Autor: Peter Podbrežnik
Izvođač: Eloy
Izdavač: SPV Records
Izdanje: 1994
Ocjena: 4/5
“The Tides Return Forever” bio je za legendarne njemačke space rockere Eloy veliko pozitivno iznenađenje s obzirom na izrazito prosječnog prethodnika “Destination” (1992), oživljavanje već gotovo izumrlih progresivno rock korijena te povratak stare forme, nečega na što su njihovi sljedbenici gladno čekali još od prijelaza 80-ih, odnosno albuma “Metromania” (1984). Naglom preporodu grupe zasigurno je pridonio i neočekivani prodajni uspjeh oba izdanja “Chronicles I” (1993) i Chronicles II” (1994), koja su sadržavala nanovo odsvirane verzije nekih Eloy klasika. To što su preko spomenutih klasika neki slušatelji počeli (iznova) otkrivati njihovu bogatu ostavštinu, kao i sveopće obnavljanje šireg zanimanja za progresivno rock klasike u 90-ima, uliveno je novo ulje u već poštenо pregorjeli motor grupe.
Frank Bornemann, gitarist/pjevač i vođa grupe, te njegov dugogodišnji suradnik, klavijaturist Michael Gerlach odlučili su da je došlo vrijeme za temeljit preporod Eloy zvuka i povratak tradicionalnom space rock naslijeđu, ne izbjegavajući pritom poneke inovativne eksperimente i modernu produkciju. Ako su na prošlom albumu okosnicu postave činili samo Frank i Michael uz pomoć brojnih povremenih gostiju, Eloy na “The Tides Return Forever” napokon opet zvuče kao bend. U njihove redove vratio se kao stalni član basist Klaus-Peter Matziol, koji se kao gost pojavio već na prethodnom albumu, što je zasigurno bila važna dobit. Punopravni član postao je i bubnjar Nico Baretta, čiji doprinos na ovom albumu zahvaljujući poboljšanoj produkciji zvuči mnogo organskije i dinamičnije. Naravno, ni ovaj put nije prošlo bez obilja raznih pratećih vokala (pretežno pjevačica) i veličanstvenih zborskih vokalnih harmonija, među kojima valja posebno istaknuti nevjerojatnu Jocelyn B. Smith, koja je na naslovnoj skladbi demonstrirala fantastičnu vokalnu izvedbu, te Miriam Stockley na završnom povijesnom epu.
Zvuk grupe na “The Tides Return Forever” postao je znatno organskiji i življi, pojedini aranžmani opet dišu punim plućima i uglavnom isijavaju onu njihovu karakterističnu “kozmičku” atmosferu. Ritmička kombinatorika pak je dovoljno razigrana da oduševi i najzahtjevnije prog gurmane. Frankova skladateljska inspiracija nakon uočljive stvaralačke krize na prethodnom albumu procvjetala je do te mjere da se na albumu nalazi priličan broj skladbi koje mogu konkurirati za Eloy klasike. Uz svoj tradicionalni pristup, koji je obično na granici između space rocka i simfonijskog prog rocka, na pojedinim skladbama grupa unosi i različite elemente melodičnog rocka, heavy rocka pa čak i power metala po njemačkom receptu. Za potonjim se Frank ionako već godinama neskriveno oduševljavao. Uz svu kompleksnost pojedinih simfonijskih aranžmana, Eloy cijelo vrijeme zadržavaju i visoku melodičnost, što album čini pristupačnim i široj publici. Da je došlo do velike promjene nabolje dokazuje i povratak klasičnog Eloy logotipa, koji je u prošlosti krasio omote njihovih najboljih albuma.
Već otvarajući energetski punjač “The Day Of Crimson Skies”, odlična mješavina tradicionalnih Eloy prog elemenata s prstohvatom AOR-a u refrenu, dokazuje da je prava Eloy magija ponovno tu. Moćan gitarski riff podložen je energičnim slojevima sintisajzera i izrazito živahnim ritmom. Profinjenost bubnjarskih prijelaza u kombinaciji melodičnih i višedijelnih slojeva sintisajzera u nekim trenucima čak pomalo podsjeća na neke uratke kanadskih art rock prvaka Rush, što je vrlo zanimljivo i osebujno postignuće u povijesti grupe. Za tu srodnost pomalo je “kriv” i izvrsno Frankovo pjevanje, koje lagano podsjeća na Geddyja Leeja. Potonje je čak jedno od najboljih u njegovoj karijeri. Pritom se ne radi toliko o tehničkom napretku koliko o tome da je napokon naučio bolje se predstaviti u skladu s pojedinim motivima. Valja spomenuti i odličan melodičan refren s dramatičnim AOR prizvukom. Prog sladokusce pak zadovoljavaju razgranate i ambijentalne instrumentalne dionice između pojedinih motiva.
