Autor: Sandi Sadar Šoba
Fotografije: Jerneja Jerak
Mjesto: Orto bar, Ljubljana, Slovenija
Datum koncerta: 13.03.2013
Broj posjetitelja: 40 – 50
Cijena karte: 15 € uz rezervaciju (18 € bez)
Vraga! Nakon nekoliko dana čekanja da mi se smiri bolesni želudac, jedno postaje prokleto jasno: ili su na to da u svakoj pasjoj procesiji ne mogu naći dovoljno žmohta za hvalospjeve utjecale zvijezde, ili je Ljubljana preživjela još jedan od nevažnih metalcorovskih potresa. Jesu li za to krivi nedomišljeni klinci koji u želji za svojih pet minuta slave posežu za nehigijenskim prečacima i generičnim hvatovima, koji su sve prije nego izuzetni i vrijedni i vremena i energije? O tome zasad ne bih sudio. Ni optužbu ne bih upirao u organizatore, koji doista zagrijano skrbe za raznolik izbor žanrova, imena i ukusa na jelovniku koncertnog zbivanja u našem mikroskopskom glavnom gradu, ali se u toni događaja često dogode i trenuci manjeg sjaja i potrebe za pomnjom. Ni loši ukus mladeži ne bih kudio, jer smo svi, vjerujem, prošli kroz tu fazu, no ipak me brine apatija koja preplavljuje stariji dio publike. Ovaj put za novu dozu pesimiziranog zanosa pobrinuli su se posve drugi faktori, uz činjenicu da se novi trenutak uglavnom besmisla dogodio na dan kad je katolički svijet dobio novog papu, a energetski ispražnjena zajednica visjela je u depresivnosti srijede, koja nije ni tič ni miš u dobu koje zovemo tjedan.
Kao što vidite, o imenima ovaj put nisam ni pisao, pa pitam: koliko vam govore imena bendova Climates, Napoleon i Being As An Ocean? Status malo veće prepoznatljivosti mogao bih pripisati upravo ovim posljednjima, zbog kojih je put prema Orto baru vrijedio truda, jer su ostala dva imena (barem meni) na početku bila prokleto nepoznata i mračno neatraktivna. Barem sam si ja ovu večer definirao kao događaj niskih očekivanja … Knjigu ionako ne sudim po koricama, a koncert ne po imenima nastupajućih, nego po glazbi i atmosferi koju dočaraju u svom odrskom trenutku nadahnuća. Nedugo nakon devet sati otvorila su se vrata ljubljanskog Orta, a sudeći po solidnoj gomili mladih poletnih ljubitelja core hibrida (naravno, ne smijemo zaboraviti ni tinejdžerice koje su do grla obuvene u ragbi čarape i koje, jednako kao i njihovi muški kolege, veći naglasak stavljaju na estetiku odjeće nego na sadržaj prostora između lijevog i desnog uha …) obećavao se posve dostojan koncertni događaj.
Prvi su led očekivanja probili britanski momci iz grada Lincoln, melodični metalcoreovci Climates. Unatoč, barem meni, popriličnoj anonimnosti, već je uvod s već posve obaveznim introm bio na razini. Lijevu i desnu stranu pozornice okupirali su kratkokosi gitaristi Sam Bowden i Josh Geeson, za bubnjevima se na desant spremio mršavi Matt Powles, a uz mišićavog vokalista Wesa Thompsona u borbeni se stav postavio i basist Chris Pritchard, ukrašen plugovima i tetovažama. Prvi komad je najnoviji singl What Means The Most, a dečki otkrivaju sve svoje aduta. Melodične gitare imaju dovoljno oštrine i kontrole da je zvučna slika taman dovoljno razgibana i primamljiva. Bubnjevi su masivni i udarni, kao ljepilo svega prevladava masivni bas, a vokali – ti su udarni, taman pravo izgrebani, a Wes se uz izvanrednu govorničku vještinu u moru melodike pokazuje i kao izvanredan frontmen koji zna zapaliti publiku. Orto je doduše stagnirao u stanju suzdržane galame, a ispod pozornice su već na samom početku koncerta svoju potkovanost (ili njezin nedostatak) pokazala standardna lica koja ćete srest na svim metalcore događajima. U želji za kontaktom Wes je pružao mikrofon mlijekozubim golićima, koji su iz pluća i glasnica istiskivali samo neartikulirane patetične krikove svjetske boli, koji s tekstovima banda nemaju veze. Climates voze vlak kvalitetne svirke dalje s nesmanjenom oštrinom i kvalitetom. Komad Chance & Courage posve je solidan predstavnik HC zvukova nove ere. Melodični zidovi zvučnog zida puni su predvidljivih zastoja i melankoličnih kritika društva, no Climates svoj posao znaju i to krasno zrače na pozornici. Ugodno iznenađen visokom razinom odrskog nastupa, kojem nije manjkalo ništa, napustio sam svoj a priori obrambeni stav, a Climates su