Autor: Peter Podbrežnik
Izvođač: Transatlantic
Izdavač: Inside Out Records
Izlazak: 2009
Trajanje: 77:54
Ocjena: 4/5
Transatlantic su takozvani super-sastav s međunarodnim predznakom, a čine ga bivši član jedne od najpopularnijih progresivnorockerskih postava devedesetih, američki pjevač i klavijaturist Neal Morse (ex-Spock’s Beard), član druge od dvije najpopularnije progresivnorockerske postave devedesetih, švedski gitarist i pjevač Roine Stolt (The Flower Kings), član najpopularnije progresivnorockerske postave osamdesetih, engleski basist Pete Trewavas (Marillion) te član najpopularnijeg prog metal benda svih vremena, američki bubnjar Mike Portnoy (Dream Theater). Svaki član sastava dakle je pridonio svoj dio uočljivoj popularizaciji progresivnog rocka u razdobljima, davno nakon što je taj glazbeni žanr, ili bolje rečeno glazbeni smjer, doživio svoj trijumfalni zenit (69-74).
Već na prvi pogled može se govoriti o gotovo sanjskoj kombinaciji izvanredne tehničke potkovanosti, altruizma, osjećaja za stvaranje hipnotičkih aranžmana te bogatog iskustva, potkrijepljenog snažnim osobnostima. Zapravo je za postavu samih velikana čak i korisno da ne izdaju novi album svake godine, jer bi uz stalno druženje vrlo brzo moglo doći do sukoba pojedinih ega. Nakon dva pristojna albuma, koja unatoč oduševljenom odzivu unutar gotovo cijele prog rock komune ni izdaleka nisu radikalno utjecala na suvremene progresivnorockerske vidike, uslijedila je duga stanka za koju su “krive” bile Nealove vjerske intrige te njegov potpuni zaokret prema samostalnoj karijeri. Svi članovi Transatlantica unatoč svojim uobičajenim obvezama s matičnim sastavima ostali su u stalnom kontaktu i jednog lijepog dana našli su se u Morseovu studiju, gdje su počeli kovati ideje za dugo iščekivani treći album.
“The Whirlwind” je konceptualni album s 77-minutnom naslovnom kompozicijom. Ona je iz taktičkih razloga podijeljena na dvanaest zasebnih, ali konceptualno međusobno povezanih dijelova. Pisanje pojedinih dijelova “The Whirlwind” suite bilo je razmjerno uravnoteženo među svim članovima, iako se kroz album osjeća najviše utjecaja Morseova bivšeg benda Spock’s Beard, a nešto manje i Stoltovih Cvjetnih kraljeva. Imamo dakle posla sa standardnom fuzijom simfonijskog prog rock relativizma s obiljem raspjevanih melodija i moćnih vokalnih harmonija, uz crpljenje iz zvukovnog naslijeđa nekih legendarnih sastava poput Genesis, Yes, Gentle Giant, Camel, Beatlesa itd. Većinu vokalnog kolača na albumu ponovno je odrezao Morse, dok Stolt većinu vremena “tapka negdje u pozadini” i uglavnom se javlja kad nastupi neki dramatičniji trenutak za stvaranje uvjerljivog pjevačkog kontrasta.
Jedinstvene instrumentalne tehnike svih glazbenika dolaze do izražaja kroz cijeli album, što vrijedi i za Trewavasove melodične basovske dionice. Posebno je aktivan u dokazivanju tehničkih vještina, očekivano, Portnoy, koji ipak ne pretjeruje s nekim solističkim napuhavanjem i prilično poslušno drži kohezivni instrumentalni duh. Neal Morse ponovno je autor većine tekstova, pa oni imaju znatan religiozni naboj i biblijske reference. Zračni vrtlog (dakle naslov albuma) iskorišten je kao metafora turbulencije unutar ljudskih života. I Stolt je pridonio svoj lirski dio i dodatno se pobrinuo da u porukama Transatlantica nema nikakvih negativizama.
