Mjesto: Ljubljana / Gala Hala / Slovenija
Datum intervjua: 12.12.2013
Nakon nastupa The Tide u Gali Hali otišao sam u backstage na kratki intervju s bendom. Planiranih 10 minuta intervjua pretvorilo se u 45 minuta razgovora o poimanju glazbenog stvaranja, o lojalnosti i nadolazećim danima.
RockLine: Dok slušam vašu glazbu, vaš pristup me podsjeća na neku bluesovsku verziju One Republic i Bastille, koji se sretnu na prekmurskoj gibanici. Zanima me ponajprije kako ste zacrtali konceptualni tijek ploče Landings, kako ste je međusobno sastavili?
Tomaž: Proces ovisi o pjesmama i idejama koje imaš na raspolaganju. Neke se ideje brzo zaključe, ne treba komplicirati, jer su u osnovi uvijek jednostavne. Druge smo okretali gore, dolje, lijevo pa desno i nisu došle na album. Za njih smo mogli potrošiti i tri mjeseca, a u bendu nisu zaživjele.
Marty: Zanimljivo je da se način rada ne razlikuje previše od načina rada benda prije 10 godina. Baš svi stvaramo skladbe.
RockLine: Baš svi? Nema nikoga tko vodi proces?
Marty: Pa, možda njih dvojica (Tomaž i Drejc) imaju neku ideju koju zajedno razrade. Ali ne funkcionira tako da netko napiše note, da ih bendu i to je to. Od početka skladbe nadalje svatko napravi svoj komad pa zajedno radimo na konačnoj slici; to je tako od početka benda. Taj se protokol ponekad ipak promijeni, npr.: Johnny (Janez) je na zadnjoj ploči dosta radio na gitarskim rifovima, možda iz toga čak nastane i poneka skladba.
RockLine: E, upravo sam to primijetio kod Janeza: zanimljiv mi je njegov gitarski setup i progresija njegova sounda kroz cijelu ploču.
Tomaž: Puno eksperimentira.
Marty: Stvarno si uzme vremena za zvuk i za ono što će svirati.
Tomaž: Prva ploča, Love & Trust, bila je izgrađena na meni, Drejcu i basistu Dejanu…
Drejc: Skladbe na Love & Trust bile su smišljene i prije nego što je Johnny došao u bend. Imao je vrlo malo manevarskog prostora. Na sljedećoj ploči imao ga je već malo više, na sljedećoj još više, itd.
RockLine: Može se primijetiti i promjena aranžiranja kroz ploče; raspolaganje elementima unutar skladbi. Obično toga nema u slovenskoj glazbi, uvijek netko u bendu mora glumiti “šefa”, a ostali manje-više slijede.
Tomaž: Pa, nama je teže raditi ako nas petero odjednom radi na početku jedne ideje. Pjesama koje su nastale iz džemova ima manje; možda nas dvojica, ja i Drejc, nešto podžemamo, ali to je vrlo grub okvir ideje kojem poslije svi dodatno doprinosimo, da skladba zaživi. Bez ostalih nas dvojica s Drejcom ponekad imamo “jao-bože” ideje. Nisu loše, ali to nije to.
RockLine: Jeste li otkad djelujete kao grupa imali i nekog producenta? Nekoga tko bi vam pomogao s aranžiranjem od temelja pjesme prema gore?
Drejc: Ne, usred kreativnog procesa ne. Na ploči Landings prvi put se dogodilo da smo imali vanjskog producenta.
RockLine: Naime, primjećuje se nekakva bolja homogenost skladbi.
Drejc: Prve dvije ploče producirao je Dejan (basist), a kod treće smo namjerno išli u to da ploču producira i miksa vanjski član benda.
RockLine: Jeste li miksali također pod producentom?
Tomaž: Miksali smo u Metroju, išli smo posve na analogne mikseте.
Marty: Mislim da će najveće iznenađenje nove ploče biti upravo to: skladbe nisu toliko drugačije od dosadašnjih, ima onih koje odstupaju, uvijek su se negdje našle. Vanjsko producentstvo dodaje skladbama i principu stvaranja nešto što sami ne možemo napraviti, što Dejan kao producent (i član benda) ne može.