mi ukrali svu pozornost, koju nisu zamutili ni patetični pokusi pussy divinga ni benigno circle pit klateži nekoliko pojedinaca. Nastup Climatesa bilo je moguće usporediti s legijama većih i poznatijih glazbenih bratića sa zapada. Znatno manje suspensa i zastoja ima hiperenergični komad The Self Discovery, koji predstavlja glavno težišše posljednjeg EP-a Reconcile, a da se glazba danas guta više očima nego ušima potvrdila je stampeda skladbe Waiting To Exhale, za koju su dečki prije nekog vremena snimili i videospot. Momci i djevojke iz našeg podalpskog kokošinjca materijal su dobro prodisali, pa je nesinkronosti u podpozorničkom nastupu bilo bitno manje nego prije. Climates su momci mnogih glazbenih lica i sentimenata. Uz oštrinu u teksturama ima puno melodičnih sentimentalnih klizanja u suzdržanu baladičnost, čime dečki ne ispadaju lažno, razmekšano ili besmisleno. Nakon skladbi Heavy Minds i harmoničnog krika skladbe Three Years nastupilo je vrijeme za veliki finale. Vidno zadovoljni i preznojeni momci iz sastava Climates iz pluća suvereno istiskuju još i sentimentalni finale skladbe Letting Go. Ne mogu zanijekati da mi nisu prirasli k srcu već nakon prvog nastupa, jer unatoč predvidljivoj metrici i melodičnim hvatovima Lincolnske nade nude doista cjelovit paket neopterećene koncertne zabave, koja je uz sve to puna srčanosti, pristupačnosti i neiskvarenosti glazbenika koji zvijezdaništva još nisu bili dionici, iako se s njim svim silama koketiraju.
Početak je bio dobar, a zanimalo me nastavak. Priznajem da nisam znao što očekivati od sastava koji je ime dobio po francuskom generalu, a koji je prije dva stoljeća bio bolan implantat u stražnjici britanskog imperija. Hoće li Napoleon dominirati i Ljubljanom ili će se pozornica Orta pokazati kao Waterloo, a slovenska zajednica kao ekvivalent vojske vojvode Wellingtona? Exeterski četverac zauzeo je pozornicu u maniri švapskih kolega. Za bubnjeve sjeda debeljuškasti bradonja James Mendoza i kad pored bubnjeva zasvijetli srebrno pročelje Apple računala, sve postaje jasno – slijedi još jedan besmisleni pokus impresioniranja trigger zvukovima, a ne organskom neiskvarenom iskrenoSću. Gitarska melodika povjerena je Samuelu Osborneu, koji je svoj Ibanez podignuo gotovo do brade. Mikrofon je povjeren germanofilski opasnom besmislenjakoviću Joshui Bakeru, koji se već u startu nelagodno premješta na pozornici, a posve drukčije, suverenije i jebivjetarski na lijevoj se strani pozornice postavlja vidno dobro raspoloženi Ryan McEntee. Imena ne govore ništa, a s obzirom na činjenicu da je britanski kvartet opasan samo dvama samostalno producirana albumčićima (EP-ovima What We See i Cinderella), ništa mnogo novog zapravo nisu mogli obećati. Za razliku od istoimenog benda s druge strane Atlantika, koji je osamdesetih godina prošlog stoljeća strašio nabufiranim frizurama, britanski su Napoleoni pristaše harmoničnog metalcorea i HC-a, ali je u ovoj juhi prokleto malo vlastitog mesa. Prilično jednolična gitarska sanjiva melodika visi na basu i bubnjevima kao pijanac na najbližoj ogradi, a vokali su unatoč očekivanoj HC grlenosti neizražajni i čak smetaju. Komunikacija između Josha i publike bila je nepristna, no unatoč svemu su slovenski momci i djevojke bili spremni iz ruku britanskog generičkog HC mlinca konzumirati sve – od nenadahnute generike, arogantnog nonšalantnog nastupa zvjezdica koje su iznad svega, pa do usranog zvuka, koji je bio pretjeran za drvenu konstrukciju Orta. Komadi Rituals, Wasted Life, Day After Day i Regret slijevali su se s novijim »remek-djelima« lani snimljenog albuma. Iskreno rečeno, neke velike razlike između novijih aduta kao što su Liars And Sellers, Bearing Loss, naslovni What We See i starijih skladbi nema (smiješno je za posrat kad bend koji postoji dobre dvije godine govori o svojim skladbama koje su »iz vremena davno prošlih« kao o pretpovijesnim, prekambrijskim nalazima koje bi svatko morao znati). Josh s nogom na monitoru, pa u bijegu pred fotografima okrenut leđima publici, pa opet zariplo vičući u mikrofon, a onda ti prokleti digitalizirani masivi besmislenih bubnjeva kojima debeli bubnjar štancuje s energijom i posve jednolične gitare … Svijetlih trenutaka u toni sranja doduše ima, ali što kad četvorka sve zamori nepotrebnim povlačenjem ručne kočnice pa solidan groove ubrzo ode u pišku! Generika sastava It Prevails, Heart In Hand i sličnih mlakodrobnih primjeraka glazbe prokleto je zarazna, ni oštriji i ljući nastup me nije uvjerio u viševrijednost svemogućeg Napoleona, pa sam otišao malo odmoriti uši i duš u ljubljanskoj studeni …
