Mjesto: Festivalgelände / Wiesen / Austrija
Datum koncerta: 07.07.2006
Broj posjetitelja: 6500
Cijena karte: od 39,00€ do 65,00€
Dan nakon Legends Of Rock! Jutro u kampu! Uuuu, glava! Kao da je preko nje prešao tenk. Emerson je prošle noći pomeo konkurenciju! Jutarnja šetnja kroz Wiesen jako je dobar dio postupnog, konačnog otrježnjavanja. Svejedno, nitko neće ništa propustiti ako si takvu jutarnju šetnju kroz Wiesen nikad u životu ne priušti. Wiesen je “patuljasto” mjesto, bolje rečeno selo, u kojem žive mali ljudi koji žive “mala djela” i govore “male riječi”. Nekompatibilno s pulsom slovenstva koji mi je poznat. Wiesen je selo koje pač posjeduje dvije crkve, uz nju divovsku lipu, frizera, čak i gradsku vijećnicu (!), poštu, trafiku, dućan i regulirani potok iz 1937., koji vječno zarobljen u kanalu teče kroz selo, sramotan podsmijeh čovjeku i njegovu podjarmljivanju prirode! Bljak!
Odmah na odvojku s glavne ceste koja vodi prema glavnom ulazu na ovogodišnji festival u Wiesenu nalazi se restoran koji nikako nemojte posjećivati! Kad dođeš i sjedneš da bi nešto prigrizao, krčmarica preko šanka dovikne “Bitte!!!”. Nakon čega je zamoliš za jelovnik i shvatiš da je taj restoran uglavnom picerija. Hmm… Svejedno, pomiren s činjenicom da su austrijske pice dvostruko skuplje nego kod nas i svjetlosnim godinama daleko od kvalitete onih koje se peku u Sloveniji, izgladnjel da bi požderao sve dosadne muhe ovoga svijeta, pač naručiš. Naručiš picu i nakon sat vremena čekanja dođe ta ista krčmarica pitati koju si to picu, za Boga miloga, naručio? Tako smo Peter i ja odviždali slovenski evergreen “Kje so tiste stezice”, platili piće i pristojno rekli “ljubaznoj gospođi” da idemo natrag na festival po “doggy bag food” i da smo izgubili sav “gušt” za picu. U 17:30 se pojavimo na šalteru i tu nas razveseli Wal, koji nam dodijeli VIP karte za Deep Purple, što nismo očekivali ni u snu. Nevjerojatno kakav je užitak raditi s promotorima iz zapadnog dijela Europe.
NO BROS: 20.00 – 20.45
Predgrupa No Bros otvorila je događaj! U tome je bilo poprilično simbolike. Riječ je naime o reunionu postave nakon 20 godina potpunog mirovanja. Isto tako, bend je prošle godine izdao come back mini EP “Mighty And More” (2005) i trenutno je u fazi snimanja novog albuma. Kleni hard rock rifovi, začinjeni odličnom mjerom melodike, savršen melodični vokal koji je žario trzavom snagom i prisutnost topovske ritam linije odmah su uvjerili da je riječ o majstorskom hard rock bendu iz Austrije koji se može pohvaliti statusom pravih legendi. Nevjerojatno klasično engleski pristup krasi njihov izričaj. Da nisam znao odakle su, proglasio bih ih stanovnicima Velike Britanije, da i ne spominjem odličan engleski akcent koji posjeduje pjevač No Brosa. No, uz klasično izrezbarene hard rock rifove tu su i klavijature, svakako orgulje, i heavy veselica ljubitelja kobasica i kupusa, ili preciznije naših sjevernih susjeda, tako je počela. No Bros su sjekli ukupno 45 minuta. Njihov nastup bio je intenzivan i silno proživljen. Lako se dalo primijetiti da su dečki gladni koncertiranja i tako s energičnošću i nepopustljivošću na pozornici nipošto nisu škrtarili. Naravno, burne reakcije domaće publike dodatno su ih podžigale i bilo je prelijepo promatrati nabijen plato od cca 4000 ljudi koji oduševljeno skandira i aplaudira tijekom nastupa svojih miljenika, koji su nakon 20 godina napokon ustali iz mrtvih. Postava Enzinger (vokal), Schubert (gitara), Opperer (klavijature), Ausserhofer (bas gitara) i Heumader (bubnjevi) ponudila je odličan zvuk i savršenu mjeru uigranosti. Od svega materijala posebno je impulzivno odzvonila skladba sporijeg tempa Be My Friend. Koncert su dečki stupnjevali iz minute u minutu i tako je on doživio vrhunac upravo pred kraj, kad su odžgali Hungry For A Good Times, nakon nje obradu Boba Dylana Mighty Quinn i zaključili odličan koncert dodatkom Heavy Metal Party. Ukratko, s No Bros se u život vraća bend kojeg obilježava klasičan pristup hard rocku velikih rifova, ukusna bombastičnost i epskost koje unose melodični hard rock ukrasi, s osjetnim nagibom prema dobrom starom N.W.O.B.H.M.-u, što samo dokazuje kada su No Bros rođeni. Dečki su danas pristali gospodari, a čupavce u Spandexu danas na pozornici mijenjaju ošišani muškarci u lijepo zakopčanim košuljicama, koji ipak nisu zaboravili kako se prašte pravi rifovi! Izbor predgrupe od strane organizatora bio je odličan i No Bros su nam dobro ugrijali uši!
