The Lovely Days Festival (prvi dio – petak 21.07.2006.)

Arhiv Arhiv Zadnje ažurirano 12. listopada 2026.

Mjesto: VAZ / ST. Poelten / Austrija
Datum koncerta: 23.07.2006
Broj posjetitelja: 2107
Cijena karte: 15.000

Kratko i jasno rečeno, ovaj prostor u usporedbi s onim u Wiesenu, gdje je 7.7.2006. održan festival “Legends Of Rock”, glatko ostaje u sjeni. Prvo! Auto moraš parkirati posve na drugom kraju od mjesta gdje se nalazi “kamp” za šatore. Drugo! Kartu opet kupuješ negdje drugdje, a onda moraš u posebni red, koji se opet nalazi na posve drugom mjestu u prostoru festivala. Riječ je o pravoj nepreglednoj koloni, punoj jednako natovarenih mučenika, kakvi smo bili i ja i “Saxy” tog dana, čekajući da nas ošišaju kao ovce. Barem je takav bio osjećaj. Kad u takvoj koloni napokon jednom u životu dođeš na red, natakne ti narukvicu, pregledaju što želiš odnijeti u “kamp” i tek tada si napokon “slobodan”. Ukratko, “nahodao” sam se amo-tamo u dva dana kao da sam triatlonac, a ne običan ljubitelj glazbe.

Mana organizacije festivala je i manjak WC-a i košara za otpad. Nadalje, nedostaje klupa i stolica na kojima možeš sjesti barem nekako ljudski, ako već ne i čovječno, da bi normalno pojeo. Sve navedeno je festival “Legends Of Rock” ipak imao. I naposljetku, ljubaznosti im nedostaje u puno većoj mjeri, kad usporedim osoblje organizatora festivala “Legends Of Rock”. Jebela! 13.00 je odzvonilo! Ten Years After već sviraju. Ne posve svojom krivnjom, nego kao žrtva debilizma nužnog ispunjavanja protokola o provjeri besprijekornosti vlastite osobne prisutnosti na festivalu, uletim prikraćen unutra!

TEN YEARS AFTER 13.00 – 13.50:
King Of The Blues je prošao. I bend nastavlja klasikom Good Mornig Little School Girl. U 13:00, zamisli! Ipak, mnoštvo je već lijepo marljivo bilo ukovano uz pozornicu. A pozornica visoka! Previsoka! Gotovo sam boljeo u nebo. Fotografirati recimo bubnjara bila je prava umjetnost, trebala bi mi prava ljestva. Ljudi se do tada skupilo slabih 3000 koji su vidno uživali, usprkos nepodnošljivoj žези. Ten Years Afer su opet bili u fantastičnoj formi. Uigrani, rutinirani, izvedba je bila savršena. “Doma ćete moći reći da ste za ručak imali Ten Years After!” bio je u svom komentaru u jednoj od stanki, odmah nakon izvedbe Big Black 45, duhoviti Ric Lee, koji se došao pokazati iza bubnjeva! Istodobno je najavio sljedeću točku, u spomen na dane Woodstocka. Tu je show dobio krila. Ten Years Afer pak imaju svoje aduте kojih je puno i jednostavno ne možeš pogriješiti ni milimetar kad izabereš jednog od njih, izvedbu klasika I Can’t Keep From Crying Sometimes. Fantastičan uzlet atmosfere. Gooch u solažama nepogrješiv, Churchillove orgulje rade čudo s raspoloženjem, ritam linija je stroga, čvrsta, fokus je najelementarniji blues. Blues power balada! Razvučena koliko se da, dečki je sviraju s užitkom. Ali tek nakon nje narod se do kraja rasplamsao. Bio je to vrhunac koncerta. Ono na što je mnoštvo čekalo. I’m Going Home do kraja je naložio publiku, koja se brojčano iz minute u minutu povećavala ispod pozornice. U skladbu je bio upleten vijenac klasičnih melodija uključujući Blue Suede Shoes, a nisu zaboravili ubaciti ni Smoke On The Water riff. To je bila točka na “i” ovoj, inače krajnje zapaljivoj stvari. Gooch je bio odlično raspoložen, prašio je solaže fenomenalno, vokal mu je tijekom nastupa izvrsno služio. A kad je Gooch dobar, onda su Ten Years After besprijekorni, jer su gitara i vokal pokretač melodije i komunikacije s publikom, što je vrijedilo i za sastav iz vremena kad ga je vodio Alvin Lee. Ten Years After su u dodatku još jednom digli ljude na noge s Choo Choo Mamma i prikazali navijen energičan koncert u slabih sat vremena, točnije 50 minuta, koliko im je bilo dodijeljeno, bili su prvorazredno otvaranje za The Lovely Days festival.