Kladio sam se da će veliki finale biti grandiozniji, jer su Being As An Ocean kao ameriški staroješine post HC žanra na sredini liste obećavali najviše. Pa se pitam je li sa mnom nešto krivo, jer su dečki do sada snimili samo jednu ploču, koja nosi, vau, značajan naslov Dear G-D, a postoje tek od 2011.! Dakle, kratkometražni bez prave kilometraže? Ne sudim na prvu, ali već nakon uvodnog streachinga i jogijske meditacije pjevača Joela Quartuccia kar na pozornici, bez obzira na publiku za leđima, te demontaže bočne ograde koju je u ime veće pokretljivosti svog telecastera zakrivio jedan od gitarista, dalo se naslutiti da se dečki shvaćaju prokleto ozbiljno. Čak preozbiljno, ako smijem istaknuti, jer je nakon uvodnog introa plačljivog glasića koji se obraća Bogu postalo jasno da dečki igraju na pogrešne adute. Joel je zauzeo poziciju kar među publikom, koja se prav fukotužno objesila o njegov mišićavi vrat i pokušavala gruliti svoje neubrane karaoke napjeve. Razglasišeni gitaristički duo u liku glačara Jacoba Presta i gimnastici sklonog Tylera Rossa te, ne zaboravimo, ritmično srce u liku basista Ralpha Sice i bubnjara Shada Hamawe nude kvazi HC šunder i obilje lažne melodike. Dear G-D predstavljen je kao benigna tvorevina vrištavih vokala koji se nisu mogli razabrati ni kvalitetno čuti. Gitare su bile neuravnotežene, preniježni bubnjevi i bas kradli su još i posljednje atome unutarnje želje za produbljivanjem. Neposredni kontakt tako je predstavljao faktor krnjenja razine koju su momci trebali graditi i održavati od prvog trena nadalje, no tako je za razliku od izuzetnog doživljaja koji su u Orto donijeli Rosetta ovaj put u ustima prevladavao ustajali okus neispunjenih očekivanja. Znatno se pjevnije pokušava prodati Salute e Vita, koja i u studijskoj verziji zvuči lagano hrapavo, a uživo joj nedostaje još nekoliko grama jaja više. Znatno više uglazbljenosti u misao i srce dozivaju fragmenti skladbe This Loneliness Won’t Be The Death Of Me, koja je prava himna svjetskoj boli, no unatoč svemu i tu bih činjenicu prebolio, da mi volju za daljnjim produbljivanjem nisu ukrali promukli karaoke pjevači koji su mikrofon doslovno čupali iz ruku, a koncert je umjesto prikaza vlastitih kvaliteta benda postajao sve bliži bolnoj farsi, kojoj je daljnje posvećivanje vremena i energije bilo besmisleno. I zbog toga je uslijedio trenutak kad je frustracija pobijedila želju za bivanjem u tom trenutku na upravo tom kutku svemira, a Rockline ekipa priznala je kapitulaciju i iskrala se u gluhu noć.
I nedostatak unutarnje žudnje može biti faktor zbog kojeg bih ovu srijedu većim dijelom najradije isprao iz misli. Da ne bude zabune – Climates su i dalje sastav kojem ću i ubuduće rado i sa zadovoljstvom prisluhnuti, ali ostale pobjednike na dan ustoličenja novog pape ne mogu proglasiti. Precijenjeni sjaj corovskih derivata doveo je žanr u krajnju slijepu ulicu, u kojoj je moguće samo ponavljati već izrečeno i već otpjevano, sve isprani ji tonovi sadržaja tekstova kritičnog slušatelja, koji ne može samo gledati estetske ukraše i besmisleno naklapanje, jednostavno odbijaju. Tu bih se nadovezao na misao teoretičara i mudraca Jože Vogrinca – glazba je svakako odraz vremena u kojem živimo. A vakuuma vremena u kojem živimo čovjek bi se lako mogao prestrašiti. Video je ubio radio, internetski download analognu duš glazbe, a time je u svemu tome umro dobar dio organskog, s čime sam se barem ja lakše i radije poistovjećivao. Ovaj je put empirija bila još jedan dokaz da se starenju ne može pobjeći, a s godinama je sluha i razumijevanja za mladež i njihovo razumijevanje patetike bitno manje. I dobro je tako! Pitanje krivnje koje sam naveo u uvodu možemo dakle posve otpisati, ili ne?
Galerija slika
