Autor: Peter Podbrežnik
Izvođač: Alan Parsons Project, The
Izdavač: Sony BMG
Izdanje: 1980
Trajanje: 40:32
Ocjena: 4.5/5
“The Turn of a Friendly Card” peti je album legendarne engleske art rock senzacije The Alan Parsons Project, koja je stekla slavu serijom raznovrsnih konceptualnih albuma i radijskih hitova te oduševljavala glazbene sladokusce svojim, za ono vrijeme, inovativnim pristupom progresivnom rocku (prije svega izgradnjom uvjerljivih i čvrstih mostova između proga i popa). Koncept “The Turn of a Friendly Card” dotiče se dimenzija igara na sreću, odnosno kockarstva, te dijelom priča priču o muškarcu srednjih godina koji postane nestrpljiv u želji da uveća svoj imetak, pa se odluči otići u kockarnicu i za sretne dobitke založiti sve što ima. Na kraju izgubi sve što je imao.
Nešto kockarske strasti gojila su i oba TAPP šefa, to jest producent, idejni vođa i povremeni glazbenik Alan Parsons te skladatelj, tekstopisac, pjevač i klavijaturist Eric Woolfson. Njihova najomiljenija kockarska igra oduvijek je bila izmjenjivanje različitih pjevača, što je donosilo zavidno dobre rezultate, ali zbunjivalo sve one koji slučajno nisu poznavali TAPP albume, nego su čuli samo radijske hitove uz koje su mislili da je riječ o međusobno posve različitim grupama.
“The Turn of a Friendly Card” između ostalog je poznat po tome što je TAPP-u donio dva velika hita, “Games People Play” i “Time”. Na potonjem se Eric Woolfson prvi put predstavio u ulozi glavnog pjevača. Woolfsonov su-vođa u TAPP-u dugo je ustrajno odgađao korištenje njegova vokala, što je često bio glavni uzrok njihovih studijskih razmirica. Na kraju se ipak pomirio s reakcijom publike, nakon što je shvatio da je Woolfson bio pjevač koji se pojavio na svim najvećim TAPP hitovima. Danas Alan otvoreno priznaje da je pogrešno procijenio Ericove vokalne sposobnosti. Svaki novi hit bio je za dvojac svojevrsno iznenađenje, ali istodobno primjerena nagrada za mukotrpan studijski rad. Originalno LP izdanje albuma sadržavalo je naslovnu skladbu u obliku epske suite koja je zauzimala cijelu drugu stranu albuma, dok ju je CD verzija podijelila na pet skladbi.
Svaka skladba na albumu, na kojem nema ni trenutka slabosti, posebno je poglavlje za sebe što se tiče aranžerske raznolikosti, što vrijedi i za one skladbe koje su rođene za emitiranje na radijskim valovima i za manje komercijalno usmjerene simfonijske instrumentale. Potonji projektu osiguravaju nešto simfo prog rock šarma, koji je usprkos pop rock sklonostima ostajao stalnica unutar TAPP-ova glazbenog izričaja. Album je kao cjelina iznimno konzistentan i većinom postavljen na pompoznu ambijentalnu notu, iako se na njemu nalazi i nekoliko nježnih balada koje malo smiruju epsko ozračje.
Dinamični simfonijsko-pop rock hibrid “May Be a Price to Pay” tradicionalno je pompozan uvod u album s opsežnom orkestracijom i višedijelnim linijama sintesajzera, unutar kojih kraljuje moćan vokal Elmera Gantryja (pravo ime Dave Terry; bivši šef psihodelično rockerskog sastava Elmer Gantry’s Velvet Opera). Omjer između hipnotičnog AOR refrena i simfonijskih aranžmana, u kojima ne nedostaje ni manjih jazzerskih ubačaja na klaviru, u odgovarajućoj je mjeri i cijelo vrijeme naglašava izniman epski karakter ove sjajne skladbe.
Uši škakljajuća AOR klasika “Games People Play” bila je prvi veliki radijski hit u povijesti projekta, što nije nikakvo iznenađenje za sve one koji poznaju talent dugogodišnjeg TAPP pjevača Lennyja Zakateka. Linije sintesajzera su, kako i dolikuje, cijelo vrijeme snažno gurnute u prvi plan, dok izvrstan, vrlo melodičan refren slušatelja u trenu hipnotizira. Posebno je lukavo izveden dinamičan prijelaz iz uvodnog dijela, za što se pobrinuo moćan rif, dok je instrumentalni ubačaj s brojnim elektroničkim uzorcima i izvrsnim Bairnsonovim gitarskim solom jedan od vrhunaca prog rock eksperimentalne ekstravagancije.
