Autor: Peter Podbrežnik
Izvođač: Procol Harum
Izdavač: Eagle Records
Izdanje: 2003
Trajanje: 59:13
Ocjena: 3.5/5
»The Well’s on Fire« bio je jedanaesti studijski album engleskih pionira progresivnog rocka Procol Harum. Njihov posljednji album s originalnim klavijaturistom Matthewom Fisherom bio je nešto bolji uradak od krajnje prosječnog prethodnika »Prodigal Stranger« (1991), nakon kojeg je zbog (ponovnog) odlaska originalnog gitarista Robina Trowera ostao gorak okus, dok većina Procol Harum privrženika projekt »The Long Goodbye« (1995) ne ubraja među regularne studijske albume, jer je osim novo odsviranih klasika sadržavao samo jednu do tada neobjavljenu skladbu. Od ‘stare garde’ na »The Well’s on Fire« uz Fishera su ostali samo pjevač, svirač klavira i neslužbeni vođa benda Gary Brooker te pisac tekstova Keith Reid, koji je od osnutka sastava imao status službenog člana. Od ekipe s »Prodigal Stranger« ostao je bubnjar Mark Brzezicki (Big Country, Ultravox, The Cult), dok su novajlije bili basist Matt Pegg i gitarist Geoff Whitehorn (ex-If, Crawler), iako je potonji u bendu bio već od 1991., kad je zamijenio kratkotrajnog povratnika Trowera. Pegg, koji je najpoznatiji po suradnji s bivšim pjevačem/gitaristom grupe It Bites Francisom Dunneryjem, inače je sin dugogodišnjeg basista Fairport Convention i Jethro Tull Davea Pegga.
Prva polovica albuma nešto je jača od nastavka, u kojem prevladavaju malo manje nadahnuta djela, kao da je skupini polako počeloponestajati skladateljske inspiracije. Brooker je unatoč tome, iako se tada približavao šezdesetoj, još uvijek bio u sjajnoj pjevačkoj formi. U sprezi s Fisherovim karakterističnim zvukom Hammond orgulja, Whitehornovim raznovrsnim gitarskim pasažama i Reidovim prepoznatljivim tekstovima, koji su ponovno bili puni (samo)ironije, crnog humora, dirljivog lirizma i društveno podbadajućih poruka, uspjelo mu je da na albumu više puta zaživi ona romantična atmosfera koja je krasila klasične albume Procol Harum od prije tri desetljeća i više. »An Old English Dream« ima vrlo posrećen naslov, jer se tekst na crnohumorni način dotiče nostalgije prosječnog konzervativnog Engleza za veličinom nekoć moćnog imperija. Tihožitni klavirski aranžmani često su presječeni snažnim gitarskim pasažama, dok Brookerov specifični vokal i Fisherov topli zvuk Hammond orgulja u sprezi dočaravaju priličnu dozu klasične ambijentalne magije Procol Harum.
»Shadow Boxed«, uvjerljivo najudarniji uradak na albumu, ima posebnog gosta, Rogera Taylora (Queen), na gostujućem vokalu, koji svojim karakterističnim falsetom u pozadini lijepo brine za prateće vokalne harmonije, dok je ovaj put zahvaljujući ljutitim gitarskim pasažama, nabrijanim bubnjarskim prijelazima i neuobičajeno bijesnom Brookerovom pjevanju riječ gotovo o hard rock uratku. Ovoj vrlo živahnoj stvaritelji slijedi »A Robe of Silk«, koja je tradicionalnija skladba Procol Harum sa šaljivim prizvukom i šegavom klavirskom melodijom zbog čega pomalo podsjeća na srodne humoristične standarde iz prošlosti u stilu »Good Captain Clack« ili »The Devil Came From Kansas«. S pristojnom, ali neuzbudljivom klavirskom baladom »The Blink of an Eye« Procol Harum se zvukovno i produkcijski odjednom opet nađu u 21. stoljeću, i zato što su Hammond orgulje ovaj put potisnute u posve rubnu ulogu.
