Autor: Peter Podbrežnik
Izvođač: It Bites
Izdavač: Inside Out Records
Izdanje: 2008
Ocjena: 4/5
Kultni britanski prog pop fuzionisti It Bites ponovno su tu s “The Tall Ships”, svojim prvim studijskim izdanjem nakon skoro dvadeset godina. Nakon njegova izlaska već se može definitivno reći da je to bio dobar potez i da je riječ o uspješnom povratku legendi. U tom su ih vremenu, između raspada 1989. i ponovnog okupljanja, napustili karizmatični pjevač i gitarist Francis Dunnery, koji je odlučio da će se radije posvetiti obitelji i samostalnoj karijeri nego još jednom otići u novu glazbenu pustolovinu. Ostali suborci nisu čekali skrštenih ruku, nego su za njegovu zamjenu pronašli studijskog radoholičara Johna Mitchella.
Potonji je ljubiteljima progresivnog rocka vjerojatno najpoznatiji kao odličan gitarist neo progresivne skupine Arena, a inače i kao sadašnji i bivši član čitave hrpe različitih bendova i projekata poput Kino, The Urbane, Blind Ego, Frost itd. John je bio predani It Bites pristaša još od tinejdžerskih dana pa nije iznenađenje da je objeručke zgrabio ponuđeno mjesto kad su mu pristupili klavijaturist John Beck i sada već bivši basist Dick Nolan. Bas dionice na “The Tall Ships” umjesto potonjeg odsvirali su kar Mitchell i Beck. It Bites nisu dugo bili trio. U međuvremenu su već našli pravog basista u Leeju Pomeroyu (ex-Mike Oldfield, Rick Wakeman, Take That), koji bi trebao uspješno zamijeniti Nolana. Potonji je iz benda izletio zbog prevelike ležernosti pri snimanju nove glazbe.
Ući u Dunneryjeve cipele bila je za Mitchella prilično nezahvalna uloga i, kako se to obično događa u takvim slučajevima kad se zamijeni nezamjenjiva vokalna karizma, taj je potez podijelio njihove sljedbenike u dva tabora. One koji to smatraju nečim nečuvenim i one koji su sa zanimanjem čekali što će im donijeti njihov novi lik. Djelomičan odgovor na to dobili su već s vrlo solidnim koncertnim albumom “When The Lights Go Down” (2007), na kojem je Mitchell uspjelom vokalnom interpretacijom klasika It Bites potvrdio da je nedvojbeno kvalitetan izbor (njegove gitarističke sposobnosti nikad nisu bile upitne jer je riječ o jednom od najboljih gitarista u suvremenom progu).
Sa svojim melankoličnim, introspektivnim načinom pjevanja, koji potječe iz najbolje tradicije pjevača poput Petera Gabriela i Raya Wilsona (obojica ex-Genesis), pomalo je čak srodan Dunneryju, iako mu nedostaje njegove karizme, teatralnosti, a ponajprije smisla za humor. Raniji It Bites bili su zahvaljujući Dunneryju uvijek majstori raznih šaljivih aranžmana i podrugljivih tekstova te sebe nikad nisu shvaćali preozbiljno, dok Mitchellova verzija na “The Tall Ships” donosi nešto, recimo, ozbiljniji i melankoličniji izraz, što je ujedno i njihova jedina veća mana.
U svemu ostalom i po novom uspješno slijede svoje zaštitno nasljeđe stvaranja vrlo romantičnih atmosfera putem bogatih simfonijskih aranžmana, višedijelnih gitarskih pasaža i suptilnih vokalnih harmonija, koje slušatelja očaraju svojom izuzetnom protočnošću između kompleksnijih instrumentalnih dionica i vrlo melodičnih prijelaza i refrena. Odličan primjer tog spajanja iskonske romantične nostalgije, tako karakteristične za njih, i nekih instrumentalnih finesa koje je svojim stilom donio Mitchell jest naslovna skladba, koja je lako jedna od najboljih stvari na albumu. Interakcija između njegove gitare i Johna Becka, koji na svojim klavijaturama i dalje ostaje majstor izuzetno toplih i višeslojnih orkestralnih aranžmana, kroz cijeli je album na zavidnoj razini.
Odličan primjerak skladbe koja posve slijedi zlatna It Bites vremena jest vrlo nostalgično-romantični “Fahrenheit”, koji bi u ona vremena možda čak bio i hit. Mitchell tu i u visokim registrima vrlo dobro pogađa nekadašnju Dunneryjevu magiju. Na “The Tall Ships” se pak cijelo vrijeme jako osjeti njegov doprinos u stvaranju glazbe i pojedinih aranžmana, jer po novom u instrumentalnim dionicama zvuče primjetno kompleksnije nego nekoć, a može se naći i brojne stilske paralele s njegovim prošlim projektom Kino, što stvarno nije nikakvo iznenađenje. Sigurno i zato što je Beck nekoć bio njegov kamerad u Kinu. Da ih po novom sve više privlače kompleksnije i ambijentalnije vode potvrđuje završna, više od 13-minutna tvorevina “This Is England”, na kojoj se najviše približe klasičnom simfonijskom progresivnom rocku à la Genesis.
“The Tall Ships” vrlo je uspjelo izdanje koje uspješno predstavlja novi lik već gotovo otpisanih majstora prog pop fusiona, koji su s Mitchellom u postavi dobili više nego potreban novi stvaralački elan, a on se na albumu osjeti od početka do kraja. Mitchellova instrumentalno-stvaralačka veza s Beckom doista je sanjska pa se u budućnosti od nje opravdano može nadati još boljim rezultatima. Na “The Tall Ships” osim, kako je već rečeno, većeg zrnca humora ne nedostaje baš ništa što ne bi podsjetilo na njihova najbolja vremena. Njihove prošle magije na njemu ima dovoljno da bude zadovoljna većina dugogodišnjih sljedbenika, ali bi ga bilo posve besmisleno uspoređivati s albumima iz Dunneryjeva razdoblja, koji u svojoj podrugljivosti ostaju pojam za sebe. Potonje će vrlo teško ikad nadmašiti.
Unatoč tome ovim izdanjem uvjerljivo dokazuju da i u svojem novom liku ostaju osebujni čudaci koji su danas premalo pop da bi postigli neki veći komercijalni uspjeh i premalo prog da bi mogli zadovoljiti vječne eksperimentalne purističke. Kao i njihova stara verzija, i novi It Bites osebujna su poslastica za sve široko načitane glazbene gurmane i za sve koji danas pogrešaju skupine poput Genesis, The Alan Parsons Project, Fish era Marillion i Queen (time mislim na one prave Queen s Freddiejem Mercuryjem, a ne na suvremeni projekt s Paulom Rodgersom).
Postava
John Mitchell – vokal, gitara, bas gitara
John Beck – klavijature, bas gitara, prateći vokal
Bob Dalton – bubnjevi, prateći vokal
Produkcija
It Bites
Popis skladbi
1. Oh My God (5:47)
2. Ghosts (4:45)
3. Playground (5:32)
4. Memory Of Water (4:49)
5. The Tall Ships (6:17)
6. The Wind That Shakes The Barley (8:12)
7. Great Disasters (4:59)
8. Fahrenheit (5:16)
9. For Safekeeping (5:27)
10. Lights (4:54)
11. This Is England (13:34)
Trajanje albuma: 69:32
