Autor: Peter Podbrežnik
Izvođač: Morse, Neal
Izdavač: Metal Blade Records
Izlazak: 2016
Trajanje: 106:35
Ocjena: 3.5/5
Neal Morse, jedan od ključnih glazbenika suvremenog progresivnog rocka, jednostavno je neumoran. Albume snima kao da će sutra biti sudnji dan i kao da će se uskoro našao zdesna svom Spasitelju na nebesima, kojemu vjerno služi još od odlaska iz Spock’s Beard. Nije se još ni dobro razišao dim nakon prvog albuma The Neal Morse Band, »The Grand Experiment« (2015), i koncertnog albuma, »Alive Again« (2016), a već je tu novi studijski projekt naslovljen »The Similitude of a Dream«. To znači da između prethodnog studijskog ostvarenja nije prošla ni godina dana pauze, što je danas u progresivnom rocku, pogotovo među veteranima poput Neala, prava rijetkost, koja sa sobom može donijeti i pozitivne i negativne posljedice. Pozitivne, očekivano, i ovaj put nadvladavaju negativne i album će oduevijti sve Nealove vjerne sljedbenike, no ostaje podosta rezervi zbog kojih bi bilo pretjerano »The Similitude of a Dream« pjevati pretjerane hvalospjeve ili čak govoriti o remek-djelu.
U tipičnom Nealovu pompoznom stilu ovaj je put riječ o dvostrukom konceptualnom albumu, djelomično nadahnutom romanom Johna Bunyana, poznatom kršćanskom alegorijom ‘Putovanje hodočasnika’, što znači da sadrži gotovo dva sata stilski iznimno raznolike glazbe. Tako imamo posla sa simfonijskim progom ‘stare škole’, hard rockom, klasičnim rockom i u puno manjoj mjeri soulom, funkom, popom, jazz rock fusionom, gospelom i countryjem. Razina muzikalnosti i uigranosti glazbenika cijelo je vrijeme izvanredna, što od postave koja uz multiinstrumentalista i izvrsnog pjevača Neala uključuje i njegove dugogodišnje suradnike, bivšeg bubnjara Dream Theater Mikea Portnoya (The Winery Dogs) i basista Randyja Georgea (Ajalon), nije nimalo iznenađujuće. I gitarist Eric Gillette i klavijaturist Bill Hubauer majstori su svojih instrumenata i prog ‘po špagi’ vladaju k’o od šale, što oba virtuoza više puta dokazuju brojnim ‘odlijepljenim’ solažama. Portnoyeva je prisutnost opet utjecala na to da pojedine kompozicije, osobito u ritmičkim elementima, imaju blagi Dream Theater prizvuk.
Naravno, većina tekstova na »The Similitude of a Dream« nosi kršćanski pečat, iako je većina njih prilično dobro zamaskirana raznolikim metaforama, pa ne ispadaju tako patetično kao na Nealovim ‘nabožnim’ solo albumima, koje prodaje nakon nastupa u američkim crkvama. Glavni je problem ovog ambicioznog konceptualnog pothvata to što je glazbe na njemu jednostavno previše, pa se među odličnim skladbama nađe i nekoliko posve zaboravljivih, dok je konceptualna nit jedva zamjetna. Neal se ni ovaj put ne ustručava raznih prog revivalističkih pothvata, zbog čega postaje već pomalo previše predvidljiv. »The Ways of a Fool« zvuči kao da slušaš skladbu »A Trick of the Tail« od Genesis, jer ima gotovo identičan refren i ritmičke primjese, dok instrumentalna sekcija podsjeća na zlatne dane Emerson, Lake & Palmer, ali s blagim Queen prizvukom. Na prilično zabavnom »Draw the Line« Nealovi virtuozi eksperimentiraju i s funkom i soulom, dok na »The Slough« uspješno križaju simfoprog s jazz rock fusionom i tako se pobrinu za jedan od najzanimljivijih trenutaka na albumu.
Na »Breath of Angels«, koji sadrži elemente gospela na račun ženskih zborskih harmonija, Neal se opet predstavlja u malo patetičnijem, pobožnjačkom svjetlu, zbog kojeg je izgubio barem toliko sljedbenika koliko ih je stekao nakon spoznaje ‘božje istine’. Drugi se disk otvara veselim i buditeljskim »Shortcut to Salvation«, koji sadrži razigranu saksofonsku solažu. »The Man in the Iron Cage« pretežno je hard rocker koji bi za svog mogli posvojiti i Deep Purple, dok instrumental »The Road Called Home«, koji na trenutke zvuči kao mješavina Spock’s Beard i Dream Theater, predstavlja opet staroškolski simfoprog pristup. Najbizarniju skladbu na albumu nedvojbeno predstavlja country eksperiment »Freedom Song«, koji bi bolje pristajao Nealovim nastupima u crkvama tradicionalno ‘uhodanog’ američkog Srednjeg zapada nego tako ambicioznom albumu.