Bluesrockerski usmjeren »The VIP Room«, na kojem ponovno pokušavaju zvučati malo ‘modernije’, otvara se obećavajućim rifom, dok skladba kao cjelina ostavlja prilično pomiješane osjećaje, jer unatoč brojnim energičnim pasažama i dobrim instrumentalnim dionicama djeluje kao da su po svaku cijenu htjeli što više osuvremeniti svoj zvuk. Jazzom nadahnuti »The Question« predstavlja oštar kontrast, jer se većinom oslanja na opuštajuće klavirske aranžmane, funkovske bas linije i Brookerovu nepogrešivu vokalnu toplinu, dok dodatni bonus predstavlja kratka, ali iskričava solaža na Hammond orguljama. »This World Is Rich (For Stephen Maboe)« budnička je balada s pratećim vokalnim harmonijama na bazi gospela, koja preko Brookerova ožalošćenog vokala upozorava na turobnu nepravdu ovog svijeta u kojem se sve više šire društvene razlike. Nažalost, više nego kao himna koja bi slušatelja napunila društvenokritičnom energijom i zanosom za promjenama, ispada kao tužaljka uvrijeđene ptice. Jedan od boljih trenutaka zasigurno je romantična balada »Fellow Travellers«, koja je nastala na temelju aranžmana »Lascia Ch’io Pianga«, klasičnog remek-djela legendarnog skladatelja Georga Friderica Händela, jer strukturom i raspoloženjem pomalo podsjeća na Brookerovo nezaboravno gostovanje na klasiku The Alan Parsons Project »Limelight«.
»The Wall Street Blues« je, kao što govori već i sam naslov, opet nešto bluesrockerskiji uradak koji unatoč proživljenoj i energičnoj izvedbi te dobrim klavirskim aranžmanima ne ostavlja nikakav dublji dojam. »The Emperor’s New Clothes« pak je ponovno više u skladu s tradicionalnim romantičnim baladama Procol Harum, u kojima u tekstu ne manjka društvenokritičnog podsmijeha i ironije. Energični »So Far Behind«, u kojem su ponovno u prvom planu raskošne orguljaške majstorije i dramatične vokalne harmonije, prilično uspješno plovi između funkovskih ritmova i tvrdog rocka. »Every Dog Will Have His Day« razigrana je stvaritelja s duhovitim tekstom usred koje Brooker ponovno uspješno demonstrira svoju vokalnu raznovrsnost, dok Fisher daje oduška nabrijanim orguljaškim varijacijama. Sakralno obojeni instrumental »Weisselklenzenacht (The Signature)«, u kojem su u prvom planu Fisherove orguljaške majstorije, dramatičan je završetak albuma.
»The Well’s on Fire« nikako nije bio loš uradak, jer se u mnogočemu približio klasičnim pločama Procol Harum. Veterani progresivnog rocka trudili su se stvoriti album kojim bi se zvukovno uspješno preselili u 21. stoljeće, a da pritom ne razočaraju dugogodišnje privrženike niti žrtvuju svoj klasični zvuk, što im je do neke mjere čak i uspjelo. Nakon prilično razočaravajućeg »Prodigal Stranger« to je bilo vrlo ohrabrujuće i dokaz da stvari opet idu u pravom smjeru. Nažalost, na »The Well’s on Fire« nedostajala su ‘vječna’ skladateljska postignuća, onakva koja slušatelj nikad ne zaboravi, pa prava usporedba s njihovim najprepoznatljivijim evergreenima nije moguća. Nakon Fisherova odlaska, koji je kasnije, nakon dugotrajnog sudskog natezanja oko skladateljskih zasluga za hit »A Whiter Shade of Pale«, dobio ono što je želio, Procol Harum se dugo vremena više nisu bavili stvaranjem nove glazbe te su se na stare dane radije posvetili koncertnim turnejama. To je bila vjerojatno prilično pametna odluka s obzirom na to da je izvornu ambijentalnu magiju iz šezdesetih i sedamdesetih, unatoč Brookerovoj oduševljavajućoj pjevačkoj formi, bilo teško zadržati i istodobno zvučati što suvremenije.
Postava
Gary Brooker – vokal, klavir
Matthew Fisher – Hammond orgulje
Geoff Whitehorn – gitara
Matt Pegg – bas gitara
Mark Brzezicki – bubnjevi
Keith Reid – tekstovi
GOSTUJUĆI GLAZBENICI:
Roger Taylor (Queen) – prateći vokal (2)
Produkcija
Rafe McKenna & Procol Harum
Popis skladbi
1. An Old English Dream (4:41)
2. Shadow Boxed (3:34)
3. A Robe of Silk (2:43)
4. The Blink of an Eye (4:42)
5. The VIP Room (4:55)
6. The Question (5:01)
7. The World Is Rich (5:20)
8. Fellow Travellers (4:47)
9. Wall Street Blues (4:26)
10. The Emperor’s New Clothes (4:17)
11. So Far Behind (3:51)
12. Every Dog Will Have His Day (5:20)
13. Weisselklenzenacht (The Signature) (5:24)
