovjeka. Billy je vitalan pedesetogodišnjak s tijelom na kakvo bi mu mogao zavidjeti i koji mladić upola mlađi. Energičan, neprestano poskakujući i skačući tip poticao je publiku blago erotskim provokacijama, čemu su se najviše veselile djevojke, žene, tete i bake u parteru. Njegov goli torzo blještavo je sjao u sjaju znoja i bijelih svjetala: pozivao je na zabavu….Njegovi su suradnici nevjerojatni virtuozi. Kad su se opet sreli s gitaristom Steveom Stevensom, s kojim je napisao sve one silne hitove osamdesetih, znao sam da će to biti trijumf. Povratnička ploča Devil’s playground prebacila je Idola u 21. stoljeće, zadržao je pozicije od prije i publiku uvjerio poštenim nastupom. Čuli smo najbolje od najboljeg, možda je mogao koju skladbu zamijeniti nekom drugom, ali meni je i ovako bilo u redu. Prije skladbe Scream spomenuo je da najviše voli ljeto, kad cure hodaju naokolo nedovoljno (ljetno) odjevene (vjerojatno poznaje Djevojke u ljetnim haljinama volim benda Haustor :-). Najavio je novu austrijsku himnu i zaista je otpjevao, njezin je naslov Rebel Yell! Negdje na sredini počeo je pjevati klasik In the summertime Munga Jerryja, a ja se nisam previše pomaknuo, jer kod takvih stvari uglavnom je riječ o nekoliko stihova ili jednoj strofi i refrenu. Kako sam se prevario! Billy i dečki odsvirali su je iz malog prsta. Eyes without a face bila je u akustičnoj verziji, posebno je istaknut bio gitarist Stevens. Ako ne znate, šapnut ću vam: flamenco gitaru svira kao Paco De Lucia ili barem Vicente Amigo! Skladba To be a lover uvijek ga podsjeti da navuče kondom, prije L.A. Woman uporno je bacao papirnate frizbije, a cijelo vrijeme dodavao je prvim redovima plastenke s vodom. Sjetio se i svoje grupe Generation X, s kojom je krajem sedamdesetih imao priličan uspjeh. Odsvirali su Ready, steady, go. U bisu je a cappella, dakle bez instrumenata, otpjevao trenutačni planetarni hit Crazy dua Gnarls Barkley uz opasku da i on zna što se vrti po radijima. Za kraj su sačuvali produženu inačicu skladbe Mony, Mony, u kojoj su blistali gitarist Stevens i bubnjar Brian Tichy, ovaj put u ulozi solo gitarista. Tichy inače ima svoju grupu, kad nije na turnejama s poznatim pjevačima, a Stevens za njega kaže da je baš toliko dobar koliko je i sam. Nastao je pravi gitarski dvoboj koji se nastavio nadogradnjom gitarskih umešaka i naizmjeničnim sviranjem prekriženih ruku na vratu susjedove gitare. Polako je električnu gitaru prihvatio i Billy, za njim još klavijaturist Derek Sherinian i četverostruki gitarski napad zgnječio nas je do kraja. Za kraj nam je otpjevao prastari britanski klasik pjevačice Vere Lynn We’ll meet again, koji je u Drugom svjetskom ratu pratio vojnike na front……Bum, Billy , bum!

 

Postava:
Billy Idol – vokal, gitara
Steve Stevens – gitara
Stephen McGrath – bas
Brian Tichy – bubnjevi, gitara
Derek Sherinian – klavijature, vokal, gitara

Popis skladbi:
1. Dancing With Myself
2. Flesh For Fantasy
3. White Wedding
4. Scream
5. Eyes Without A Face
6. Sweet Sixteen
7. In The Summertime
8. To Be A Lover
9. L.A. Woman
10. Blue Highway
11. Ready, Steady, Go
12. Rebel Yell

—dodatak—
13. Crazy (Gnarls Barkley)
14. Hot In The City
15. Mony, Mony
16. We’ll Meet Again

