Autor: Peter Podbrežnik
Izvođač: Pendragon
Izdavač: Snapper Records
Izdanje: 1991
Trajanje: 58:59
Ocjena: 4/5
“The World” je jedan od najvažnijih albuma u karijeri kultnih britanskih neo prog rockera Pendragon, jer predstavlja pobjedonosan povratak ambicioznim neo prog rock standardima nakon prilično neuspjelog petljanja s popom na “Kowtow” (1988).
Za razliku od većine neo prog rock vršnjaka, koji su obično rado obrađivali mračnije teme, Pendragon su oduvijek bili veliki pozitivci koji su u tekstovima i ozbiljne društvene probleme obrađivali s velikom dozom optimizma. Na “The World” osim romantičnih maštanja o putovanjima u nova, neotkrivena mjesta i klasičnog ljubavnog ‘flertovanja’ unutar pojedinih tekstova nalazimo i tekstove koji se na nepretenciozan način dotiču određenih socijalnih i ekoloških problema. Za razliku od brojnih izvrsnih tekstopisaca kojih ima u neo progu, šef grupe, gitarist i pjevač Nick Barrett u tom se segmentu nikad nije baš proslavio.
Njegov specifični vokal je, kao i uvijek, stvar osobnog ukusa; može ti biti posve simpatičan, može te ne smetati zbog njegove odlične gitarske tehnike ili ga jednostavno ne podnosiš. S boljim pjevačem bi Pendragon danas možda čak bili i na samom vrhu neo prog rock ponude, ali tvrdoglavi tip ima barem toliko povjerenja u svoje pjevačke sposobnosti koliko i u gitarske. U većini refrena mu je cijelo vrijeme pristojna potpora klavijaturistički čarobnjak Clive Nolan, koji je već više puta, a najčešće u vlastitoj grupi Shadowland, dokazao da je posve pristojan pjevač.
Jedino što se Pendragon možda doista može upisati u minus i što baca sjenu na “The World” i na njihova preostala studijska izdanja do albuma “Pure” (2008) jest priličan manjak izvornosti u odabiru određenih motiva, jer ih više nego očito posuđuju od najboljih prog rock grupa sedamdesetih, predvođenih Genesisima i Pink Floydima. Barrettov stil sviranja oduvijek je bio snažno nadahnut pristupom Davida Gilmoura (Pink Floyd), tako da je takva sličnost, osobito tamo gdje koristi slide gitaru, još očitija. Srodnost s izričajem Marillion iz Fishove ere također nije slučajna, jer je riječ o svojevrsnim “braćanima”. Pendragon su na “The World” nastavili pristan neo prog rock izričaj, kojem su Marillion početkom devedesetih već “izrasli”.
Već uvodni “Back in the Spotlight” nazorno pokazuje da je bend bio pun elana i želje za povratkom na visoke prog rock standarde kojima su u osamdesetima zaslužili kultni status. Opuštajuća, izuzetno pozitivna i istodobno uzdižuća atmosfera, koju pomaže stvoriti prije svega odlična veza Nolanovih profinjenih klavijaturskih tekstura i Barrettovih melodičnih gitarskih fraza, poduprta je razigranim ritmičkim ukrasima u režiji bubnjara Fudgea Smitha. Odličan uvod, koji uz iznimku produkcije pošteno miriše na osamdesete, a istodobno, ponajviše zahvaljujući Nolanu, pokazuje i njihovo novo, nešto zrelije lice.
Melankolični i pomalo nostalgični ep “The Voyager” prikazuje urođenu sposobnost grupe za umjetničko spajanje melodičnosti i kompleksnosti. Usprkos brojnim kompleksnim aranžmanima i obilju neočekivanih vremenskih obrata ni na trenutak ne gube melodičnost. Već zasanjani uvod na akustičnoj gitari nagovještava da je riječ o kompoziciji visokog intenziteta. Barrettove ‘plačljive’ solaže, koje je pokupio od Davea Gilmoura, kompoziciji utiskuju oduševljavajući pečat melankolije, dok se u pozadini preljevaju dramatične sintesajzerske zavjese.
I “Shane” sadrži dug ‘keltski’ uvod koji bi mogao jednako godit i privrženicima Pink Floyd i Iron Maiden, nakon čega se pretapa u power baladu srednjeg tempa s brojnim slide ubacima i popratnim orkestralnim aranžmanima u pozadini. Barrettov vokalni registar doista je pošteno ograničen, ali emocionalnoj posvećenosti mu se nikad ne može zamjeriti. “Prayer” se otvara kao prosječna balada koja ne obećava mnogo, ali polagana izgradnja epskog motiva kroz bubnjarski marš kompoziciju obasjava pozitivističkim ozračjem, što je dovoljno da oduševi svakog privrženika grupe.
Melodramatični više od 21-minutni ep “Queen of Hearts”, koji je sastavljen u obliku trodijelne suite, znatno je zanimljivija kompozicija s brojnim fenomenalnim gitarskim i klavijaturskim ubacima te keltskim aranžmanima uz koje se mogu oblizati svi ljubitelji prog rock revitalizma. Epski motivi i duhoviti ritmički načini elegantno se neprestano izmjenjuju, dok istodobno čuvaju melodijsku strukturu i epiku. Posebno je oduševljavajući završni dio “The Last Waltz”, koji je negdje između himne i power balade. Završna ekološka budilica “And We’ll Go Hunting the Deer” ponosi se dugim sintesajzerskim uvodom koji po ozračju zvuči čak pomalo ‘Oldfieldovski’, nakon čega se pretapa u atmosfersku baladu s ukusnim akustičnim aranžmanima. Šteta što je Barrettova vokalna dubina prilično siromašna, jer željeni epski učinak u refrenu uspijeva dočarati tek u vezi s Nolanovom vokalnom pratnjom.
“The World” je bio jedan od ključnih albuma za nastavak neo prog rock tradicije u devedesetima, kad žanr više nije bio popularan. S glazbene strane mu osim slabog Barrettova vokala nema što zamjeriti. Nad njim mogu oduševljavati svi oni kojima je bliži melodični i nešto lakši pristup unutar progresivnog rocka, a istodobno obožavaju i visoku tehničku potkovanost. Album predstavlja jednu od najnazornijih inkarnacija prog rock revitalizma, što se može shvatiti i kao pozitivna i kao negativna osobina, jer je manjak inovativnosti i ozbiljnog prog rock avanturizma sve donedavno kod Pendragon bio gotovo kronična bolest. Njihove zasluge za očuvanje i preodijevanje glazbene ostavštine prog rock velikana u moderne produkcijske košulje te time postupnu obnovu zanimanja publike za gotovo izumrli žanr ipak su nedvojbeno bile i ostale velike.
Postava
Nick Barrett – gitara, vokal
Clive Nolann – klavijature
Peter Gee – bas gitara
Fudge Smith – bubnjevi
Produkcija
Nick Barrett
Popis skladbi
1. Back in the Spotlight (7:39)
2. The Voyager (12:15)
3. Shane (4:25)
4. Prayer (5:21)
5. Queen of Hearts (21:46)
a) Queen of Hearts
b) … a Man Could Die Out Here …
c) The Last Waltz
6. And We’ll Go Hunting Deer (7:14)
