Autor: Aleš Podbrežnik
Izvođač: Howe, Steve
Izdavač: Warner Classics
Izdanje: 2011
Trajanje: 52:14
Ocjena: 3/5
Steve Howe je zaposlen čovjek. Opet je aktivan s Asia, upravo je izdao album s Yes, odradio novu svjetsku Yes turneju, a usput bilježi ovakva i onakva samostalna studijska izdanja, od kojih je posljednje bila kompilacija njegovih glazbenih “ostataka” koju naziva “domaće kuhano”, ukupno već četvrta (“Homebrew IV.”, 2010).
Ovaj se put gitarski virtuoz odlučio za album na kojem će svoj izričaj ponajprije predstaviti kroz zbirku skladbi vođenih orkestralnim aranžmanima. Za suradnju je privolio kolegu Paula K. Joycea, čovjeka koji je karijeru započeo u opskurnom new wave triju Sense, vidio zajedničke turneje s Depeche Mode i Kim Wilde, a kasnije se proslavio kao skladatelj, aranžer, producent, pa čak i dirigent. Joyce je napisao mnogo glazbenih podloga za filmove, serije,.. a veliki mu je uspjeh donijela skladba Can We Fix It? za film “Bob the Builder”!
Zanimljivo je zapažanje da Joyceovi aranžmani rado dominiraju na mnogim točkama, a Howeova gitara u njima načelno djeluje kao popuna praznog prostora za motive i solističke izlete, što je prilično logično, bez obzira na to što album ubrajamo pod novi album Stevea Howea. Howe više nema skrovišta. Svoje idejno najpronicljivije glazbene godine odslužio je u sedamdesetima, s Yes i s oba klasična samostalna izdanja, “The Beginnings” te “The Steve Howe Album”. Revolucija koju je izazvao dolaskom u Yes, kada je pokazao da sviranje jazza i rag-timea može izvrsno funkcionirati unutar progresivno simfonijski zamišljenih kraćih ili duljih suita različito kompleksne figuracije, izgradila je među glazbenom masom pravu famu o nedodirljivosti, ako ne i nenadmašnosti, Stevea Howea kao glazbenog umjetnika.
I kasnije je Howe samostalnim radovima oduševljavao. Takvi su albumi, primjerice, i u novom mileniju izdani “Skyline” ili/i “Spectrum”. Dva vrlo različita albuma, ali oba vrlo solidna. Ipak, Howe se po izražajnoj širini, pronicljivosti i eksperimentalno izazovnom avanturizmu ne može mjeriti sa svojim suvremenikom Steveom Hackettom u zrelim godinama ekspresije, koji ga u svojim radovima novog milenija ostavlja miljama iza sebe dok šeta kroz pejzaž fuzije mnogih žanrova glazbe.
Howe ponovno isprobava šarenu paletu instrumenata “vezanih uz žice”, od steel pedal gitare, dobra i banja, a izdašnije je koristio akustičnu gitaru, pa ipak. Najbolje djeluju upravo prerađeni aranžmani Vivaldija, Villa-Lobosa i J.S. Bacha, koji su u odnosu na izvornike posrećeno prekodirani u jedinstveni gitaristov jezik, a istodobno je u njima izražen profinjeni talent Joycea, koji u prerađenim aranžmanima iz izvornika izvlači bit i učinkovito je približava dostupnosti svakog slušatelja. Album “Time” često djeluje kao odlična glazbena podloga za bilo koji film, što naravno odražava Joyceovu prisutnost na albumu. “Time” vrlo lijepo klizi niz grlo. Od glave do pete. Pastoralni se element prvi put intenzivnije zasvijetli u King’s Ransom, zanimljiv čeoni sudar country glazbe i klasične glazbe bilježi razigrano zadirkujuća Orange, u kojoj Howeovo vozlanje sili prema rag-timeu, i tik pred kraj radosna Steam Age. U Purification Howe spaja svojstva jazza i neoklasicizma u provjereno učinkovitu smjesu, a pastoralno ezoterični uvodni trenutak djeluje poput dalekog odsjaja uvoda Yes klasika And You And I. U The Explorer Howe je posebno oprezno prilagodljiv, što slušatelju još izdašnije približava rad gudača pratećeg orkestra.
Kako god, fama o nedodirljivosti Howea kao gitarista daleko je napuhana činjenica zadnjih 15 godina, a naravno, računa se samo glazba. Howe, koji je već skladbom Mood For A Day početkom sedamdesetih potvrdio da potpuno razumije što je neoklasicizam, ovaj put svakako ne donosi nikakvu revolucionarnost, prijelomne glazbene novosti ili bilo što drugo što bi inspiriralo njegove sljedbenike, recimo tome učenike sviranja gitare kojih po svijetu vrvi. Za ovaj je album Howe posve odustao od elementa grupe. To je i njegov prvi album na kojem nema bubnjeva. Naravno, njegova eklektizma ima na novom albumu napretek, ali jasno je da se Howe na “Time” kreće u posve provjerenom izričaju. Autentičan “Howe” zvuk, jedinstven i prepoznatljiv stil, prisutni su cijelo vrijeme, u to nema sumnje. No ovaj put stvar djeluje kruto, matematički, previše predvidljivo. Oprezni “Time” zbog toga mjestimice djeluje sterilno i posljedično otuđeno. Podudaranje gradivnih elemenata albuma s te je strane gotovo previše savršeno, unaprijed izračunato. Jednostavno, rutina, znanje i iskustvo nadvladavaju ostale elemente interpretacije ideja i oduzimaju ovom izdanju onu točku na “i”, jer mu do pune karizme nedostaje tek malo više svojeglave “otkačenosti”.
Steve je dobro situiran čovjek. Njegovi samostalni albumi koji izlaze u novije vrijeme snimljeni su manje-više za zabavu i iz prestiža. Mirovati jednostavno neće, iako je zasluženi status “umirovljenika” davno izborio. Bez obzira na to što “Time” ne skriva svoje kvalitete i eklektizam, koji su plod autentičnosti glazbeno-izražajnog karaktera “gospodina Sove”, nije nužno izdanje, jer jednostavno ne nudi ništa novo ni posebno. Zato će ovaj album prije svega nadaleko prihvatiti dugogodišnji sljedbenici gitarista i fanatični branitelji njegova kataloga opsežne diskografije. Ostali ne propuštaju ništa, ako i dalje neopterećeno uživaju u prva dva albuma Stevea Howea i “Time” su možda previdjeli.
Postava
Steve Howe – gitara
Paul K. Joyce – klavijature, orkestralni aranžmani
Virgil Howe – klavijature
Produkcija
Paul K. Joyce & Steve Howe
Popis skladbi
1. Bachianas Brasileiras No. 5 (Aria) (3:58)
2. King’s Ransom (4:31)
3. Cantata No. 140 (Wachet Auf) (3:57)
4. Orange (2:43)
5. Purification 3:52
6. Rose (3:41)
7. The Explorer (5:09)
8. Kindred Spirits (5:10)
9. Concerto Grosso in D Minor Op. 3 (5:24)
10. The 3rd of March (5:51)
11. Steam Age (3:12)
12. Apollo (4:43)