Sastavu se žurilo u Švicarsku! Tamo su navečer imali još jedan nastup. Dakle dva koncerta u jednom jedinom danu! Svejedno su došli do službenog “štanda” gdje se prodaju majice i slično… i dijelili ljudima potpise. Prava šteta! Ten Years After trebali su nastupiti nakon BAP-a i prije Roberta Planta. Vjerojatan razlog da su festival otvorili baš Ten Years After leži u jednostavnoj činjenici da im se bezgranično žurilo u Švicarsku. Doista šteta.

Ten Years After set lista:
1. King Of The Blues
2. Good Morning Little Schoolgirl
3. Big Black 45
4. I Can’t Keep From Crying Sometimes
5. I’m Going Home
—-dodatak—-
6. Reasons Why
7. Choo Choo Mamma

CANNED HEAT 14.30 – 15.20:
No, no, no! I ovo je bila definitivna poslastica. Lijepo se stvari odvijaju. Vrućina je vrućina! A sad još i konzervirana vrućina povrh svega. Kao da je već nema dovoljno u zraku koji nas prži?
Adolfo “Fito” de la Parra u On The Road Again, svakako onaj karakteristični “liliputanski otpuhani” vokal i bubnjevi zajedno. U mnoštvu je završilo. Povratnik Robert Lucas na usnoj harmonici u njemu! Sastav se ne da! Klasika! Naravno, Canned Heat, usprkos tome što se zaklinju u blues, kao i Ten Years After prije njih, daleko od toga da na pozornici zrače istom kemijom. Njihov, “boogiejem prožet” izraz blues – countryja, sadrži mnogo više crnih korijena Afrike. Crnina! I sastav na pozornici posve drukčije pristupa izvedbi koncerta. Dosta ozbiljnija lica (neusporedivo s preširoko nasmiješenim Leom Lyonsom tijekom nastupa Ten Years After), više distance, manje dobacivanja publike. No tako pač djeluju Canned Heat. A pristup se lijepo uklapa s glazbom koju nude oho – ho,… točno već 4 cijela desetljeća. Legende “boogieja” naravno nisu zaobišle ni Let’s Work Together. Zvuk čist, sastav je ponudio preciznu izvedbu klasika i ljudi su se konkretno parili uz zvukove tog crnog, jedinstvenog Canned Heat “boogie bluesa”. Kako kažem. Canned Heat vrlo rutinirano, a ipak s upozorenjem da i u 4. desetljeću djeluju kao odlučno prepoznatljiva legendarna dinosaurska atrakcija, gdje god se našli na pozornici karte Europe. Dečki se još nikako neće tako brzo predati!

