Autor: Aleš Podbrežnik
Fotografije: Aleš Podbrežnik
Mjesto: Padova / Gran Teatro Geox / Italija
Datum koncerta: 07.06.2012
Broj posjetitelja: 3.000
Cijena karte: 35,00€ (stajanje)
Neiscrpni ekscentrični »kicoš«, onaj koji žanje užitak izgreda, čovjek koji je majstorski uspio spojiti užitak šok terapije rockom (pri svakom pogledu na potresenu publiku ispred pozornice) i profitabilnost! Novi album, nova turneja. »Born Villain« je točka na kojoj je Manson izražajno uspio iz sebe iscijediti art opipljivost glazbene supstance koja ga vraća u vrijeme najzanimljivijih trenutaka njegova stvaranja, kad je još juriošio na ljestvice popularnosti. Novi je album opet navijen i nabrijan i ne poznaje opojnih tužaljki jadikovanja kakvih ima na intimnijem i silno dopadljivom albumu poput »Eat Me, Drink Me« (2007). Turneja nazvana »Hey Cruel World« (po uvodnoj pjesmi novog albuma) tako je grupu dovela na tlo starog kontinenta najbližeg Sloveniji, u obnovljeni golemi šator postavljen uz zapadnu padovansku obilaznicu, zvan Gran Teatro Geox (donedavno se zvao Teatro Tenda in Foro Boario). Manson je na europsku turneju, s prvim postajem u ruskoj Moskvi i potom u Sankt Peterburgu krajem svibnja, stigao ravno sa svojih koncertnih obreda po Australiji, Tajvanu, Japanu….
Nakon zabavne vožnje pod brižnim okriljem putničke agencije Koncerti.net, po dolasku na mjesto događaja slijedi prva šok terapija. Naravno, nije se mogla mjeriti s uobičajenim Mansonovim šok terapijama, ali ipak. Dolazak policije s uvježbanom pasurinom za otkrivanje droge. A koga je isto tako nesretno štene odredilo za konzumenta i/ili dilera? Ne znam tko se zapravo »šnifa« i tko je stvarno »navučen«? Štene ili ja.
U devet navečer koncertnu večer otvara predgrupa. Kvartet Binary. Riječ je o londonskom indie rock sastavu, povremenih noise kontura. Čine ga David Troster na glavnom vokalu i gitari, obilnije obrasli Francisco Bondi na gitari, basist i klavijaturist Craig Lowe te bubnjar Jake Sorbie.
Po izgledu tipični »new age« heepsteri, pogleda koker španijela i drške Bambija, dobrih su pola sata iskoristili za predstavljanje svoje autorske glazbe, koja je među ostalim uključivala tri objavljena singla, za skladbe Torquoise, Prisioner i najnoviju Modern Man. Binary su se po svemu sudeći našli na popisu koncerata u ulozi podrške sastavu Marilyn Manson, po uzoru na staru dobru prijateljsku vezu između Marilyn Manson i Nine Inch Nails. Za zvučnu produkciju glazbe Binary naime brine Sean Beavan, koji je dakako poznat i po suradnji s Marilyn Manson. Lijep komad raspoloživih minuta Binary su odgrizli publici višestrukim uvodnim razvlačenjem, skrivajući se iza efekata, što je značilo gradnju razmazanog zvučnog zida, stvorenog obično na jednom jedinom razglašenom akordu, koji bi s lakoćom svladala svaka starija i bolesna starica. Grupa je pravila više buke od prisutnih tako što ih je poticala spominjanjem imena glavnog nositelja večeri, što je djelovalo posve patetično i nesamouvjereno. Kako god, grupu bi vrijedilo doživjeti u drugom okruženju, gdje bi i u pogledu zvučne kulise, koja je ovaj put bila poražavajuća, došla do izražaja, što bi dopustilo ozbiljniju analizu njezine izvedbeno-izražajne kvalitete. Kad bismo tražili sadržaj muškosti u grupi Binary, našli bismo je čak više u mikrolitri kapljice znoja prve nogometne balerine Real Madrida Christiana Ronalda.
