Uriah Heep zabili stijeg usred austrijske prijestolnice nakon četiri desetljeća (2009)

Autor: Aleš Podbrežnik
Fotografije: Aleš Podbrežnik

Mjesto: Szene / Beč / Austrija
Datum koncerta: 17.11.2009
Broj posjetitelja: 600
Cijena karte: 29,00€ / 32,00€

Već četiri desetljeća na sceni, s nekoliko kratkih kriznih zastoja, kad budućnost grupe u osamdesetima nije bila sigurna. Ipak, o Uriah Heep danas možemo govoriti kao o grupi koja je “stala i opstala”! I premda ih danas poznaju uglavnom ljudi koji su tinejdžerske godine prerasli prije dobrih 35 do 40 godina, Uriah Heep su rijetki rock dinosauri koji su do današnjeg dana sačuvali i većinu cakline na svojim, daleko od škripavih, zubima.

Momci koji su prošle godine napokon iznijeli novi studijski album, na koji smo čekali cijelo desetljeće, odlučili su da ni okruglih 40 godina postojanja grupe ne smije ostati posve neobilježeno. Tako su ove godine izdali album “Celebration (Forty Years Of Rock)” (2009) – RockLine recenziju pročitaj OVDJE, koji okuplja neke od njihovih najvećih klasičnih hitova. Njih su u studiju ponovno odsvirali u ovoj, trenutnoj postavi Uriah Heep, a dodali su im još dvije posve nove skladbe, vjerojatne “left-overe” albuma “Wake The Sleeper” (2008) – RockLine recenziju pročitaj OVDJE, za koje je na CD-u ponestalo mjesta.

Stranzinger su austrijski lokalni rock n’ rolleri koji su, slično kao i Heep, davno zalutali u najzrelija godišta “zemaljske tlake”. Momci spadaju ravno na bikerske skupove. Kvintet koji čuva tradiciju hard rocka stare škole, u koju miješa osjetne utjecaje rock n’ roll drveta, ponudio je kao predgrupa vrlo zavidan zvuk u klubu Szene. Svakako se osjetilo da ih domaća publika ima u malom prstu lijeve ruke. Pogled na reakciju publike bio je stoga krajnje grotesktan, jer je pogled preko dvorane otkrivao mnoga zijevajuća, blazirana lica, opasno prejedena obiljem koncertne ponude. Publika je naime došla podržati Uriah Heep. Stranzinger su imali na raspolaganju lijep paket minutaže. Počeli su urlati točno u osam sati i pokušali iz dvoranice izmamiti poneki gimnastički pokret, ali više od pristojnog pljeska iz ljubaznosti nisu dobili. Unatoč tome, pjevač i gitarist Gerhard Stranzinger impresionirao je vladanjem gitarom, što su dokazali osobito solaži u završnom dijelu koncerta, kad su mu prsti bili konkretno zagrijani. Gerhard je ponajprije pokazao da su njegove figure podređene osjećaju, a ne brzini i školskoj pravilnosti. Klasični rock solaži s primjesom bluesa. Stranzinger su posebno uvjerljivi po tome što bezobrazno i nadasve uvjerljivo grade svoj zvuk i ravnopravnom uporabom orgulja (Hammond C-3 – bez šale!). Momci se doduše nisu prepuštali pretjeranom jammanju, ali su u nekim podijeljenim solažama nagovijestili da im to još zdaleka nije strano. Gerhard je povremeno doslovno zasjenio ostatak četvorke, toliko mu je izražajnog prostora na pozornici trebalo dok je istovremeno praštao rifove, solirao i naravno obavljao funkciju glavnog vokala, što je, iskreno rečeno, još najslabija točka u grupi. Grlen, a ipak pomalo prigušen, povremeno previše potiho namješten u samoj zvučnoj slici. Nažalost sa stihovima na njemačkom, zbog čega su Stranzinger naravno karijerno osuđeni na sviranje po austrijskim veselicama. Inače, za laika u načelu vrlo lijepo iznenađenje, koje dokazuje da naši sjeverni susjedi s vremena na vrijeme mogu pokazati da im je među nogama pričvršćeno i koje jaje.