THE STRANGLERS 15.50 – 16.40:
Popularni i silno omiljeni britanski legendarni punkeri, s hrpom odličnih hitova svoje velike karijere, bili su pravo suprotnost i zapravo jedna od atrakcija festivala! JJ Burnel (bas gitara, vokal), Baz Warne (gitara, vokal), Jet Black (bubnjevi), Dave Greenfield (klavijature, vokal)! No More Heroes i All Day And All Of The Night svakako nisu izostali. Četvorka je pružila huškanje na neposluh i nelojalnost! Pravi skok! Nevjerojatno kako je zapravo izbor svih sedam sastava donio posebno iskustvo, jer su stilski gledano svi izvođači bili svjetlosnim godinama udaljeni jedni od drugih. The Stranglers napravili su odličan žur, prije svega žur. Bez ikakvog komplicirnja. A to je bit rock glazbe. Da poludiš, da se oslobodi energija, da ti se pomiješa. Naravno, publika je bila prilično nepripremljena na britanske buntovnike, što ne znači da je bila laička. The Stranglers zaslužili su izvanredno odobravanje i podršku svojim energično sirovim pristupom, koji je doslovno sijevao od rockerske neukroćenosti. Reci ravno, reci bez skrivalica, udari od prve!

DONOVAN: 17.30 – 18.20:
“Wannabe hipi” je s nama. Odakle se samo ovaj stvorio? Veliki visoko cijenjeni kantautor Donovan. Prijatelj The Beatlesa, njihov vršnjak. Slijedio je akustičan nastup. U publici su velikom većinom dominirali sad već stariji stanovnici festivala, a ljudi je bilo oko 5500. Sunce je nešto popustilo, ali je svejedno lijepo pržilo prisutne! Prvi put me na festivalu oblio hladan tuš! Kad sam htio doći pod pozornicu, zaustavili su me: “Fotografiranje je ograničeno samo na određeni broj fotografa!” “Fuck!”, psovao sam u sebi. Okej! Donovan meni osobno ne predstavlja apsolutno ništa u svijetu glazbe, točnije u svijetu rock glazbe, ali svejedno! Riječ je o reportaži, riječ je o obećanom foto-passu koji mi visi oko vrata. Čega se onda uopće bojim s tim usranim polivinilom oko vrata? Svakako anti-fotograf do dna duše, a ipak sam se razjaren ugurao među ljude i slikao iz publike “velevažnog” na pozornici.

“Nedodirljivi Donovan” svirao je svoje najveće uspješnice Geraldine, Sunshine Superman, Guinevere, Wear Your Love, novu skladbu Refugee of Love, Hurdy-gurdy, Atlantis, Mellow Yellow te There is a Mountain. Na pozornici je imao tolkaša, bubnjara, kontrabasista, klavijaturista, a sam je vitlao zeleno obojenu igračku, točnije folk gitaru. Ljudi su bili oduševljeni što se čovjek pojavljuje pred njima oči u oči. Riječ je o iznimno rijetkim pojavljivanjima tog izvođača u ovom dijelu Europe. Puna usta mirotvorstva imao je, kako se i očekivalo. Ja sam bio razočaran. Nekako nisam osjetio onu adrenalinsku nagljost, onu energiju u nastupu. Više mlitavo vrpoljenje. Oh kako sam poželio kakve Status Quo ili Motorhead da raspu tu monotoniju, “glumljenje” je bilo previše očito. Svejedno su ljudi pod pozornicom bili oduševljeni, a to definitivno vrijedi! No dobro! Čak i ako nisu! Mislim da većina mlađih Donovana nikako nije propustila na popisu nastupajućih. Pripada naime samo u večernji abonman Cankarjevog doma.

BAP 19:10 – 20.00:
Posve drukčiju situaciju doživjeli smo opet na nastupu iskusnog sastava BAP. Riječ je o Nijemcima i tekstovima na njemačkom jeziku. Ali s iznimno dubokom poezijom. BAP njeguju poseban pristup rock glazbi. Najlakše bi tome rekao art rock. Skladbe idu super u uho, a istodobno ne zvuče “plitko” i nestvarno. Krasi ih energična motivska začinjenost. BAP se zaljubljeno ogledavaju u tradicionalno nasljeđe rock glazbe, ne opjevavaju idilu i cvrkut ptičica, nego oslikavaju okrutnu stvarnost. Ono što ih čini posebno privlačnima je njihov vrlo aktualan moderan “groovy vibe”. Tijekom koncerta dečkima se na pozornici pridružila i violinistica. Riječ je o stvarnom pristupu. Pravo suprotstavljanje poduhovljenosti Donovana, koji još uvijek sadi cvjetiće kao da su šezdesete, a ne novo tisućljeće prekriveno čeličnom zavjesom, koje zuri ravno u vlastito samouništenje. BAP su pokazali izniman smisao za humor, izniman razigranost, pozornički obijest, opuštenost i u tom je trenutku prvi dan festivala dobio veliki zalet.