Za Mansona nijedan sastav nije dovoljno prikladan da bi mogao biti predgrupa. Marilyn Manson su prevelike čudaci. Kombinacija iskrivljeno zarezanog rockn’ rolla, koji se žanrovski generalizira oznakom alter metal (s jakim uporištima u gothic i industrial metalu) i srhljivih kulisa scenske igre, koje art liku daju i glam konturu, previše je svojstvena, samonikla. Manson je neka vrsta novog »androgeno mršavog« post-Bowiejevskog pauka srhljivog šepurenja, nastalog kao refleksija zabluda čovječanstva novih vremena. Ponajprije zabluda SAD-a. I upravo su SAD dale Marilyn Mansona svijetu, da on neskriveno genijalno bizarnim intelektom razotkriva to opsceno leglo kvazimoralizma, koje provodi svjetsku tiraniju i legalno naređuje da se ubija u ime oca, sina i svetoga duha umjesto da se voli. Susret s Marilyn Mansonom oči u oči idealan je trenutak za takvo priznanje istinoljubivog otkrivenja.
Nekoliko minuta nakon deset navečer u prepunoj se dvorani Marilyn s trojicom kompanjona napokon pojavio na pozornici. Povremenog koncertnog klavijaturista Chrisa Vrenno ostavio je kod kuće, što znači da je kvartetu ostalo više honorara, a ujedno i da je Manson zvučnu strukturu koncerata podredio stvaranju buke koju u prvom redu pokreće i kreira električna gitara. Dakle, oštriji i izravnije usmjeren izraz novih koncerata. Stoga nije čudno što se na koncertnom repertoaru nije moglo naći pjesama s prethodna dva albuma »pre-Born Villain«. Vjernog pajdaša Twiggyja Ramireza ovaj je put postavio na poziciju gitarista, dok je s njegove desne strane stajao svježi član grupe i basist Fred Sablan. Potonji je 2010. u postavi zamijenio Andyja Gerolda. Početkom ove godine postavi se pridružio i bubnjar Jason Sutter. Riječ je o iznimno iskusnom i prekaljenom mačoru, koji je u karijeri surađivao s grupama The Rembrandts, Smash Mouth, Soundgarden, New York Dolls i vrlo kratko čak i s AOR legendama Foreigner.
Ljubitelj bizarne noći odmah je udario prvom pjesmom novog albuma, Hey, Cruel World… Izlije se more stroboskopa, prolomi se oblak magle. Iznenađujuće iskoči Twiggy s golemom maskom na glavi, zlom verzijom Elmera. Prva točka odvija se doduše u dahu prave Manson kulise, ali bez viška pompe, Hello, Cruel World… ne izaziva očekivano ludilo u dvorani, što znači da se nove pjesme još nisu posve primile u ušima naših zapadnih susjeda. Već odmah druga, Disposable Teens, a osobito iza nje The Love Song, nižu posve novo raspoloženje. Zapravo se u tim trenucima dvorana začas pretvorila u uzavreli kotao, u kojem nije bilo mjesta za klaustrofobične i/ili one koji slabo podnose intenzivan škripac sat i pol trajućeg gnječenja, koje oduzima dah i briše granice zdrave prosudbe. Narodu je puklo. Svi kao jedan. Pjevanje stihova, oduševljeno guranje, makar po cijenu razbijenih zubi, u prvi red, gdje se Manson tijekom koncerta neprestano rukovao s publikom.
Suvišno je primjećivati da je Manson rođen za pozornicu. Sve što navuče na sebe, s tim se stopi, kao da se s odabranim rekvizitom rodio. Ovaj put maskenbal u smislu izmjene »outfita« nije ni dolazio toliko do izražaja, jer je Marilyn Manson s društvom patio zbog paklene vrućine koju su stvarali reflektori i crno platno krova dvorane. Cmizdrenju nije bilo kraja. Manson je dvaput teatralno pogledao prema basistu Sablanu, kao da slabo podnosi vrućinu, te je posljedično nestajao s pozornice na kraće pauze da ohladi glavu. Karakteru outfita ovaj put Marilyn Manson nije posvećivao veću pozornost, jer je u proživljavanju teške sparine težio tome da preživi sat i tri četvrt s što manje krame na sebi, pa je vrlo brzo odbacivao šljemove, šešire, gestapovske kape itd…
Besramni dečko, rođeni »loš momak« (»Born Villain«), opet je provocirao uobičajenim bacanjem mikrofona zajedno sa stalcima duboko u središte pozornice, veselo se hvatao za međunožje (Pistol Whipped) te prema publici uperio plejadu brzo promjenjivih grimasa najrazličitijih kazališno izazvanih osjećaja. Manson uživa u kazalištu koje stvara, uživa u hranjenju energijom koju zauzvrat prima od podivljale mase. U prvim je redovima bilo poprilično »lažnih«, recimo ljepših »rezervnih« Mansona, a ljudi su osim toga na sebe stavili svakojake izume gotičkih velova, umjetnih leća, pudera, obilje šminke te umjetnih noktiju najkričavije iritantnih nijansi. Atmosfera je bila fantastična. Unatoč nepodnošljivim uvjetima u prvim redovima, koje su diktirali neiscrpni vruće krvni talijanski temperament i nemilosrdno gaženje u guranju.