Uriah Heep su napunili dvoranu. Zapravo je bila izuzetno lijepo puna, ali ne do te mjere da bi se prisutni gurali kao sardine. Samo puna. Kamo god da si pogledao. Dvoranica kluba Szene manja je od one u ljubljanskom Kinu Šiška, prije svega je uža, a ne toliko kraća. Prošle godine Uriah Heep nastupili su u Beču u većoj dvorani Gasometer (RockLine reportaža – OVDJE), dana 06.11.2008., koja u sebe prima kojih 3000 glava. Prostor je tada bio ispunjen tek do polovice. Iz racionalnih razloga možemo ocijeniti da je izbor Szene za koncert Uriah Heep posve na mjestu. Ali samo u tom pogledu, jer Uriah Heep danas nisu ni tako lijepi, ni pametni, a kamoli popularni, kao primjerice umjetno stvoreni MTV-jevski tinejdžerski izmeci The Killers. Uriah Heep su jednostavno premoćni i preglasni za klupski prostor poput Szene. Jednostavno. Sa sobom su donijeli preglasno ozvučenje. Tako smo naišli na vrlo loš zvuk u klubu. Gitara, a osobito bubnjevi i bas gitara, potpuno su pregazili vokal Bernieja Shawa, čak do te mjere da su se višeglasne vokalne harmonije povremeno bolje čule od glavnog vokala. Isto tako, velik dio večeri nije se moglo točno razabrati liniju Lanzonovih klavijatura.

Zvučna peripetija kakvu si tako iskusna grupa kao što su Uriah Heep definitivno ne bi smjela priuštiti nastavila se još i još. Iz skladbe u skladbu. Bernie je više puta pogledao prema zvučnim tehničarima, kao i prema mikseti na balkonu kluba, za kojom je gumbe vrtio sam tour menadžer Ian Bintliff, kojemu ova turneja s Uriah Heep definitivno nije prva. Tamo u instrumentalnom dijelu skladbe Love In Silence (“Sea Of Light”, 1995), Bolderov bas napokon je “smiren” na ušima prijateljsku jačinu, napokon smo čuli i klavijature, samo je Bernieov vokal tijekom cijelog koncerta pretrpio nepopravljivu štetu i tako ostao dužnik. Dakle, što se zvuka tiče, ta večer definitivno nije bila na strani grupe.

Austrijska publika je ovako ili onako na prvi pogled uvijek krajnje hladna i rezervirana. U prvom dijelu Uriah Heep su još uvijek zadržali u repertoaru novije skladbe. Ni starija Return To Fantasy, koja je zbog očajnog zvuka djelovala posve promašeno, nije zapalila publiku, niti uskoro za njom (još starija) Bird Of Prey. Obje posve nove skladbe s “Celebration”, Only Human i Corridors Of Madness, naravno nisu dobro prihvaćene među publikom, vjerojatno nikad neće ni biti, ali Uriah Heep su procijenili da su skladbe dovoljno vrijedne da zaslužuju scensku izvedbu. Čovjek bi radije vidio da Heep umjesto njih ubace dvije starije skladbe. Već zbog činjenice da je grupa zadržala u repertoaru čak pet skladbi s albuma “Wake The Sleeper” (2008). Iznenađujuće, s druge strane razumljivo. Grupa žudi za osvježenjem. Četiri desetljeća prkosa ipak se osjete. Kako bilo, publika se doista razgalila tek uz Free Me, dakle negdje na sredini koncerta.

No premotajmo još malo unatrag. Sama set lista nije ni po čemu revolucionarna za one koji pratite Uriah Heep posljednjih godina. S izuzetkom triju skladbi. Return To Fantasy (Heep su ovu skladbu zadnji put izvodili zimi 2004.), koja je zbog očajnog zvuka prošla kao da je uopće nije bilo, zatim fenomenalna Rain, na kojoj su na pozornici ostali samo Bernie Shaw i Phil Lanzon. Tu se čak moglo primijetiti nešto “brundanja” od strane “jodlerskih samotnjaka” u dvorani. Vrlo je zahvalno i uključivanje skladbe Love In Silence s odličnog albuma “Sea Of Light” (1995), koji je u posljednjim godinama u repertoaru grupe ostajao sve previđeniji. Uriah Heep su dio koncerta zamislili u akustičnoj izvedbi. To je obilježio osobito slijed skladbi Rain, Wizard i naravno “poznarođena” Free Me, na kojoj su Austrijanci napokon zapjevali složno s grupom, a posebno su intenzivno skakale u zrak sve pripadnice ženskog spola u dvorani. Publika je ovaj put po pitanju razmještaja spolova bila posve pravedno podijeljena na pola. Srećom, Bernieja se barem u akustičnim klasicima konkretno čulo. Bernie se drži. To je uz inače odličnu izvedbu materijala, napokon, nedvosmisleno pokazao vrtoglavo visokim krikom na kraju Love In Silence te stupnjevanjem vokala do visine na granicama mogućnosti u obaveznom klasiku July Morning. Uključivanje Lawton era klasika Free N’ Easy popratio je Mick Box riječima da je na redu skladba koju su kritičari u razdoblju kad je nastala definirali kao prvu heavy metal skladbu u karijeri Uriah Heep. Osobito se u ovoj skladbi osjetilo kako zbog pogrešnih zvučnih postavki Bernie Shaw na pozornici ostaje posve nemoćan. Dvoranu je u tom trenutku naime u potpunosti usisao Mickov pilajući rif.

