Autor: Peter Podbrežnik
Izvođač: Pallas
Izdavač: Inside Out Records
Izdanje: year
Trajanje: 56:10
Ocjena: 4/5
»The Wedge« bio je drugi studijski album škotskih neoprogrockovskih praotaca Pallas, koji su u osamdesetima, uz sastave poput Marillion, IQ, Pendragon i Twelfth Night, činili zlatnu jezgru novog vala progresivnog rocka. Njegov prethodnik, ujedno i prvijenac Pallas, konceptualno remek-djelo »The Sentinel« (1984), u artističkom je smislu nadmašilo i najluđa očekivanja, iako zbog kompromisa oko izvorne verzije »Atlantis Suite« nije ostvarilo izvornu viziju sastava. U komercijalnom smislu također nije postiglo željene rezultate, pa su se članovi Pallas odlučili da se na »The Wedge« udalje od ambicioznih konceptualnih ideja te uz očekivane kompleksne, simfonijske prog rockovske skladbe naprave i nekoliko kompaktnijih i, po mogućnosti, radijski prihvatljivijih stvari.
Veliki udarac stigao ih je kad ih je 1985. napustio originalni pjevač, karizmatični Euan Lowson, poznat po slikovitim scenskim nastupima, no brzo su našli odgovarajuću zamjenu u Alanu Reedu (ex-Abel Ganz), koji je kod Pallas izdržao gotovo 26 godina. S njim u postavi prvo su snimili EP »Knightmoves« (1985), na kojem se isticao ep »Sanctuary«. Ta se skladba našla i na »The Wedge«, gdje je među najkvalitetnijim stvarima.
Pallas su oduvijek voljeli oštre gitarske fraze, koje je od početka zagovarao gitarist Niall Mathewson, i to se osjeti već na uvodnoj bombi »Dance Through The Fire«, gdje usred epske borbe između žestokih gitarskih pasaža i vatrenih bubnjarskih prijelaza vlada moćan refren. Kraće gitarske pasaže, a pogotovo bas-gitarske improvizacije u domeni Graemea Murraya te uzburkane teksture sintisajzera u izvedbi Ronnieja Browna jamče da taj zanimljivi otvarački standard slučajno ne odnese preduboko u tvrde rockerske vode.
Reedov je vokal oduvijek bio jedan od boljih u neo progu, što se jasno čuje i na »Throwing Stones At Wind«, prožetom funkovskim ritmičkim elementima, gdje pjevač odabire nešto teatralniji pristup. Instrumentalna srednja sekcija s brojnim gitarskim improvizacijama i bogatim slojevima sintisajzerskih zavjesa polako podiže dramatičnu atmosferu. »Win Or Lose« je odlična power balada s veličanstvenim refrenom i raskošnim simfonijskim aranžmanima, u kojoj se čak krije blagi hit potencijal. Tu se Reed, uz pomoć pratećih vokala, opet iskazuje kao važan faktor u izgradnji moćnog i pozitivnog ugođaja, dok Mathewson oduševljava milozvučnim gitarskim varijacijama.
Jedno od zanimljivijih dostignuća na »The Wedge« nedvojbeno je hiperdramatični i istodobno duhoviti »The Exectutioner (Bernie Goetz a Gun)«, gdje pojedini vremenski prijelazi i sintisajzerske varijacije čak pomalo podsjećaju na čestu praksu kanadskih art rockovskih majstora Saga. I ovaj put Pallas usred razdraženih pasaža i melankoličnih sintisajzerskih tekstura na prekrasan način grade moćan i melodičan refren. Tekst govori o Amerikancu iz New Yorka Bernhardu Goetzu, koji je 1984. usred podzemne željeznice uzeo ‘pravdu u svoje ruke’ i ustrijelio četiri agresivna i rasistička napadača, pri čemu ih je ozbiljno ozlijedio. Događaj je, kao i uvijek kod tog tipično američkog problema, pokrenuo brojne vruće debate o građanskom pravu na nošenje oružja, dok je Goetz od medija dobio nadimak ‘odmetnik iz podzemne’.
