Autor: Rok Klemše
Fotografije: Nina Grad
Mjesto: MetalDays, Tolmin
Datum intervjua: 26.07.2013
Švedski death metal sastav Unleashed danas je uz Grave sinonim za švedski death metal. Jedini su od velike četvorke ostali vjerni švedskom zvuku (Entombed su zaplivali u malo drugačije vode, a Dismember su otišli u prerano mirovanje). Unleashed su upravo objavili svoj dvanaesti studijski album Dawn of the Nine, a mi smo s osnivačima Johnnyjem Hedlundom (bas i vokal, svoj je put započeo u Nihilist, prvom pravom švedskom death metal bendu) i Andersom Schultzem (bubnjevi) razgovarali prije njihova nastupa na Metaldays 2013. Dobru godinu prije toga Unleashed su objavili odličan konceptualni album Odalheim s postapokaliptičnom pričom upletenom u vikinšku tematiku.
RockLine: Kod nas ste zadnji put svirali prije nekoliko godina u sklopu Heidenfesta i zapravo ste bili crna ovca turneje kao jedini death metal bend među folk metalcima. Kakav je vaš pogled na brojne folk metal bendove koji opjevaju vikinšku kulturu, a u većini slučajeva s njom nemaju baš nikakve veze?
Johnny: Na turneji koju spominješ lijepo smo se proveli, ti su nam dečki prijatelji, iako je naša glazba vjerojatno stvarno odskakala. No to je s druge strane bit te turneje, jer je bit zapravo u tekstovima, a ne u potpunom glazbenom podudaranju nastupajućih.
RockLine: Prije nekog vremena objavili ste svoj jedanaesti studijski album Odalheim. Kako ga sada, kad je od izlaska prošlo već neko vrijeme, vidite u usporedbi sa starijima? Odalheim je zapravo vaš prvi potpuno konceptualni album.
Johnny: Upravo to što Odalhaim povezuje koncept najveća je razlika. Već je na As Yggdrasil Trembles bilo nekoliko pjesama koje su se povezivale u koncept, a Odalheim je naš prvi uistinu u cijelosti konceptualni album. To je sigurno najveća razlika, jer glazbeno ostajemo vjerni svojim korijenima. Inače bi se bilo koja pjesma s Odalheim mogla premjestiti na neki drugi album i funkcionirala bi, ali oni koji poznaju koncept znali bi da je to samo dio cijele priče.
RockLine: A kakav je zapravo koncept tog albuma, koji je inače po vašoj tradiciji upleten u nordijsku mitologiju, ali se njegova tematika može preslikati i na sadašnjost?
Johnny: Drži, zapravo je riječ o priči iz budućnosti koja se oslanja na vikinšku tradiciju, a ne toliko na samu mitologiju koja potječe iz saga. Naravno, u tekstovima se dotičemo i toga, ali radi se više o utjecaju. Vjerojatno ćemo s pričom nastaviti i na sljedećem albumu.
RockLine: A što nas po tvom mišljenju čeka u budućnosti?
Johnny: Odalheim (smijeh). Zapravo je priča albuma stvarno moja vizija budućnosti koja nas čeka, ali priča nema kraja jer ćemo je nastaviti na nasljedniku.
RockLine: A jeste li možda već počeli raditi na njemu?
Johnny: Da, ali još ne s pisanjem samih skladbi. Trenutno se razvijaju glavni dijelovi priče.
RockLine: Kako Unleashed zapravo pišu nove pjesme? Bend kao cjelina ili svaki pojedinac za sebe?
Johnny: Na početku svakako svatko sam. Sada je Fredrik taj koji drži gitaru u rukama, a ja tekstove, a onda ideje podijelimo bendu, koji ih prihvati ili ne. To je cijela umjetnost. Od početka pisanja pjesama do početka snimanja obično prođe godina i pol, faza predprodukcije traje pola godine, a sam postupak snimanja nekih mjesec dana.
RockLine: A inače počinjete s glazbom ili prvo imate tekstove?
Johnny: Obično oboje istodobno, ali kod Odalheim je stvar bila kompliciranija zbog koncepta, jer ne može svaki tekst pasti uz svaku pjesmu. Prvo je potrebno pregledati sve pjesme i odrediti im ideju koja im odgovara. Pritom je dosta velik teret pao na Fredrika, jer mi je morao predstaviti više pjesama nego inače, a iz tog se skupa onda izlučuju one koje funkcioniraju i s pravom tematikom.
RockLine: Unleashed ste od samog početka švedskog death metala njegov velik i važan dio, kako se danas sjećate tih vremena, svojih početaka, a Johnny, ti i Nihilist?