Mick Box na ovoj turneji ne koristi boju za kosu, pa nije bilo teško osjetiti na pozornici prisutnost dvojice rezervnih “Gandalfa”, Lanzona i Boxa. Box nije ostao publici dužan. Tijekom July Morning nakon solaže ponovno je teatralno otpuhnuo “zamišljeni” plamen na vratu gitare, a na kraju skladbe zaplesao “kazačok”. U Look At Yourself se “raspištoljio” na wah-wahu, zbog čega je ta skladba pripala posve legendarnom gitaristu. Novi bubnjar Russell Gilbrook razvija se u pravu zvijer. Naglim i precizno odmjerenim zamasima topovskih razmjera držao je suvereno Uriah Heep skelet na okupu, a tijekom koncerta izvodio je najrazličitije “napola bestijalne” grimase koje su izmamljivale smijeh prisutnih u prvim redovima. Ukratko, grupa čuva vitalnost!

Ovaj put koncert nije uspio dočarati tako intenzivne osjećaje kao na nekoliko prethodnih susreta s ovom grupom. Uzroke za to valja tražiti u krajnje rezerviranoj publici koja je, osobito u prvom dijelu koncerta, djelovala kao da je pogriješila mjesto na koje je došla po razonodu. Druga stvar je nedvojbeno zvuk, koji je za ime Uriah Heep u prvoj polovici koncerta bio pogromaški i nedopustiv. Treće je definitivno činjenica manje pozornice na kojoj su se ovaj put morali stiskati.

Srećom je izražajna snaga klasika odsviranih u drugom dijelu repertoara, kao što su Gypsy, Look At Yourself, July Morning, Easy Livin’, bezvremenska, pa je protok energije na relaciji grupa – publika ipak potekao u pravom smjeru i tako smo doživjeli barem djelić one magije karakteristične za koncerte Uriah Heep. Uz Bird Of Pray i Sunrise, to su skladbe koje Uriah Heep definitivno i najintenzivnije odsviraju na svojim koncertima. Najviše diraju slušatelja i najjače se uvuku pod kožu. I nakon 40 godina.

Izlet u Beč poslužio je vrlo korisno kao prethodno izviđanje, koje može dati okvirnu prvu informaciju o formi grupe, o repertoaru, o samoj sceni koncertnog nastupa. RockLine se naime vraća na poprište koncertne turneje posvećene 40. obljetnici osnutka grupe ponovno u München, dana 26.11.2009., gdje se u dvorani Tonhalle, koja prima više nego dvostruko više ljudi od bečke Szene, može očekivati popravni ispit iz ispravne kalibracije zvuka na pozornici, kao i veća intenzivnost same scenske igre i izvedbe materijala. Uz to će Uriah Heep za vrat disati legendarni Manfred Mann’s Earth Band. Potonji su grupa koja ima zapravo još dulji staž od Uriah Heep, tako da nas uskoro čeka još jedno vrlo zanimljivo druženje s legendama rocka.

fotografije: Aleš Podbrežnik

Setlista

1. Intro 2. Wake The Sleeper 3. Return To Fantasy 4. Only Human 5. Book Of Lies 6. Overload 7. Bird Of Prey 8. Corridors Of Madness 9. Love In Silence 10. What Kind Of God 11. Rain 12. Wizard 13. Free Me 14. Free N’ Easy 15. Gypsy 16. Angels Walk With You 17. Look At Yourself 18. July Morning 19. Easy Livin’ —dodatak— 20. Sunrise 21. Lady In Black

Galerija slika