Tomaž: Mi smo kod Dejana uvijek mislili: “ Pa on je član benda, on želi uzeti u obzir sve nas”. Sound je bio odličan, ali za Landings smo odlučili drukčije. Matjaž je ovdje imao slobodne ruke i sve snimke s traka počeo je odmah miksati, počeo je raditi na skladbama, skladbe je pustio kroz mikser posve sirove.
Marty: Kod jedne je skladbe zamijenio cijele bubnjeve. Pa, nije mu sjedio sound, pa ih je posve zamijenio.
Drejc: Kod jedne je skladbe izbacio cijele klavijature (smijeh).
Tomaž: U ponedjeljak izlazi nova Little Love Pretender: Tu sam si, npr., cijelo vrijeme predstavljao takav lebdeći vokal. On (Matjaž) ga je napravio posve suhog, takvog kakav je u studiju, posve sirovog. Da te udari ravno u glavu, to je to. A klavir i gitara iza stvaraju atmosferu.
RockLine: Takvim se potezima posljedično rješava konflikt među instrumentima.
Marty: Gledano unatrag; postaneš ograničen jer cijelo vrijeme razmišljaš na isti način. A tu Matjaž kaže: “Pa, ja na ovo gledam drukčije”. I prepustimo se. Kao bend ionako funkcioniramo tako da vjerujemo; Matjažu vjerujemo, ima slobodne ruke nad radom, baš kao i Kitch&Nitch za dizajn, itd.
RockLine: Dizajn je krajnje uočljiva stvar kod vas. Je li to možda kolektivni rad?
Tomaž: Jedno zlatno pravilo uvijek vrijedi: Ako se u tome ne snalaziš, prepusti posao onome tko se snalazi. Mi uvijek kažemo onome tko nam radi dizajn ili spot: “Ništa ti nećemo govoriti, imaš slobodne ruke.” Kitch & Nitch nam rade te animacije; nisu spotovi, to su animirane pozadine, to je nešto drukčije. Treba razbijati tu crtu prosjeka. Povjerenja (u Sloveniji) po pitanju takvih stvari uvijek jako nedostaje.
Marty: Pokušaš izabrati nekoga kome toliko vjeruješ da će dobro obaviti svoj posao, da se ne opterećuješ time hoće li u spotu biti više pjevača ili gitarista. Ti udri s dizajnom, ti udri sa spotovima, mi radimo glazbu. I to je to. Mi smo live bend, time se bavimo.
RockLine: U live izvedbi vaše studijske skladbe definitivno još dodatno zasjaju.
Marty: Mi smo prvenstveno live bend, tek onda studijski.
RockLin: Jeste li ikad snimali i uživo? Mislim, svi zajedno odjednom?
Marty: Imali smo ideju da snimimo skladbe uživo.
Tomaž: Ali nismo dovoljno dobar bend, no go (smijeh).
RockLine: Jeste li barem pokušali? Jer energija cijelog živog nastupa u sebi nosi nešto svojstveno. Ne kažem da se isti osjećaj ne može naći na vašim albumima, ali živi nastup je potpuno nešto drugo.
Tomaž: Live smo svirali na Izštekanima, 2007., to je bilo super. Ali nismo se baš osjećali spremnima za živo snimanje; na ploči Landings primijetili smo da su se ideje razvijale tijekom snimanja. Išli smo prilično sirovo, bubnjeve imamo, vokalna linija je tu, gitara je tu, klavir je tu, i udri.
Marty: Što se tiče snimanja Landingsa; prije snimanja imali smo zajedničke intenzivne probe otprilike tri mjeseca, taman toliko da je baza bila postavljena i da sam imao postavljene strukture za bubnjeve. Bubnjeve sam zatim snimio u jednom danu (9 skladbi): prvi dan smo postavili bubnjeve za snimanje, drugi dan sam ih snimio. Poslije su ostali na te bubnjeve snimili svoje linije.