Johnny: Iskreno rečeno, ne volim se previše osvrtati u prošlost, nisam nostalgičar, radije gledam na danas i na to što nas čeka u budućnosti. Moram ipak reći da su ta vremena bila divna, još prije nego što su došle sve turneje i festivali, prokleto smo se dobro provodili. Ali radije živim za danas, ta vremena imam u lijepom sjećanju, no radije gledam naprijed nego u retrovizor.
Anders: Zapravo se tada radilo samo o hrpi klinaca kojima je bit bila pijanka, tek onda smo bili glazbenici. Sama scena bila je zabavna, ali bilo je puno teže nego danas, jer si morao misliti na bezbroj stvari i brinuti se o njima, a one su danas zapravo samorazumljive. Zanimljivo je da danas puno ljudi govori o nekakvoj legendarnoj sceni, što ni sam ne razumijem, jer je mi nikad nismo vidjeli kao takvu, a ne vidimo je tako ni danas. Ali bila su to dobra vremena i lijep način odrastanja. No stvarno je počelo samo kao druženje klinaca uz pijenje alkohola, a onda su praktički preko noći svi počeli svirati death metal. I to dobro.
Johnny: Nije to bio nikakav plan, jednostavno se dogodilo. Osim toga, nismo bili ni ne znam kako dobri glazbenici (smijeh).
RockLine: Ipak, od svojih ste se suvremenika razlikovali barem po tome što niste pisali »gore« tekstove, nego ste se stvari lotili iz perspektive svoje vikinške baštine. Jesu li vas zbog toga možda gledali drugačije?
Johnny: Pa, i mi smo imali nešto gađenja (smijeh). I dalje volim bendove poput ranih Death i Autopsy, sviđaju mi se njihovi tekstovi, ali ne možemo poreći da jednostavno dolazimo iz vikinške tradicije. Da dolazim iz Slovenije, vjerojatno bih dolazio iz slavenske tradicije. To je bio put koji smo odabrali. Sve je naravno izvorno proišlo iz našeg zanimanja za švedsku vikinšku ostavštinu.
RockLine: Kako vi kao staroste švedskog death metala gledate na modernu švedsku death metal scenu i istodobno na ameriški, floridski death metal?
Anders: Što se tiče švedskog i ameriškog death metala… Tada na te dvije scene nismo gledali kao na nešto različito, radilo se jednostavno o death metalu. Nitko to nije gledao kao dvije različite škole, to je bio jednostavno death metal. Ni na sebe nikad nismo gledali kao: eto, sad ćemo svirati švedski death metal, ali su naravno postojali bendovi prije nas koji su nam bili uzor. Riječ je o istom glazbenom žanru i nema smisla praviti nekakve umjetne podjele. Iako se radi o različitim bendovima, meni je svejedno slušam li Terrorizer, Autopsy ili Carcass. Slično mislim o novijim bendovima, iako je danas njihov broj naravno neusporedivo veći.
RockLine: Kako vam je uspjelo ostati zajedno tako dugo, uz to da ste i studijski i koncertno vrlo aktivan bend?
Johnny: Mislim da je prije svega riječ o dvije stvari. Prvo, volimo raditi to što radimo, a drugo, svatko u bendu pridonosi svoj dio cjelini. Važno je i to da svi težimo istom žanru. Ne znam koliko bismo dugo ostali u takvoj postavi da je netko htio u glazbu unijeti klavijature ili nu metal jer je popularan. Moraš ostati vjeran samome sebi. Pogledaj na primjer AC/DC ili Motörhead. Uvijek su ostajali vjerni sami sebi i iako su probali poneku novost, svoj zvuk nisu drastično mijenjali. Mislim da iz toga proizlazi njihov uspjeh. I još uvijek su dobri.
Anders: Kao što je rekao Johnny. Najvažnije je da imamo zajednički cilj i da pritom nemamo apsolutno suprotstavljene poglede. Samo smo četiri tipa koji sviraju death metal. A izvan toga mrzimo se do smrti (smijeh).
Johnny: Mislim da ću morati o tvojoj mržnji razgovarati s tvojom mamom (smijeh).
RockLine: S obzirom na sve dosad rečeno, dakle za vas mirovina ne dolazi u obzir kao za Dismember?
Johnny: Ne, ne, kakvi. Oni previše piju (smijeh). Ja trenutno ne vidim nikakav kraj, to su naši životi. Ako pogledam malo drugačije – imao sam više automobila i svi su se pokvarili. Imao sam više djevojaka… koje to više nisu, a jedina konstanta u životu ostaje bend.
Anders: Strašno, ali istinito (smijeh).
Galerija fotografija
