Autor: Peter Podbrežnik
Izvođač: Nektar
Izdavač: Cleopatra Records
Izdanje: year
Trajanje: 66:53
Ocjena: 3/5
Kultni britanski progrockeri Nektar, koji su većinu svojih stvaralačkih godina proveli u Njemačkoj zbog čega ih neki pogrešno svrstavaju među krautrock scenu, vratili su se s novim albumom »Time Machine«. To je njihov prvi studijski album s autorskim skladbama nakon »Book Of Days” (2008) i prvi s novim basistom, Amerikancem Billyjem Sherwoodom (ex-Yes, Conspiracy, Circa) u postavi. Iskusni Sherwood, inače među ostalim i izvrstan gitarist, koji je na »Time Machine« pobrinuo se za odličnu produkciju, zamijenio je Nijemca Petera Pichla te se pridružio poglavaru benda, originalnom članu, gitaristu/pjevaču Royeu Albrightonu, originalnom bubnjaru Ronu Howdenu i njemačkom klavijaturistu Klausu Henatschu. Ta nova Nektar inkarnacija prvi se put uspješno iskazala na »A Spoonful of Time« (2012), prilično zanimljivom albumu obrada drugih kultnih izvođača. Naravno, sve dugogodišnje sljedbenike najviše je zanimalo kako će nova postava funkcionirati u pisanju i produkciji nove glazbe.
Prvo što pojedinac primijeti kod »Time Machine« (prvotno se album trebao zvati »Juggernaut«) još prije nego što ubaci ploču u glazbeni uređaj jest sjajna znanstvenofantastična naslovnica u klasičnom Nektar stilu sa svemirskom postajom, pčelom i izvanzemaljcem, što je jasan signal da se skupina pokušava vratiti korijenima, to jest u ‘zlatne’ sedamdesete, kad su stvorili svoja najbolja ostvarenja. No, podsjeća li sama glazba doista na njihova najljepša vremena, kad su albumima »A Tab in the Ocean« (1972), »Remember the Future« (1973) i »Recycled« (1975) postavili brojne visoke standarde za istraživanje novih granica progresivnog rocka? Nažalost, pokušaj obnavljanja pobjedničke magije ovaj put nije najbolje uspio jer bend na većini skladbi više puta ispada dosadno i bez nadahnuća. Ni pojedini aranžmani manje-više ne donose ništa novo što već ne bismo čuli. Previše je oslanjanja na jednostavna, već više puta prožvakana zvučna rješenja, iako od starih mačaka nitko ne očekuje da će i u svojim starijim danima biti jamci inovativnosti.
Ipak, ima i mnogo pozitivnih stvari koje će i dalje privući dugogodišnje sljedbenike, jer je »Time Machine«, ako ništa drugo, potpuno prepoznatljiv Nektar uradak. Novi Nektar zvuče izuzetno opušteno i melodično istodobno, pogotovo Royeovo pjevanje na većini skladbi, počevši od uvodnog energetskog katalizatora »A Better Way« ispada iznimno mladenački, dok ga prate eterične vokalne harmonije te njegove kompleksne, ali i milozvučne gitarske dionice. Gospodin Albrighton obilato koristi i akustičnu gitaru čime pojedinim dionicama daje pastoralni prizvuk, dok simfonijske zavjese lijepo brinu za varijabilnu ambijentalnu dubinu.
Prilično neobičan, gotovo bizaran eksperiment predstavlja »Set Me Free, Amigo«, koji je sa svojim mekanim melosom i profinjenim šarenilom hammond orgulja zapravo lagani latino-pop rocker srednjeg tempa. Svakako posve neozbiljna tvorevina, koja je znatno ispod uobičajenog renomea ove legendarne skupine, iako funky instrumentalna dionica u drugom dijelu uopće ne ispada loše. »Destiny«, još jedna lagana skladbica srednjeg tempa s vrhuncem u melodičnom refrenu, otvara se melankoličnom gitarskom solažom, kakvu može dočarati samo gitarist Albrightonova kova. Ništa posebno, pogotovo u usporedbi s onim čega su bili sposobni u svojim najboljim danima, iako nostalgičan ambijent, koji prevladava na ovoj i još nekim skladbama na »Time Machine«, nedvojbeno ima svoj čar.