Tomaž: Iako imaš pravo, bilo bi fino snimiti stvari uživo. Na snimkama se osjeti taj “žmoht”, a na live koncertima dobiješ tek toliko više.
Marty: A znaš što bi bilo stvarno zanimljivo? Zanimljivo bi bilo napraviti oboje; da snimiš live, pa još i studijsku verziju. Dvostruka ploča.
Drejc: Osobno mislim da postoji vrlo realističan razlog zbog kojeg ne snimamo uživo: mi ne živimo od glazbe i nemamo vremena svaki dan vježbati 4 sata. Kad bismo mogli vježbati 4 sata dnevno, s lakoćom bismo snimili live album. Svatko ima svoje poslovne obveze, a vremena za vježbanje malo.
Tomaž: Imamo ogroman broj ideja snimljenih na računalu u prostoru za probe; za Landings smo tako birali one koje su u nama stvarno nešto probudile, npr. volju za džemanjem na pozornici. Volju da jednostavno skočiš na pozornicu pa samo džemaš.
RockLine: Upravo zato; live nastup ima nekakvu opipljivu dodanu vrijednost. Ako stvari imaš sterilno snimljene, treba ti nešto da se međusobno malo izgube, nešto pogrešno, nešto ljudsko.
Tomaž: Toga slovenskoj glazbi nedostaje.
Drejc: To je prilično glazbena opaska: moje osobno mišljenje je nešto što u grupi prakticiramo od samog početka, a to je da se skladbe ne započinju iz istih tonaliteta. To je vrlo suptilna stvar, ali kod ljudi to funkcionira. Ako zamisliš, većina gitarskih bendova ima komade iz gitarskih tonaliteta, koji su obično laki. Mi pak stvaramo skladbe iz posve različitih tonaliteta.
Tomaž: Tu je Drejc taj koji naglaša raznolikost (smijeh).
Drejc: Ovo si možemo dopustiti jer se tako dobro međusobno poznajemo, Johnny je dobar gitarist, Tomaž otpjeva kako treba, itd. Naravno, tonalitete mijenjamo i iz psiholoških razloga: dokazano je da različiti tonaliteti u ljudima bude različite osjećaje. Kod nas su to stvari o kojima ne govorimo previše, ali se ipak nekako dogode. To je dobro i zbog ploče; kad slušaš ploču nemaš osjećaj da se ponavlja, kad je preslušaš do kraja.
Tomaž: Kod Kings of the Hill otkrili smo da komad možemo započeti i stvoriti i drukčije, ne samo tonalitetno. Skladbe su prilično klavirske, pa smo si rekli: “O.K., nećemo početi s klavirom, daj ubacimo nešto drugo”.
RockLine: Dajmo basistu malo prostora. (smijeh)
Drejc: Lijep primjer su ta dva zadnja komada koja smo danas odsvirali: te dvije ideje su najprije bile klavirske.
Tomaž: Pa, Roll the Dice nije.
Drejc: I Roll the Dice.
Tomaž: Ne.
Drejc: Ideja jest. (smijeh)
Nakon kraće stanke, smijeha i vike idemo dalje.
Drejc: Sad je pjevač otišao, ali ostala su dvojica pametnih koji voze kući. (smijeh)
Marty: Što se tiče skladbi: Činjenica koju valja istaknuti je da već 10 godina sviramo u nepromijenjenoj postavi. Takva smo vrsta benda; ako bi jednog maknuli, ostali se raspadamo. Već smo 10 godina navikli jedni na druge, ne gledamo na članove kao na plaćenike.
RockLine: Kao na odnos poduzeće-radnici.
Marty: Da, ili pjevačica plus prateći bend u kojem se u 5 godina Svi zamijene. Kod nas bi, da netko zbog posla ili bilo kojeg drugog razloga morao prestati, vjerojatno svi rekli: “OK, to je to.” Mogli bismo tražiti zamjenu, ali ne bi bilo isto. Već smo toliko povezani međusobno da bismo se teško održali zajedno nakon odlaska bilo kojeg člana.