Na eteričnoj baladi “Time”, drugom radijskom hitu, u ulozi pjevača se prvi put predstavlja Eric Woolfson, koji svojim falsetom uz orkestralnu pratnju stvara uvjerljivo, vrlo romantično ozračje, što baca pomalo neugodnu sjenu na Alanovu prošlu tvrdoglavost, kad ga nije htio postaviti u pjevačku ulogu. Niz odličnih skladbi nastavlja se s “I Don’t Wanna Go Home”, gdje su ponovno u prvom planu pompozni simfonijski aranžmani u vezi s razigranim gitarskim rifovima. Lirsku čaroliju kao i uvijek osigurava odlično pjevanje Lennyja “The Voice” Zakateka, koji u skladbu unosi i obilnu dozu soula.
Ambijentalni instrumental “The Gold Bug” sadrži referencu na poznatu istoimenu priču Edgara Allana Poea, čija je ostavština bila podloga za središnji koncept albuma “Tales of Mystery and Imagination”, kultnog TAPP-ova prvijenca iz 1976. Ozračje skladbe priseže na izgradnju snažne dramatike, što postiže naglašenom bas linijom, brojnim vokalnim harmonijama u pozadini, valovima sintesajzerskih tekstura te jazzerskim ritmičkim i puhačkim finesama. Prvi dio naslovne skladbe sadrži baroknu melodiju na klaviru te melankolično pjevanje Chrisa Rainbowa (kasnije Camel), dok se u pozadini preljeva moćna orkestracija.
“Snake Eyes” je još jedna AOR poslastica s ukusnom melodijom, podloženom funk ritmičkim uzorcima te erotičnim refrenom pod zapovjedništvom Chrisa Rainbowa. Pratnja dodatnih vokalnih harmonija još pojačava hipnotično ozračje, dok bravurozne dionice na gitari unose i nešto tvrdorockerskog žara. Na tarot aludirajući “The Ace Of Swords” još je jedan zanimljiv barokni instrumental s opsežnom orkestracijom, brojnim prijelazima i pompoznim motivom, koji sadrži odličnu interakciju između gitare i klavijatura.
Na “Nothing Left to Lose”, gdje su u prvom planu nježna pastoralna melodija na akustičnoj gitari i eterična popratna vokalizacija, ponovno zasja “anđeoski” vokal gospodina Woolfsona. Usput spretno ubace i nekoliko bujnih solaža na harmonici. Posebno je zanimljiv nagli prijelaz u tvrdorockerski dio, koji nastupa uz reggae ritam, i posve neočekivana instrumentalna obnova središnjeg “Snake Eyes” motiva predvođena herojskim gitarskim solom. Album se zaključuje na epski način drugim dijelom naslovne balade, gdje uz orkestralni sjaj ponovno zasjaju melankolično raspoloženi Chris Rainbow i Bairnson, koji slušatelje usrećuje jednim od svojih najtemperamentnijih gitarskih solaža. U usporedbi s prvim dijelom, ovdje su pompozni orkestralni aranžmani znatno više izloženi, što izdašno pridonosi veličanstvenom završetku albuma.
“The Turn of a Friendly Card”, konceptualno remek-djelo o igrama na sreću, otvorilo je kreativno i komercijalno najuspješnije razdoblje u povijesti legendarnog projekta te donijelo dvojici TAPP zapovjednika dva velika radijska hita. Na njemu je Alanova i Ericova perfekcionistička fuzija simfonijskog progresivnog rocka i pop rocka, potkrijepljena izvrsnom produkcijom, dosegnula nove razmjere i doživjela jedan od većih trijumfa. Nakon “The Turn of a Friendly Card” uslijedio je još uspješniji album “Eye in the Sky” (1982) s nezaboravnim naslovnim hitom, što je za brojne obožavatelje bio čak i TAPP-ov vrhunac, ali to je već neka druga priča.
Postava
Alan Parsons – prateći vokal, klavijature, efekti, produkcija
Eric Woolfson – vokal, klavijature
Ian Bairnson – gitara
David Paton – bas gitara
Stuart Elliott – bubnjevi, udaraljke
Elmer Gantry – vokal
Lenny Zakatek – vokal
Chris Rainbow – vokal
Andrew Powell – dirigent orkestra
Produkcija
Alan Parsons
Popis skladbi
1. May Be a Price to Pay
2. Games People Play
3. Time
4. I Don’t Wanna Go Home
5. The Gold Bug
6. The Turn of a Friendly Card (Part One)
7. Snake Eyes
8. The Ace of Swords
9. Nothing Left to Lose
10. The Turn of a Friendly Card (Part Two)