Gotovo 10 minuta dugi »If Only I Could« još je jedan primjer skladbe koja unatoč opsežnoj duljini i kompleksnoj ritmičkoj strukturi nikako ne uspijeva poletjeti kad je riječ o pokušaju stvaranja uzbudljivog ambijenta, to jest onoga u čemu su Nektar u prošlosti bili pravi majstori. Čak i vokalne harmonije ovaj put zvuče pomalo zamorno i usiljeno, dok su domišljate improvizacije na gitari, klavijaturama, basu i bubnjevima doista jedino što zaista privlači pozornost kod ove krajnje prosječne tvorevine. Naslovna skladba predstavlja jedan od nešto nadahnutijih trenutaka na »Time Machine«, iako sadrži prilično predvidljiv refren koji se ponavlja. Ono što ne ispuni prilično banalan tekst i prilično umorna pjevačka izvedba, to je utoliko bolje uspjela vrlo dobra instrumentalna dionica, što posebno vrijedi za gastronomsku solažu na hammond orguljama.
»Tranquility« se otvara obećavajućom gitarskom improvizacijom i eteričnim vokalnim harmonijama. Zatim slijedi zanimljiv prijelaz u eteričnu dionicu s istaknutim sintesajzerskim teksturama. Nastavak kompozicije nažalost ne ispunjava početna očekivanja. »Mocking the Moon« pastoralno je začinjena balada s veselim refrenom i pozitivnim raspoloženjem na koju ne bi smjeli biti pretjerano ponosni, jer je riječ o aranžerski gledano jednoj od najjednostavnijih tvorevina u njihovoj karijeri. »Talk To Me« još je jedna power balada s sjajnom Royeovom pjevačkom izvedbom i gastronomskom gitarskom solažom, to jest neobičan eksperiment, što nije nužno loše, iako je stvaranje power balada za bend takvog renomea prilično lagan potez na bazi ‘svete jednostavnosti’.
Fusionistički instrumental »Juggernaut« lako je najzanimljivija tvorevina na »Time Machine«; prvorazredna demonstracija uzbudljivog instrumentalnog talenta ovog benda s nizom dirljivih improvizacija. Malo jazz rock fusiona nikad ne škodi i tu klavijaturist Henatsch daje oduška. Prosječan Nektar sljedbenik od dobrih 10 minuta dugog »Diamond Eyes« očekivao bi ep na razini njihovih najboljih ostvarenja. Nažalost, sve što su Nektar uspjeli reći za zaključak albuma jest u funkovskim ritmičkim direktivama izvedena i prilično razvučena tvorevina koja unatoč nekim obećavajućim motivima kao cjelina ambijentalno nikako ne poleti.
Nektar na »Time Machine«, svom četvrtom studijskom uratku autorskih djela nakon ‘povratka iz mrtvih’ 2000. godine, ne otkrivaju ‘toplu vodu’, nego mjestimice zvuče prilično umorno jer je nekako nestalo osvježavajućih skladateljskih ideja, a ipak je riječ o albumu koji je zvukom i dalje stvoren po ukusu dugogodišnjih sljedbenika. Očito Sherwoodov dolazak, unatoč tome što je on svoje instrumentalne i produkcijske zadatke obavio posve dostojno, nije donio novi skladateljski elan, pa će kod sljedećeg Nektar studijskog projekta biti potrebno pošteno prozračivanje skladateljskih ideja ako space rockovske legende još žele ostati relevantan studijski bend.
Postava
Roye Albrighton – gitara, glavni vokal
Klaus Henatsch – klavijature
Billy Sherwood – bas gitara
Ron Howden – bubnjevi, prateći vokal
Produkcija
Billy Sherwood
Popis skladbi
1. A Better Way (9:17)
2. Set Me Free, Amigo (5:01)
3. Destiny (5:17)
4. If Only I Could (9:55)
5. Time Machine (8:07)
6. Tranquility (5:06)
7. Mocking The Moon (5:24)
8. Talk To Me (3:55)
9. Juggernaut (4:37)
10. Diamond Eyes (10:14)