»Imagination« sadrži gotovo AOR/melodičnorockovski refren, iako je u svemu ostalom posve tipična Pallas skladba sa slojevitim simfonijskim teksturama na sintisajzeru, kompleksnim ritmičkim nijansama, žestokom gitarskom frazeologijom i epskom vokalnom izvedbom. Kompleksna simfonijska prog rockovska poslastica »Rat Racing« i danas je među sljedbenicima jedno od omiljenijih dostignuća Pallas. Mirnom uvodnom dijelu slijedi zanimljiv vremenski prijelaz u temperamentnu sekciju s duhovitim gitarskim varijacijama i kompleksnim bubnjarskim začinima, dok Reedov vokal opet igra središnju ulogu u postupnoj izgradnji moćne atmosfere koja ne jenjava sve do pobjedničkog završetka. »Just a Memory« je još jedna posrećena power balada pod jakim, elektronski obojenim utjecajem sintisajzerske tehnologije osamdesetih, zbog čega, pogotovo u refrenu, pomalo podsjeća na praksu novovalnih sastava predvođenih Ultravoxom.
»Stranger« pak predstavlja gotovo čisti AOR zaokret u maniri nekih Magnum, dakle neobičan eksperiment kakav si nisu dopustili ni prije ni poslije u svojoj karijeri. Ipak ispada odlično, što pogotovo vrijedi za pobjednički i ukusan refren, koji se vodi izravno kroz suptilne sintisajzerske linije i moćnu gitarsku frazu. Od svih skladbi na »The Wedge« ta je melodičnorockovska stvar nedvojbeno imala daleko najveći hit potencijal, no Pallas nisu imali tu sreću ili smolu (ovisno o tome kako se gleda na komercijalni uspjeh).
Već spomenuti simfo prog rockovski ep »Sanctuary« najambicioznije je djelo na »The Wedge« i istodobno jedno od najomiljenijih dostignuća u cijeloj priči o Pallas. Napeto i pomalo mračno raspoloženje polako, iz sekunde u sekundu, raste, pri čemu se pogotovo Reed iskazuje još jednom vrhunskom vokalnom izvedbom. Prijelaz u kompleksnu sekciju s keltskim ambijentalnim nijansama sjajno je izveden. Članovi benda još jednom se iskazuju brojnim kompleksnim improvizacijama, a najviše se ističe gitarist Mathewson sa svojom gastronomskom solažom. Ne manjka ni epski završetak u ‘poznatom stilu’, što je kod Pallas nekako gotovo samorazumljivo. Album završava melodramatičnim »Nightmare«, koji već naslovom poručuje da je riječ o najmračnijoj skladbi na »The Wedge«, gdje Reedov vokal jedinom na albumu zvuči zlobno i pokušava sustvarati ugođaj neke filmske horor-priče. Među brojnim jezovitim efektima i još jednom izvrsnom gitarskom solažom po specifičnosti se ističe gotovo black metalski obojen, brutalan refren.
»The Wedge« je i danas jedno od boljih dostignuća u priči o škotskim neoprogrockovskim veličinama, iako je nakon remek-djela »The Sentinel« djelovao gotovo kao razočaranje, jer su Palllas za njega upotrijebili nešto opreznije formulu, uvjetovanu nekim zvučnim kompromisima. Pallas u vrijeme kad su njihovi neoprogresivni vršnjaci Marillion doživljavali trijumf karijere, nažalost nije donio zasluženi uspjeh i iako službeno nikad nisu raspali, s glazbene su scene nestali sve do 1999., kad su napokon izdali svoj treći studijski album »Beat the Drum«.
Postava
Alan Reed – vokal
Graeme Murray – bas-gitara, prateći vokal
Niall Mathewson – gitara
Derek Forman – bubnjevi
Ronnie Brown – klavijature
Produkcija
Pallas
Popis skladbi
1. Dance Through The Fire (4:46)
2. Throwing Stones At The Wind (5:15)
3. Win Or Lose (4:32)
4. The Executioner (5:36)
5. Imagination (4:35)
6. Rat Racing (8:09)
7. Just A Memory (5:29)
8. Stranger (3:50)
9. Sanctuary (9:34)
10. Nightmare (4:24)