BAP su imali i prilično jače ozvučenje, pa su njihovu glazbu odlično čuli i svi ostali stanovnici festivala, koji su u to vrijeme kuhali grickalice u “kampu” kilometar od pozornice ili močili noge u strašno smrdljivoj rijeci pored “kampa”. BAP su tako opet privukli veći broj ljudi pod pozornicu. Tome je pridonijelo i sunce koje se malo smirilo u svom prženju te naravno opća popularnost BAP-a. Novinara odnosno fotografa se doslovno gurkalo pod pozornicom, a BAP su izveli praktično sve na pozornici s velikom savršenošću. Zvuk i uigranost, precizna i energična izvedba! Sve što zahtijevaš od sastava!

ROBERT PLANT 21.00 – 22.20:
Gospodin Robert Plant – veliki Zeppelin glas! Tko ga ne zna? Definitivno za mnoge čudo da nije bio zadnji na popisu nastupajućih. I Plantov “menadžment” zabranio je slikanje za “pošteni svijet”. Pa slikali su opet fotografi TV-a, radija i agencije “friends and relatives” Nova Rock, za koju se pošteno sve više pokazivalo da nas pošteno vuče za nos. Čemu mi propusnica s natpisom “foto”? Opet sam u bijesnom elementu! Sad sam skoro “zasiktao kroz zube” na P.R., koja je odredila izabranike pod pozornicom kojima je dopušteno pritiskati okidač fotoaparata, iako u “rock” glazbi ne znaju brojati do pet: “Why didn’t you inform me about that two months ago? Robert Plant is a highlight of this evening! I was eagerly waiting for him! This is ridiculous, you gave me a photo accreditation and I am not allowed to use it!!!” Odgovor P.R.-a bio je kratak i hladan. Odgovor u stilu “robokopa”! Pa dresiran: “You can take pictures of Roxy Music!”. Zatim sam shvatio da je to Salla. Diplomatski sam joj se ispričao i oboje smo se smijali smiješnoj situaciji i načinu na koji smo se službeno napokon upoznali. Ipak su se prvi put u mene zagrizli sumnja i nepovjerenje. Donovana sam preživio, ali ovo će biti malo teže. “Eeee Plante, Plante! Nečeš ti meni izbječ tako lako!” Opet među ljude i bijesno po okidaču s udaljenosti od 15 m, bez flasha. Valjda su sijevale munje iz očiju bijesne mase dok sam se provlačio pokraj njih. Priča o skoku iz fanovstva u prljavi posao. To nisam ja. Kako zapravo osobno mrzim fotografiranje.