Nakon “Overture”, gdje imamo posla s kraćim kolažem različitih zvukova u stilu Pink Floyd standarda “Speak To Me”, čiji se izdvojeni dio također može čuti usred poplave raznih zvukova, dolazi vrijeme za naslovnu skladbu, koju najavljuje pompozni simfonijski aranžman. Središnji motiv s višeharmonijskim suzvučjem klavijaturnih tekstura i gitarskih pasaža jako podsjeća na neka prošla djela Spock’s Beard, što će primijetiti svaki ljubitelj tog sastava. Slično bi se moglo reći i za uvodni dio “The Wind Blew Them All Away”, dok je “On The Prowl” mješavina svačega i preko Stoltovih gitarskih fraza sadrži čak i kapljicu bluesa. Morse si kroz većinu kreacija daje oduška ponajviše na Hammond orguljama, koje uz melotron ostaju njegovo najdraže klavijaturno oruđe. Najveća snaga Transatlantica kroz većinu radova su ponajprije kvalitetne, melodične vokalne harmonije u domeni Morsea i Stolta, kakve možemo naći primjerice na “Out Of The Night”, gdje kraljuju moćni, gotovo epski napjevi. Uz njihovu pomoć album nije teško osvojiti ni onima koji inače nisu pristaše uobičajene progresivnorockerske kompleksnosti i opsežnih, pompoznih aranžmana.
Veliki bonus “The Whirlwind” u usporedbi s oba prethodnika leži i u činjenici da na njemu nema nekog kolosalnog, više nego dvadesetominutnog ultra-kompleksnog epa (naravno, ako ovamo ne ubrojimo cijelu 77-minutnu suitu). Obično su se upravo unutar takvih golemih epova pokazale najveće mane zvjezdane formacije, koja se u takvom slučaju brzo raspala na fragmente i više nije mogla održavati vezu između glave i repa kompozicije. Završni 12-minutni ep “Dancing With The Eternal Glory/The Whirlwind (Reprise)”, najduža kompozicija na albumu, naprotiv, s jakim središnjim motivom ispao je iznimno posrećeno i istaknuo njihove najbolje odlike.
Iskreno govoreći, na “The Whirlwind” nema nekih potresno uzbudljivih zvučnih otkrića, jer je riječ, očekivano, o očuvanju standardnog, prog rock relativističkog recepta, samo opet u nešto stisnutijem obliku, da slijeđenje zvukovne tradicije prog rock velikana ne bi bilo previše očito. Unatoč tome, Transatlantic se nikako ne može optužiti za kopiranje, no tu i tamo namjerno ubace pokoji motiv koji je više nego očit poklon ostavštini sastava poput Camel, Yes, Genesis, Gentle Giant, Kansas itd. Dakle, ono što je od stvaralačkog tandema Morse-Stolt već nekako podrazumijevano i na neki način, kroz prizmu promocije glazbenih legendi nekog puno romantičnijeg glazbenog razdoblja, također opravdano.
S “The Whirlwind” međunarodna, super-zvijezdana postava, očekivano, nije postavila neki novi kamen međaš u beskrajnom svijetu progresivnog rocka, ali je ponudila svoj dosad najbolji i najzreliji uradak, koji će zasigurno dobro utažiti apetite većine prog rock sladokusaca. Naravno, tu je u prvom redu riječ o svim vjernim sljedbenicima Spockobradaca i Cvjetnih kraljeva te ljubiteljima simfonijske prog rock tradicije. Svi uključeni glazbenici ostaju majstori svog zanata. Neki su od osnutka sastava u svom izražavanju čak i uočljivo napredovali, kao što je to primjerice u Portnoyevu slučaju. Iako ne nudi ništa novo, album je od početka do kraja dovoljno raznolik i zanimljiv da uz njega ne mogu zaspati ni najrazmaženiji i svega naviknuti prog rock zanesenjaci. Dok god Transatlantic budu činili tako posebni glazbenici s izvanrednim talentima i velikom razinom kreativnosti, priča o njihovu uspjehu moći će se i dalje uspješno nastavljati, a progresivni rock neće biti osuđen na potpunu opskurnost.
Postava
Neal Morse — vokal, klaviature, akustična gitara, udaraljke
Roine Stolt — vokal, električna gitara, udaraljke, dodatno, melotron, minimoog & soundscapei
Pete Trewavas — bas gitara, prateći vokal, povremeno VST sintesajzer & orkestracija
Mike Portnoy — bubnjevi, prateći vokal
GOSTUJUĆI GLAZBENICI:
Chris Carmichael – gudački aranžmani
Marc Papeghin – francuski rog
Collin Leijenaar, Jessica Koomen, Henk Doest & MP – pucketanje prstima
Produkcija
Transatlantic
Popis skladbi
1. The Whirlwind
I. Overture / Whirlwind
II. The Wind Blew Them All Away
III. On the Prowl
IV. A Man Can Feel
V. Out of the Night
VI. Rose Colored Glasses
VII. Evermore
VIII. Set Us Free
IX. Lay Down Your Life
X. Pieces of Heaven
XI. Is it Really Happening?
XII. Dancing with Eternal Glory / Whirlwind (Reprise)