S obzirom na to da Mansonov stas i glas na pozornici preuzimaju 90% cijelog nastupa sastava, da se sve vrti oko njega, da je apsolutno središnje smještena figura svakog šoua, ne smije se zanemariti odlična igra preostale trojke kvarteta. Ramirez je zapanjio osjećajem za stvaranje podrugljive, strašljive, bučno brujeće gitarske kulise, koja je suvereno držala jezgru pratnje u koju se smjestio Mansonov karakter vokalne igre, u većini slučajeva provedene kroz distorzirani efekt, gdje nije manjkalo prodornih, shizofreno frenetičnih vokalnih ispada. Kvartet je s lakoćom vladao pozornicom i tri tisuće glava brojnom masom, koja mu je marljivo cijelo vrijeme jela iz ruke. U zvučnom smislu ravnoteža instrumenata bila je krajnje prikladna ako si koncert slušao barem 20m ili dalje od pozornice. Sprijeda nije bilo mjesta za one koji su došli samo slušati koncert, jer su čuli vrlo malo. Zvuk je ovaj put nosilo daleko, daleko naprijed i prevarilo ponajprije one koji su stajali u prednjim redovima. Kako stajali? Ludovali!
Bestijalnom igrom, bestijalnog repertoara, prezentacijom novih skladbi s albuma »Born Villain«, koje su se odlično uklopile u ostali materijal, pomaknut ponajviše u srednje i rano stvaralačko razdoblje Mansonove glazbene karijere, što znači samo jedno. Pravi ljubitelji njegove glazbe nedvojbeno su došli na svoje. A onda je ulje na vatru dolio još i uključivanje znamenitih standarda s »Antichrist Superstar« u završnom dijelu koncerta, koji je, kako se i očekivalo, u bisu okrunila točka s visokim govorničkim pultom, skladba Antichrist Superstar. Tu su obvezne obrade hitova Depeche Mode (Personal Jesus) i Eurythmics (Sweet Dreams), kojima završava redovni dio. Zanimljivo je da je Manson nastup završio tako da nije izveo skladbu koja je ostala na repu repertoara, Murders Are Getting Prettier Every Day, pa je trajanje u ukupnom zbroju iznosilo sat i četrdeset minuta. U čemu je ležao uzrok izostavljanju te skladbe nije jasno. Možda u nižem honoraru koji su glazbenici primili za dio turneje koji se odnosi na posjet romanskim zemljama, u što sumnjam. Prije je takvoj odluci kumovala paklena vrućina. Umjesto te skladbe tješili smo se snimljenim izlazom s koncerta, još jednom (novom odličnom obradom u režiji Marilyn Mansona, točnije pop hitom s početka sedamdesetih zvanim You’re So Vain izvođačice Carly Simon.
Iznimno intenzivno koncertno iskustvo s gotskim vragom, koji bizarnošću na krajnje inteligentan način pokušava otvoriti oči masama. To čini upravo namjernim iskorištavanjem vlastitog tijela za učinkovito isticanje plasiranih ideja, koje izražava njegov glazbeni artizam i genijalna pronicljivost njegova glazbenog karaktera. Mansonovu artizmu nema se što prigovoriti. Ni nakon osmog studijskog albuma i novog koncertnog iskustva. Čovjek nipošto nije rekao posljednju, a njegovi šaržeri i dalje ostaju puni bizarnih, ali lukavo iskričavih domišljatosti, skuhanih zajedno u jedinstvenoj maniri, koja entitetu ovog umjetnika daje posebno mjesto na rockerskoj karti. Bez preživjelih u zemlji Belzebuba i ovaj put.
Za prijevoz u krilu uvijek sigurnog i ugodnog ugođaja i ovaj je put pobrinula se putnička agencija Koncerti.net predvođena neustrašivim voditeljem i beskompromisnim rock entuzijastom, Concert Freak-om!
Setlista
Suspiria (snimljeni uvod)
1. Hey, Cruel World…
2. Disposable Teens
3. The Love Song
4. No Reflection
5. mOBSCENE
6. The Dope Show(with “Coma Black” intro)
7. Slo-Mo-Tion
8. Rock Is Dead
9. Personal Jesus
10. Pistol Whipped
11. Tourniquet
12. Irresponsible Hate Anthem
13. Sweet Dreams (Are Made of This)
–dodatak—
14. Antichrist Superstar
15. The Beautiful People
Galerija slika