Plant je zasigurno do tada bio nadgradnja svega. Zapravo do tada nije imao konkurencije. Svakako sam poželio Ten Years After, da nastupe tik prije njega, ali to nije bilo moguće. Svakako Plant udara visoko obskurno i atmosferično s Tin Pan Alley, gdje briljira pjevanjem kroz izdisanje, svojim prepoznatljivim umijećem koje graniči s naracijom. Stari dobri Plant. Njegovi Strange Sensation sada su s njim odlično “uvježbani” i kao cjelina tvore jedinstveno koncertno iskustvo! Nešto što se apsolutno isplati vidjeti odnosno doživjeti uživo. Plant je zadržao u set listi i obradu sastava Love pod naslovom Seven And Seven Is? S njom je napao prisutne u posve drugom svjetlu u odnosu na otvaranje. Prilično tvrđe i hrapavije odvijalo se sad sve skupa. Nismo predugo čekali prvi vrhunac! Na pladnju se našla prva poslastica večeri. Black Dog ostavštine “zepova”, u posve restrukturiranom aranžmanu, u poluakustičnoj izvedbi. Tog sindroma držale su se u nastavku i Going To California, Friends, Four Sticks i Gallows Pole. Plant je briljirao vokalno. Čovjek ima strašnu karizmu. Ljudi su ga pozdravljali s oduševljenjem i pjevali skladbe zajedno s njim. Samo rajanje naroda potvrdilo je vjerojatni vrhunac večeri. Svakako je već svaki krik koji je podsjećao na “zeppelin” Planta izazvao salve oduševljenja i pljeska prisutnih. Dobili su što su tražili. Plant je izgledao kao da ne može pogriješiti. Pjevao je bravurozno, iskusno se izvlačio iz pretjeranog visokoletećeg “frenetizma”, koji bi ga možda u nastavku prikratio za kvalitetu izvedbe ostatka materijala. Plant je iznenadio uključivanjem poznatog hita s njegove solo ploče “Fate Of Nation” (1993) 29 Palms. U godinama 1993 – 1994 njime je bio pun MTV. Aranžman je pak opet bio prilagođen poslanju i pulsu Strange Sensation i samom elementu u kojem se trenutno nalazi Robert Plant, kao glazbenik, element u smislu odraza evolucijske točke na kojoj se Plant u ovom trenutku našao. To je ujedno i najzdravija odluka. Pa živiš sebe, kako osjećaš. 29. Palms je u obnovljenoj izvedbi značio pravu baladnu točku koncerta. Izniman začin i šokantna točka nepredvidljivosti samog nastupa.

Druženje s legendom prebrzo je prolazilo. Kad se vratio na pozornicu sa svojim kolegama, najprije se zagrijao s Enchanter, skladbom s posljednje studijske solo ploče “Mighty Rearranger” (2005), a zatim dao publici ono što je nestrpljivo čekala. A bilo je iznenađujuće! Počelo je posve nedužnom “bluesy” točkom. Više šala – zafrkancija! Čista, gotovo nespontana točka improvizacije, pa zatim prebacivanje u poznati motiv. U svojevrsnom ruhu. Ljudi su poskočili u zrak kad su ga prepoznali! Whole Lotta Love. Akustični bluesy uvod staje. Sad zagrmi pravi Led Zeppelin zvuk. Druga gitara ga je nosila i ta je preplavila pozornicu! U tom trenutku svi smo se zajedno našli na palubi broda koji nas je vozio nezaboravnoj pustolovini ususret. Plant je za završetak nastupio još za nijansu eksplozivnije i ponudio nekoliko odličnih vriskova, i to u svojoj najintenzivnijoj verziji, kao gotovo nikad u svojim ranim Led Zeppelin danima! Usred pjesme, gdje poznajemo onu psihodeličnu točku originala, dečki i Plant s njima iskoristili su za uključivanje čistog arapskog motiva. Plant je izgovarao neke arapske riječi u njemu, bilo je magično. Pritom je vokal doslovno lepršao preko “delay efekata”. Bila je to odlična kombinacija onoga što donose Strange Sensation s folk etno elementima instrumentalne “egzotike” modernog Roberta Planta i starog dobrog Jimmyja Pagea na gitari. Vrlo osjećajno i vrlo energično. Plant je najintenzivnije žario upravo u dijelovima kad je određena skladba zahtijevala suptilnost i mekoću, kad se približila karakteru baladnosti. 29 Palms, Tin Pan Valley! Nježnost s jedne i vrućica strastvene “rockerske” erotike s druge strane. Plant je požnjeo izniman odaziv auditorija. Očarao je prisutne i opet je odjednom bilo gotovo. Tako je svirao ukupno samo sat i 20 minuta i prikratio nas za 10 minuta, jer je bilo rečeno da ima 90-minutni nastup. Kako god, još jednom je potvrdio da je riječ o jednom od najsnažnijih odnosno, u svojoj biti, najistinitije uvjerljivih izvođača, ne samo kad se nađe na pozornici, nego i s obzirom na glazbeni repertoar koji je stvorio u svojoj bogatoj karijeri. “Take care of The Who tomorrow!”, bile su posljednje pozdravne riječi jedinstvenog Roberta Planta