RockLine: I naravno da se to primjećuje. Govorim naime o suptilnostima koje se mogu primijetiti, kao npr. završeci. Netko tko zajedno svira već desetljeće poznavat će se do u tančine i znat će točno pogoditi taj završetak, bio on više triolski ili više “four on the floor” osjećaj. To su detalji koje odmah primijetiš.
Marty: Glazbenici koji gledamo špile, to vidimo. A i osjeti se.
Drejc: Puno je stvari koje slušatelj osjeti , unatoč tome što možda ne zna svirati nijedan instrument.
Marty: A ako slušatelj ne osjeti ništa, onda bend nije dovoljno napravio. Nije se dovoljno potrudio. Ako bend funkcionira iskonski, slušatelj će to osjetiti, a ako ne, onda već nije dovoljno. Ili se “fejka”, kao npr. “gdje su ruke!”. (smijeh)
Drejc: Radi se i o vremenu u kojem živimo. Naša glazba ima i pop elemente, to ne možemo poricati, popularna je. Kolebanja popularnog u smislu onoga što ide u uho i žanrovski popularnog su na primjer 60-e. U 60-ima je popularno bilo ono što je brzo ulazilo u uho, u 70-ima su glam i heavy probudili žanrovsko praćenje i popularnost, 80-e su opet iznjedrile jedne od najpopularnijih melodija, a 90-e su zapalile žanrovsku popularnost grungea. Danas su ljudi svega već jako navikli: zbog pada produkcije i niskih zahtjeva šepaju i takve “catchy” melodije kao i žanrovsku produkciju koja krajnje graniči s neljudskim. Teško je slušati npr. Lady GaGa, koja ima potpuno “catchy” komad karakteristično neljudski producirano. Ne kažem da je loše, ali trenutačna generacija se identificira s takvom vrstom glazbenika. Dakle, taj live “žmoht” je nekako prednost naših live koncerata. Danas je takvo vrijeme. Neki višak moraš stvoriti, ako ne “catchy” melodijama, onda ga moraš nekako drukčije.
RockLine: E, kao i vaš nastup, ni izbor akorda kod vas nije baš tipičan, kao npr. tipični G, D i C. Nosite prilično poseban harmonijski potpis.
Marty: Ne gledaj mene (smijeh i pokazuje na Drejca).
RocKLine: Pa, promatrao sam za vrijeme špila Drejčeve manirizme, i postao pažljiv na to kad ti je (Drejc) “počelo događati”, kad si se snašao u pravom trenutku, kad si došao na svoje, i obično se to dogodilo na kojim zanimljivim, čudnim akordima. (smijeh)
Drejc: Moja tajna zašto stvaram takve akorde: mnoga je skladba nastala iz džema između mene i Tomaža. Poslije smo kod nekih skladbi možda odrezali gotovo cijele klavijaturske linije. Akordi su takvi jer se s Tomažem stalno pratimo: ako se on ne snađe, onda mi moji akordi nikako ne pomažu. Namjera je da iz nekakvih potpuno logorskih akorda (iz kojih bi mogla nastati logorska pjesma) izvučem malo kompliciranije varijante akorda. Na taj si način malo-pomalo skrojim vlastiti melodijski spektar. Neke stvari uspiju, neke ne, ovisno o osjećaju. Problem nije u tome da napraviš 20 komada koji će se svirati oko vatre, nego u tome da će svi biti prokleto slični i posljedično dosadni. (smijeh)
RockLine: I tebi s vremenom postanu plitki, ne odsviraš ih više s početnim zanosom. Skladbe izgube višeslojnost, posljedično se u njih ne možeš više udubiti.
Drejc: Čak i nakon deset godina od nastanka Love & Trust izvodimo skladbe s istim zanosom kao prije deset godina, ponekad čak i bolje.
Marty: Tajna Love & Trust; Bubnjeve smo išli snimiti s namjerom izrade demo snimke. Iz tih bubnjeva su zatim traci upotrijebljeni na albumu. (smijeh)
RockLine: To bi se zvalo spontanost.