Negativno iznenađenje donekle ispravljaju hardrockerski usmjereni »I’m Running« i klavirska balada »The Mask«, koja svojim romantičnim, neoklasicističkim aranžmanima pomalo podsjeća na nešto što bi mogao smisliti i klavijaturist Genesis Tony Banks. »Confrontation« je najbliže što se Neal i društvo ovaj put približavaju progresivnom metalu, pa su opet očite sličnosti s Dream Theater, dok vatreni instrumental »The Battle« podsjeća na rane Spock’s Beard. »Broken Sky/Long Day (Reprise)« predstavlja već pomalo očekivani epski i pompozni zaključak albuma. Ako se zanemari poprilično klišejiziran tekst o patniku koji je morao ‘pretrpjeti sva sranja ovog svijeta’ prije nego što se mogao uzdići na ‘višu razinu’, riječ je o vrlo solidnom ostvarenju s izrazito svečanom atmosferom. Njime Neal opet lijepo dokazuje zbog čega je jedan od najcjenjenijih suvremenih prog glazbenika.
Većina Nealovih sljedbenika »The Similitude of a Dream«, kao i svako Nealovo najnovije progresivnorockovsko studijsko ostvarenje, opet će uzduž i poprijeko kovati u zvijezde i ponovno proglasiti vrhuncem Morseove karijere. Album je doduše vrlo dobar, ali ne i briljantan, barem ne kao cjelina, jer neke ideje zvuče već prilično izlizano, dok smo se na povremene patetične vokalne izlive pobožnjačkog zanosa, kad je riječ o Nealovoj solo karijeri, nekako već navikli. Izniman stupanj virtuoznosti i odlične vokalne izvedbe najboljeg glazbenika među vjerskim propovjednicima gotovo nadoknađuju takve probleme, no album, koji je doduše nedvojbeno jedno od boljih progrockovskih ostvarenja u 2016., kao cjelina na trenutke i dalje zvuči pomalo naporno i nakon višekratnog slušanja.
Portnoy je čak izjavio da je »The Similitude of a Dream« ni manje ni više nego ‘album njegove karijere’, čime je još dopunio svoj iznimno opsežan popis glupih izjava. Nealu s jedne strane treba odati svu čast za njegov zanos, jer do sada, kad je riječ o njegovim brojnim progrockovskim projektima, među koje uz solo karijeru spadaju i Transatlantic i The Flying Colors, nije izdao loš album. Ipak, mogao bi si čovjek uzeti barem godinu ili dvije odmora, jer na trenutke postaje već pomalo naporan i, kao i njegov ‘gospodin’, sve ‘sveprisutniji’. Naravno, studijski i koncertni album u jednoj godini za Neala još zdaleka nisu bili dovoljni, pa je za svoje pobožne sljedbenike izdao još i kršćanski album naslovljen »To God Be the Glory«; zbogom pameti.
Postava
Neal Morse – glavni vokal, gitara, klavijature
Eric Gillette – gitara, prateći vokal
Bill Hubauer – klavijature, prateći vokal
Randy George – bas gitara
Mike Portnoy – bubnjevi, prateći vokal
Produkcija
Neal Morse
Popis skladbi
CD1 (51:59)
1. Long Day (1:42)
2. Overture (5:51)
3. The Dream (2:28)
4. City Of Destruction (5:11)
5. We Have Got To Go (2:29)
6. Makes No Sense (4:10)
7. Draw The Line (4:06)
8. The Slough (3:03)
9. Back To The City (4:19)
10. The Ways Of A Fool (6:48)
11. So Far Gone (5:21)
12. Breath Of Angels (6:32)
CD2 (54:36)
13. Slave To Your Mind (6:27)
14. Shortcut To Salvation (4:36)
15. The Man In The Iron Cage (5:16)
16. The Road Called Home (3:24)
17. Sloth (5:48)
18. Freedom Song (3:59)
19. I’m Running (3:44)
20. The Mask (4:28)
21. Confrontation (3:59)
22. The Battle (2:57)
23. Broken Sky / Long Day (Reprise) (9:58)