Slijedi još jedna zanimljiva mješavina space rocka i melodičnog rocka, “Fatal Illusions”, kojom grupa dokazuje da nije zaboravila kako se stvaraju dojmljive ambijentalne klavijaturske zavjese i “plačuće” gitarske solaže, kojima Frank ovaj put nimalo ne škrtari i njima uspješno hoda tradicijom svog stilskog uzora Davida Gilmoura (Pink Floyd). Nakon duljeg ambijentalnog uvoda na gitari i klavijaturama upada moćan riff i udarni bubnjarski prijelazi koji počinju stupnjevati sve veću dramatičnost. Slijedi odličan prijelaz u opuštajuću dionicu s gotovo funk ritmom, duhovitim gitarskim riffom i debelom linijom bas gitare. I ova skladba sadrži odličan melodično rock refren. Usput se u pozadini cijelo vrijeme prelijevaju ambijentalne klavijaturske zavjese koje su u odličnom kontrastu s udarnim riffovima i odlučnim bubnjarskim prijelazima. Završetak pak podsjeća na tiktakanje kazaljke na satu.
Melankolična “Childhood Memories”, na kojoj se album načas malo smiri, sadrži nostalgičan uvod na etno udaraljkama nakon kojeg se prelijeva u veličanstvenu simfonijsku dionicu s visoko ambijentalnim zavjesama višedijelnih klavijatura, lagahnim pasažama na akustičnoj gitari i još jednom vrlo dobrom Frankovom vokalnom izvedbom. Eloy se tu nakon dugo vremena opet pokazuju kao pravi majstori veličanstvene space rock atmosfere, koja ima moć odvesti slušatelja u vrlo ugodnu spiritualnu ekstazu, ako joj se dovoljno preda. Poskočna “Generation Of Innocence” ritmički je vrlo bogat uradak sa zanimljivim motivom koji tvore klavijature i središnji gitarski riff. Taj motiv dosta podsjeća na neki Yes uradak (iz razdoblja s Trevorom Rabinom). Tome pridonosi i Frankov falset vokalni pristup, koji pomalo podsjeća na Jona Andersona. U srednjem dijelu ne manjka odlična instrumentalna dionica s gastronomskom gitarskom solažom, punom melankoličnih vibracija, kao ni ništa manje izvrsna solaža na klavijaturama.
Slijedi fenomenalni naslovni ep, veličanstveni “The Tides Return Forever”, koji je središnja kompozicija albuma i nedvojbeno jedan od najboljih i najdubljih uradaka u povijesti grupe. Ta klasika ima štošta zajedničko s besmrtnom Pink Floyd klasikom “The Great Gig In The Sky”, poglavito što se tiče odlične uporabe strastvenog gostujućeg ženskog vokala u drugom dijelu kompozicije, kad ta dosegne nevjerojatno veličanstvene razmjere. U uvodu se nalazi melankoličan i pomalo tajanstven Frankov vokal, koji uz pomoć pastoralne pratnje na akustičnoj gitari i zavjesa klavijatura u pozadini polako gradi dramatičnu atmosferu. Isprva se čini da će se raditi samo o pastoralnoj baladi, nakon čega na veličanstven način upadaju bogati simfonijski aranžmani, udaran gitarski riff i višedijelne vokalne harmonije koje stvaraju neopisivu space rock dramatiku. No to još nije ništa u usporedbi s trenutkom kad se nakon kraće pasaže na akustičnoj gitari unutar kompozicije uključi megastični soul vokal u izvedbi Jocelyn B. Smith uz pomoć ženskog pratećeg zbora. Njezino veličanstveno pjevanje diže kompoziciju još jedan kvalitetni razred više i doseže gotovo tako veličanstvene razmjere kao što je to nekoć davno na “The Great Gig In The Sky” uspjelo Clare Torry. Neki će cjepidlake zbog toga Eloyima (kao već više puta u njihovoj karijeri) prigovoriti pretjerano oponašanje Pink Floyd, iako stvarno nema razloga da se određena ideja/motiv, ako je dobar, ne bi ponovno iskoristio u posve novim bojama. S tom su kompozicijom Eloy nakon dugo vremena opet stvorili jednu od svojih klasika, koju je nemoguće prehvaliti.
Vrlo solidna “The Last In Line” gotovo je tradicionalna Eloy kompozicija s moćnim aranžmanima na sintisajzerima, poskočnim ritmom i odlučnim gitarskim riffovima, gdje ne manjka duhovitih instrumentalnih pasaža. Ne izostaje ni gotovo AOR refren s odličnim višedijelnim vokalnim harmonijama i gastronomskim prijelazima na bubnjevima, koji će se svidjeti i svim ljubiteljima melodičnog rocka, jer je očito najpristupačniji uradak na albumu.