Marty: Pa, snimili smo low-budget set Pearlova, pa si rekli: “O.K., ovo ćemo imati za demo.”. Nakon slušanja smo ustanovili: ”E, ovo je pak sasvim dobro, uzet ćemo ovo kao ploču.”. Prije 10 godina radili smo na drugoj razini: dođi, udri, snimi. Sadašnja situacija je prilično drukčija.
RockLine: Imaš ljude koji se do u tančine bave detaljima, postavljanjem mikrofona, bilo na gitarskim pojačalima ili bubnjevima. Pa, bubnjevi su prilično osjetljiva stvar s gledišta snimanja.
Marty: Da, bubnjevi su najveće s*****, jer na bubnjevima svijet stoji. (smijeh). Malo se šalim, ali ipak; ako imaš bubnjeve dobro snimljene, od toga nadalje lakše radiš.
Drejc: Ovi nam produkcijski zahvati brzo pokažu da doista živimo u “fejk” svijetu. Ako gledaš sve te reklame i televiziju, kako god okreneš, svaka reklama je “fejk”, isto je u produkciji glazbe. Ono što čuješ većinom je “fejk”, često vidiš izvođača čiji koncert uživo konkretno pati odnosno rijetko zvuči uživo kao na ploči.
Marty: Odnosno, uživo može zvučati slično samo ako imaš matricu sa svim dodatnim instrumentima. Toga se mi ne držimo. Možda naše (studijske) snimke imaju snimljeno više gitara, a za nastup uživo uvijek imamo nekakvu “debatu” o tome kako ćemo s manje instrumenata ponovno stvoriti osjećaj. Drejc nema pet pari ruku da istodobno izvodi različite dionice gudača i truba. Ali ipak, nećemo na matricu, ne želimo kopiju ovog ili onog zvuka, uvijek želimo nešto novo.
Nakon kraće vreve i mahanja cigaretama Tomaž nam se vraća.
Tomaž: Kad smo bili na Izšteknima svirali smo Carry On; u toj skladbi imamo srednji solo dio u kojem sviraju samo gitara, bas i bubanj. To je to. Nikakvih dodatnih bubnjeva, efekata, nikakvih dodataka. Mogli bismo ih imati, ali ostajemo pri toj jednostavnosti. Ako ti time uspije podići ljude, ako uspije ostaviti dojam, to je to. Bez uljepšavanja.
RockLine: Zanima me , s obzirom na to da imate nekakve pop korijene i ambijentalne tendencije u izvođenju, razmišljate li za sljedeću ploču možda o dodavanju električnih, semplanih bubnjeva. Ne po ritmu elektronski točnih, po soundu.
Drejc: Mislim da ne, ponajprije zato što po našoj logici ideje ne proizlaze iz eksperimentiranja s opremom, nego iz eksperimentiranja sa stvaralaštvom. Na početku su ideje prilično logorske, ali se dodavanjem svih elemenata i svih nas pretvore u nešto posebno, u kreativni eksperiment.
Tomaž: A za dalje sljedeće: Uvijek smo nailazili na ljude koji su nam tvrdili da smo pop, a s druge strane na ljude koji su nam tvrdili da smo alter. Zaj***** stvar. Imamo pjesme kao Desire, koje su čisti pop, pa Matrix World, koji reže. Dakle, za dalje imamo više mogućnosti; ili pokušamo izvoditi skladbe na slovenskom pod imenom The Tide ili možda nekim drugim imenom. Pokušamo li okrenuti kompas prema rezanju ili prema atmosferičnosti? To je isto kao da samoga sebe pitaš: “Što ćeš sad? Hoćeš stagnirati? Mirovati?”
Marty i Drejc: Zapravo ni sam ne znaš (smijeh).
Jednostavno ide spontano dalje.
Na fotografiji: The Tide, tijekom koncertnog nastupa, 12.12.2013., u ljubljanskoj Gala Hali (RockLine fotoarhiv 2006-2013, sva prava pridržana)!
Galerija slika