Robert Plant set lista:
1. Shine It All Around Mix (taped intro)
2. Tin Pan Valley
3. Seven and Seven is
4. Black Dog
5. Going To California
6. 29 Palms
7. Friends
8. Four Sticks
9. Freedom Fries
10. Gallows Pole
—dodatak—
11. The Enchanter
12. Whole Lotta Love

ROXY MUSIC 23.00 – 00.40:
Čak 40 minuta čekali smo na Roxy Music! Pozornica zamračena. A vidio sam Ferryja da je sjeo za klavir. Svakako, za sve one koji to nisu shvatili, bilo je iznenađenje. Gdje li je samo Ferry, nakon što je već sinulo na pozornici i Roxy Music zapalili s Re-make/Re-Model! Čuo se glas, ali Ferryja nije bilo u središtu pozornice, nego skroz desno za klavirom. Izvorni bubnjar Paul Thompson bio je unatoč bolesti prisutan na turneji i u St. Poltenu je tako svirao s Roxy Music, uz Briana Ferryja, pa Andy Mackay (saksofon) i Phil Manzanera također nikako nisu smjeli izostati. Roxy Music počeli su tvrđe nego što sam očekivao, udarno razvratno! Naravno s prvom skladbom njihova prvijenca, kad je još vrjela iz njih neukroćenost i buntovništvo mladenačke arogancije. Pyjamarama ju je slijedila. 1975! One godine su je zadnji put svirali, a zatim je prošle godine vratili na koncertnu set listu. Uaaa! Kako je lijepo prekipijevao uvodni dio koncerta. Za ovom skladbom slijedio je sintetizirani uvod. Na tu podlogu uključio se Mackay na klarinetu (original je sviran na oboi). Ladytron! Jedinstven “oldies” posjet samim počecima ovog legendarnog sastava. Zatim skok na album “Avalon” s While My Heart Is Still Beating, odličan prelazak raspoloženja, za njom slijedi standardna koncertna izvedba Out Of The Blue s prepoznatljivim solom na violini, pa veliki hit s ploče “Flesh And Blood” nazvan Oh Yeah! Za njom The Bogus Man, koja je jedna od najduljih pjesama koje su Roxy Music ikad napisali i gdje je na sebe skrenuo pažnju bubnjar Paul Thompson svojim raznovrsnim repertoarom, a zatim su ponovno intenzivnije digli publiku na noge s A Song For Europe.

Svakako su Roxy Music priredili show potpune zvučne perfekcije. U nekom trenutku bilo je na pozornici ukupno čak 11 glazbenika. Uz spomenutu četvorku i Colin Good (klavir & MD), naš stari dobri znanac Pink Floyda/Davida Gilmoura Guy Pratt (bas gitara), Leo Abrahams (gitara), Oliver Thompson (gitara), Louise Clare Marshall (klavijature, prateći vokali), Me’sha Bryan (prateći vokali), odlična tamnoputa vokalistica Joy Malcolm (vokali) i Andy Newmark (bubnjevi), koji pomaže bolesnom Paulu Thompsonu. I sama rasvjeta pozornice bila je vrhunac večeri, koja se ne može usporediti s bijednom Plantovom “smoked cabaret” tinjajućom svjetlošću! Duginim refleksijama različitih boja bila je prožeta pozornica i prelijevale su se preko nje na publiku i natrag. Ferry je bio onaj pravi Ferry. Jedinstven, neponovljiv pjevač. Njegov glas je vibrirao i blistao osobito među skladbama koje su posebno sofisticirane, što je značilo da je njegov “performans” sve više dolazio do izražaja kako se koncert bližio kraju. Set lista je bila odlična. Sadržavala je praktično cijelo putovanje kroz repertoar sastava i doista šteta što s njima nije bilo Briana Ena! In Every Dreamhome A Heartache bio je posebno cijenjen dio iznenađujuće osvježene set liste skladbi! Ta je skladba izašla samo na “live” albumu “Viva! Roxy Music” (1974). Slijedio je vrhunski završetak kroz “vazdazelene” Avalon, More Than This te Jealous Guy. Nekoliko parova zaplesalo je u ritmu “valcera” i erotski zavodljivim, nježno šaptajućim tonovima punim romantike, za koje je najviše bio kriv upečatljiv i nezamjenjiv pristup Briana Ferryja. Redovni dio koncerta Roxy Music završio je rockerski energično s još jednim klasikom sastava iz sedamdesetih, naslovom Edition Of You.