Za kraj slijedi orgazmično-veličanstveni progresivno rock/power metal ep “Company Of Angels”, koji govori o usponima i padovima vitezova templara, a ponajviše o njihovim krvavim “podvizima” u križarskim ratovima (povijesne teme oduvijek su bile omiljene u naslijeđu grupe). Ta veličanstvena kompozicija zapravo je šlag na torti ovog albuma i time još jedna Eloy klasika. Njezina glazbena struktura izrazito je zanimljiva i neuobičajena za uobičajene Eloy prilike. Mogla bi se opisati kao mješavina elemenata simfonijskog prog rocka i power metala, proizašla iz tradicije nekih od najboljih njemačkih grupa tog žanra. To nije ni tako veliko iznenađenje i bilo je samo pitanje vremena, s obzirom na to da je Bornemann već dugo svojevrsni mecena takve metal scene i svojedobno producent kultnih njemačkih power metalaca Heavens Gate.
Već pastoralno-barokni uvod na Frankovu vokalu i nježnoj pratnji na akustičnoj gitari najavljuje da se radi o uvodu u neki veličanstven uradak koji će na slušatelja još dugo ostaviti izrazito snažan dojam. Power metal “bojni” trenuci nastupaju s moćnim refrenom koji sadrži pompozne zborske vokalne harmonije, udaran gitarski riff i nemilosrdne udarce po bubnjevima. Taj motiv snažno podsjeća na neke Gamma Ray i time je najbliže što su se Eloy ikad približili power metalu. U srednjem dijelu nastupa kompleksna instrumentalna dionica s odličnom Gerlachovom solažom na klavijaturama i Frankovim višeslojnim gitarskim ekspadama. Ženski prateći vokali Miriam Stockey stvaraju odličan kontrast s bojno raspoloženim muškim zborom, dok ambijentalni uzorci klavijatura stupnjuju pompoznu dramatiku. Space rock umetak nastupa s višedijelnim solažama na gitari i klavijaturama. Ako Eloyima na “Jeanne d Arc”, srednjovjekovnom epu s prethodnog albuma, koji je također sadržavao snažne ženske zborske harmonije, nije posve uspjelo od početka do kraja stvoriti visoku atmosferu, “Company Of Angels” to je više nego uspjelo. Najbolji uradak na albumu i bezvremenska Eloy klasika koju uopće nije moguće dovoljno prehvaliti. Ujedno može poslužiti kao uzor svim power metalcima kako se može stvoriti inteligentan i instrumentalno bogat povijesni ep bez nepotrebne pretencioznosti.
“The Tides Return Forever” značio je veličanstven povratak na put stare slave i album koji je potvrdio da Eloy i u poznim godinama još uvijek mogu iznenaditi svježim, raznolikim i uzbudljivim kompozicijama koje u sebi spajaju i njihov klasični zvuk i “kozmičku” atmosferu, koja se dugo priželjkivala, kao i neke posve nove, dotad neiskorištene ideje, ponajprije iz svijeta melodičnog rocka i power metala, koje su se više nego uspjele. Da Eloy već u prošlosti nisu stvorili neke veličanstvene uratke kojima su sooblikovali povijest progresivnog rocka, “The Tides Return Forever” bez pretjerivanja bih označio kao remek-djelo. Album naime predstavlja jedan od najboljih povrataka stare slave u povijesti progresivnog rocka. Nije mu puno falilo do statusa remek-djela, možda samo neki povezujući i zanimljiv koncept (u čemu su uvijek bili najbolji) i više lebdećih space rock aranžmana, kakve su stvarali u 70-ima. To će pak uspjeti postići sa svojim sljedećim albumom, nastavkom njihova magnum opusa “Ocean” (1977), koji će nadmašiti i najluđa očekivanja i napokon im donijeti prvo remek-djelo nakon “Time To Turn” (1982). Eloy su nakon tog albuma doživljavali novi procvat, činilo se da će grupa još dugo živjeti, ali je nažalost u budućnosti ispalo drukčije.
Postava
Frank Bornemann – vokal, gitara
Michael Gerlach – klavijature, prateći vokal
Klaus-Peter Matziol – bas gitara
Nico Barretta – bubnjevi
GOSTUJUĆI GLAZBENICI:
Peter Beckett – prateći vokal (5-6-7)
Tom Jackson – prateći vokal (5-6-7)
Bettina Lux – prateći vokal (6)
Steve Mann – solaža na akustičnoj gitari (5)
Dirk Michaelis – akustična gitara (3)
Suzanne Schätzle – prateći vokal (6)
Jocelyn B. Smith – prateći vokal (5)
Miriam Stockley – prateći vokal (7)
Ralf Vornberger – akustična gitara (5)
Produkcija
Frank Bornemann
Popis skladbi
1. The Day Of Crimson Skies (5:02)
2. Fatal Illusions (9:22)
3. Childhood Memories (6:22)
4. Generation Of Innocence (6:10)
5. The Tides Return Forever (6:40)
6. The Last In Line (4:01)
7. Company Of Angels (9:45)
Trajanje albuma: 47:22