THE WHO 23.04 – 00.30:
Dvadeset četiri godine bez novih skladbi i studijskog albuma? Neki ih moraju snimati svake godine, inače ih tržište ispljune i zaboravi. The Who imaju nešto što ih već danas svrstava među besmrtne. Velike pjesme Petea Townshenda, Daltreyjev muževan glas, briljantni bas Johna Entwistlea te manična luciditet male pošasti zvane Keith Moon. Da, ali to je bilo nekad, jer su nas Entwistle i Moon nažalost već napustili (2002. i 1978.). Suvišno je pisati da su The Who imali najsavršeniji svjetlosni park i zvuk od svih izvođača drugog dana Lovely Days festivala. Prve tri skladbe bile su kratki, udarni i jezgroviti hitovi iz šezdesetih. Daltrey i Townshend dokazali su da se neće lako umiroviti. Vidjeli smo sve Townshendove gitarske majstorije, uključujući vjetrenjače (desnu ruku vrti kao propeler i udara po instrumentu) i raznožke u skokovima po pozornici. I to u šezdeset dvije godine! Možda je koji ton zbog toga malo zakasnio ili ga premalo naglasio, ali pustimo sitnice. Roger Daltrey bio je u formi, rado kažemo. Najviših tonova radije se malo klonio, a prodorne i neartikulirane krikove rado je izvodio. Townshend je pjevušio u falzetnim položajima i zajedno su stvorili zvuk The Who. Kako bi tek bilo da su tu i oba preminula člana?! No, zato su uz njih bili vjerni klavijaturist John “Rabbit” Bundrick (uživo im pomaže već gotovo trideset godina), izvrsni mladić Zak Starkey (sin Beatlea Ringa Starra, inače svira i u Oasisu, op.a.), vrlo solidan ritam gitarist i ujedno Peteov brat Simon te vitki basovski virtuoz Pino Palladino (pogledajte njegovu stranicu www.pinopalladino.com pa ćete vidjeti kakva je to kapacitet). Od svih silnih skladbi koje The Who imaju u svojoj torbi izabrali su prave za nastup od sat i pol. Čak su i oni koji su već klonuli i spavali na svojim kamping dekama pri prvim tonovima poskakali na noge i veselju nije bilo kraja. Simon i Bundrick također su uglađeno nadopunjavali vokalne harmonije. Zak Starkey udarao je toliko vehementno da sam mislio da imam pred sobom Johna Bonhama iz Led Zeppelin. Sin je mnogo bolji od oca, tu nema dvojbe. Koliko sam uspio vidjeti, Townshend je poprilično umorniji od Daltreya, ali nakon desetljeća rock ‘n’ rolla to mu se ne može zamjeriti. Pogotovo zato što je obećan novi studijski album za jesen. Po mom mišljenju, The Who će i iduće godine u Europi uzduž i poprijeko predstavljati nove skladbe. S novog albuma čuli smo stvar Mike Post theme (Gospodin Post je ameriški autor filmske i glazbe za televizijske serije, sjetite se serija Magnum P.I., L.A.Law, NYPD Blue i drugih). Daltrey je prije skladbe Real good looking boy (izašla je zajedno s Old red wine kao nova skladba na zbirci hitova Then and now) spomenuo da je nekoć gledao Elvisa Presleyja uživo te da i dalje misli da je jedan od najvećih pjevača koji su ikad hodali ovom zemljom. U tu skladbu već su u studijskoj verziji upleli djelić Can’t help falling in love i dostojno se poklonili Kralju. Posebno magične bile su za mene dvije reprezentativne tvorevine The Who Won’t get fooled again i Who are you. Prva je udarna rockerska mina koja nikoga ne ostavlja ravnodušnim. Daltreyjev životinjski krik bio je takav kao na snimci iz 1971. s ploče Who’s next! Who are you očarala je odličnom izvedbom, srednji, mirniji dio malo su preradili, a to je i svrha nastupa uživo, zar ne? Baba O’ Riley na ploči ima violinski solo, ovaj put zamijenio ga je dostojni Daltrey s usnom harmonikom. The Who zasigurno spadaju gore uz Rolling Stonese i Beatlese (kad bi ovi potonji čudom još nastupali uživo, bilo bi baš zanimljivo!), dakle na najviša mjesta u rock povijesti. Nakon skladbe iz filma Quadrophenia uslijedila je obvezna, poprilično korektna My generation. Što će li samo umjesto fluidnog sola Johna Entwistlea odsvirati Palladino, prostrujalo mi je kroz glavu? Četiri umetka bila su to, dva identična Johnovima, a druga dva erotični razigrani ispadi i demonstracije vrhunske tehnike, ako smijem posuditi riječi gospodina Petera Mlakara. Prostrujali su me srsi kad su se vratili na bis. Substitute, a zatim glavne teme iz filma i rock opere Tommy. Uspješan i gospodski finale i točka!

 

Postava:
Pete Townshend – gitara, vokal
Roger Daltrey – vokal, gitara, usna harmonika
Simon Townshend – gitara, vokal
Zak Starkey – bubnjevi
John “Rabbit” Bundrick – klavijature, vokal
Pino Palladino – bas gitara

Popis skladbi:
1. Can’t Explain
2. The Seeker
3. Anyway, Anyhow, Anywhere
4. Who Are You
5. Mike Post Theme
6. Behind Blue Eyes
7. Real Good Looking Boy
8. Baba O’Riley
9. Love Reign O’er Me
10. My Generation
11. Won’t Get Fooled Again
—dodatak—
12. Substitute
13. Pinball Wizard
14. Amazing Journey
15. Sparks
16. See Me, Feel Me
17. Listening To You

Stanke su bile točno odmjerene, a pedantni Austrijanci imali su pune ruke posla da se drže rasporeda. Inače je bilo lijepo pobrinuto za pregrijane, gladne, žedne, one kojima treba liječnik, invalide s posebnim prostorom, a u prodaji je bila tuča majica i drugih suvenira, tako da smo imali Woodstock u malom. Smetalo me samo što nisu postavili video zaslone za ljude koji su bili poprilično daleko od pozornice. Vjerojatno je nestalo novca…..Kad će nam se koji bogati kum smilovati i ponuditi nam nešto slično u Sloveniji? Pohvale Concert Freaku za organizaciju i brzu dostavu do doma!!!