Dodatak su otvorili s Do The Strand. Vjerojatno skladbom koju su Roxy Music do sada najčešće odsvirali uživo. Ako se igdje u njihovoj glazbi nalazi kakva himna, onda je to upravo ta i ljudi su naravno dobili novi zamah u pjevanju i poskakivanju, usprkos kasnom satu i dugotrajnom izdržavanju kroz nabijen repertoar sedam sastava. Slijedila je nova himna, još jedna pjesma koju Roxy Music ne smiju zaboraviti. Love Is The Drug! Sjećate li se još obrade ove skladbe crne pantere Grace Jones? “New wave pop rocker”, odnosno onaj hit koji je tiho nagovještavao što se sprema na prijelazu sedamdesetih u osamdesete, datiran u godinu 1975. Roxy Music izostavili su iz set liste skladbu Virginia Pain, razlog ne znam. Koncert su završili skladbom Let’s Stick Together. Tu je skladbu izvorno napisao Wilbourt Harrison 1959. 1969. su je prvi put obradili Canned Heat i nešto promijenili njezin izvorni naziv u Let’s Work Together – slušali smo je prethodnog dana rano poslijepodne! Još jednom ju je za vlastiti užitak preradio i Bob Dylan. No što se tiče njezine izvedbe u rukama Roxy Music, neka spomenem da je to skladba koja pripada preradi originala u samoj solo karijeri Briana Ferryja. Ukratko, prvorazredan izbor za završetak koncerta. Plant nas je opljačkao za 10 minuta, no Roxy Music su nam ih vratili. Svirali su ukupno 1 sat i 40 minuta. Ljudi je tijekom koncerta bilo oko 12.000. Ali rajanja, kao na Plantu, ovaj put tako intenzivnog ipak nije bilo. Štoviše. Priličan broj ljudi nakon Roberta Planta uputio se natrag u “kamp” hrkati. Razlog je bio u apetitu koji ih je prošao do Roxy Music. No uloga “headlinera” večeri više je nego zasluženo pripala Roxy Music. Žarili su osobito svojevrsnom atmosferom, mjestimice izvanrednom mekoćom koja se prelijevala s rock elementima tvrđe branše, psihodeličnošću starih dana i savršenošću zvučne perfekcije svojih mlađih (“eighties”) dana. Usklađena zgibanka svih instrumenata koja obavija upečatljiv, karizmatičan i unikatan pristup Briana Ferryja. Jedanaest glazbenika na pozornici, Ferry je bio u izvrsnoj formi. Jednostavno jednom riječju. Odličan koncert, odlično iskustvo. Jednostavno kao u filmu, prava lagana zgibanka koju s užitkom prožvačeš, a zatim se nabijen tom energijom samo još uležeš na zasluženi počinak.

Roxy Music set lista:
1. Re-make/Re-model
2. Pyjamarama
3. Ladytron
4. While My Heart Is Still Beating
5. Out Of The Blue
6. Oh Yeah
7. The Bogus Man
8. A Song For Europe
9. My Only Love
10. Both Ends Burning
11. Tara
12. In Every Dreamhome A Heartache
13. Avalon
14. More Than This
15. Jealous Guy
16. Editions Of You
—dodatak—
17. Do The Strand
18. Love Is The Drug
19. Let’s Stick Together