Autor: Rok Klemše
Fotografije: Nina Grad
Mjesto: Channel Zero, Ljubljana
Datum koncerta: 01.12.2013
Nedjelja je obično dan za koji ne želiš da se uopće završi, jer iza njega dolazi mučni ponedjeljak i početak novog radnog tjedna. No prošla nedjelja bila je drugačija, jedva se čekalo da dođe večer i s njom novi posjet Bay Area thrash herojima Death Angel. Smrtni anđeo nad Ljubljanu se posljednji put spustio prije dvije godine s albumom Relentless Retribution, a ovaj put su Amerikanci Channel Zero napunili novim studijskim izdanjem The Dream Calls For Blood.
Ovaj smo put opet, o, smiluj nam se, fasali talijanske predgrupe koje sviraju… pa, misle da sviraju thrash metal. Prvi se na pozornicu popeo sastav iz Rima, Adimiron, koji sebe opisuju kao progresivni death/thrash metal. Ne, ozbiljno. Što bi na njima trebalo biti progresivno meni nije jasno, ni onaj opjevani death/thrash tražio sam više-manje uzalud. Adimiron su u najboljem slučaju ponudili odasvud nabacane rifove (možda otuda progresivno?), pospanu ritam sekciju i dosadan vokal nadležnog frontmena. Negdje usput su smorili čak i nekakvim kvazimodernim zahvatima i najjadnijim breakdownima od Attack Attack!, hehe. Teško je povjerovati, ali Adimiron su bili još gori nego prije dvije godine, kad su također nastupili kao predgrupa Death Angel u Menzi pri koritu.
Iz Rima smo se nastavno pomaknuli malo sjevernije, jer drugi po redu, Extrema, dolaze iz Milana. Unatoč tome, bitan skok u kvaliteti nismo dočekali. Extrema su doduše kilometrima bolji od svojih prethodnika, ali kad zvuče kao najgeneričnija kopija Pantere, od vokalnih linija pa do groovea gitarskih rifova. Baš ništa originalno nije se moglo čuti u uopće ne tako ekstremnoj glazbi kako to sugerira ime sastava, no istina je da su Talijani odsvirali poprilično energičan set iz kojeg se još najbolje pokazalo dinamično i rušilačko bubnjanje koje Extremu spašava od potpunog zaborava. Grupa je dodobra predstavila aktualni album The Seed of Foolishness, ali u sjećanju je ostalo samo to da je Extrema prosječan približak Pantere.
Uši su se napokon ipak mogle odmoriti kad su s pozornice Talijane otjerali Nijemci i potvrdili da je treći put sreća. S trećim nastupačima večer je tek dobro počela, i to ubojitim tempom i stilom kakav zna samo njemački death/thrash luđaci Dew-Scented. Nijemci su lani izdali već svoj deveti studijski udarac Icarus, koji je dokaz da Dew-Scented agresivnim i sirovim thrashom još uvijek lete visoko, no sunce im očito još neće skoro opržiti krila. Iako jedini originalni član ostaje nezaustavljivi vokalist Leif Jensen, koji je ujedno i jedini preostali njemački član sastava (trenutna instrumentalna četvorka dolazi iz Nizozemske), Dew-Scented uživo ostaju energetska bomba i pravi thrash blitzkrieg. Nizozemski dio postave pokazao se izvanrednom akvizicijom, unatoč tome što su u bendu tek dobru godinu, naime ruše sve pred sobom, ponajprije brutalni bubnjar Koen. Dew-Scented bi doduše mogli ponuditi nešto bolji izbor pjesama, većina ih je dolazila s Icarusa, no obavezne su jasno bile klasici tipa Cities of the Dead i završna Acts of Rage, ali zbog energičnog i komunikativnog Leifa, adrenalinske brzine i sjeckanja britvom oštrim rifovima četrdeset minuta prošlo je brže nego što Angela Merkel pojede kobasicu i popije litru piva na Oktoberfestu.
Za kraj pak doista još prava višnja na torti – američki Bay Area veterani Death Angel! Itekako se isplatilo u ponedjeljak na radnom mjestu vegetirati, pa koliko god teško bilo, misao na koncert Anđela smrti otklonila je baš sve. Death Angel nisu uzalud jedan od najcjenjenijih koncertnih sastava zadnjih godina, jer svaki koncert odsviraju kao da im je posljednji. Ni ovaj put nije bilo drugačije! Nakon odlaska ključnih članova prvog razdoblja grupe mnogi su je već otpisali, ali sad im se mora pošteno štucati, kao što je upozorio i živahni i vječno mladi frontmen Mark Osegueda, koji je ovaj put s bradom i bez dredova izdaleka izgledao kao Tom Araya. Death Angel na pozornici doista ostavljaju takav dojam, od njih bukti tolika nevjerojatna energija i izvanredna interakcija s publikom da njihov nastup publiku u tren povuče u sebe. Ako Death Angel publici nude ogromno, ovaj je put publika i bendu vratila ono što zaslužuje. Amerikanci su ovaj put predstavili pravi lavovski dio nove ploče, iz koje su prednjačile ponajprije ubojice Son of the Morning, Left For Dead i naslovna The Dream Calls For Blood, koje su dokazale da su vjerojatno upravo Death Angel iz stare thrash garde uz Testament studijski najkonzistentniji bend. Što uživo pak još nadograde! Sve oči i uši bile su opet uprte u fantastičnog Marka, koji se po pozornici miče kao balavac iz doba prvijenca The Ultra-Violence i pjeva kao bijesni vuk s naslovnice novog albuma – pokazao je i vrištanje i deranje kao izvanredne čiste vokale, a njegovi kolege pomogli su mu u pravim trenucima učinkovitim »gang« vokalima. Još više su se oči možda slinile pod brzim prstima rifmajstora Roba Cavestanyja, čiji fenomenalni gitaristički potezi s godinama postaju samo bolji. S Tedom Aguilarom sigurno su dvojac koji bi zaslužio status velikih a la H-Team i Hanneman/King. Da grupi ni najmanje još ne prijeti baš Anđeo smrti dokazuje i jedna od najboljih ritam sekcija u thrashu. Energični i živi basist Damien Sisson šarenim i dubokim basiranjem naglašava izravno životinjski nemilosrdno bubnjanje Willa Carrolla, kojem nema premca. Kako je čovjek tukao! Rastanak s vrhunskom i nezaboravnom thrash himnom Thrown to the Wolves i rajcanjem s početkom EP-a The Ultra-Violence došao je puno, puno prebrzo, ali nakon takvog koncerta osjećaš samo ogromno oduše vljenje i veliko zadovoljstvo. A ponedjeljačko jutro, kad se moraš iz tople postelje izvući u hladno jutro i prije bilo čega najprije strugati još smrznuta autostakla, zaboravljeno je!
Galerija slika