DEEP PURPLE: 21.15 – 23.05
No no! Takve grozničave euforije pred bilo kojim bendom festivala Legends Of Rock prethodne večeri nije bilo osjetiti. Prostor se maksimalno napunio pod šatorom i brojao je sigurno 5000 glava. Ako dodamo i one koji su koncert promatrali sa zelenila i iz vreća za spavanje, provirujući kroz drvće potpuno na vrhu prizorišta, te im pribrojimo još i “VIP-ovce” na balkonu, dobijemo nekih 6500 ljudi ukupno, koji su došli navijati za legende. Osjećalo se da će Deep Purple (opet) biti dočekani od strane pravih zagriženih i vječno odanih fanova. Kamo god si se okrenuo, prostor su punili ljudi dobrano iznad 50 godina, što je samo potvrđivalo zagriženost i vjernost jednom od najlegendarnijih bendova u povijesti rock glazbe, koji je zapravo u velikoj mjeri sam izgradio rock.
Kakav uvod priprema naš stari dobri Paice? Hoće li opet solistički stupnjevati uvodni ritam i odvesti nas u Highway Star ili? Tu su! Narod ih bučno pozdravlja! Paiceov “rolling” i? Dečki upadaju u Pictures Of Home. Štimung je praktički odmah, “iz prve”, bio savršen. Klasik je ispao nostalgično i sam početak najavio je da će ovo druženje s legendama biti ono pravo. Bend nije dugo čekao s predstavljanjem prošle godine izdanog albuma “Rapture Of The Deep” (2005) i nastavio vatreno s Things I Never Said. Slijedili su klasici Hush i Strange Kind Of Woman i prvi se dojam pokazao ispravnim. Posebno je iznenadio Ian Gillan, koji je prvo i prvo napravio veliki osobni iskorak i smršavio tako da je izgledao nevjerojatno stasito, kao da čovjek ima 40 godina manje nego što ih inače ima. Ove godine napunit će 61 (20.08.2006. i zagonetka za čarobnice: Maybe he is a leo,… or maybe he is not…) i odlično se drži. Istina, Gillan više odavno nije Gillan iz sedamdesetih što se vokala tiče, ali dobro. Tko je danas od njegovih vršnjaka još u formi iz sedamdesetih? Glenn Hughes vjerojatno jedini. Još netko? Ukratko, čovjek je spretno krmario kroz vokalne glazbene forme i pazio da u visokim tonalitetima zadrži snagu vokala, tako da je jako skratio “screameove”, ili ih je s improvizatorskom žicom odvezao u dubljem tonalitetu. Ukratko, spretno rutinirano i iskusno. Uvijek nasmijani Ian Gillan nas je nekoliko puta dobro nasmijao tijekom koncerta svojim izjavama, posebno kad je tijekom Lazy i kasnije (bio je to Space Truckin’) umjesto “screameova” “kokodakao”. Odlično je djelovala skladba Rapture Of The Deep, koja je neka vrsta ekvivalenta ili novodobni Perfect Strangers. S dobrom mjerom simfonijske epskosti, odjeven u arapski melos, prvi je put uozbiljio prisutne i odveo ih u kratko stanje transa, osobito u izlaznom dijelu. Slijedio je povratak na realno tlo uz najbolji mogući izbor. Legendarna napeta kanonada Fireball, koja se nakon deset godina opet našla na set listi. To je bio prvi mini vrhunac koncerta. I Steve Morse se razživio tijekom te pjesme i svoju je raspoloženost od tu nadalje kroz koncert samo stupnjevao. Glover je konstantno podžigao publiku i dečki su djelovali kao da su došli doista uročiti i pretvoriti Wiesen u prah. Svirali su punom snagom i na pozornici vidljivo uživali gledajući nabijenu dvoranu u kojoj su se pod njihovim klasičnim taktovima njihale glave unaokolo. Koliko su Purple još i danas omiljeni i popularni dokazivao je ponajviše Ian Gillan, kojem je uspijevalo svakom gestom ili pokretom natjerati ljude ispod pozornice na suradnju. Narod je pjevao s bendom, a istodobno je na Gillanov znak usklađeno vitlao rukama u zraku, kad god bi se Gillan za to odlučio (pogotovo tijekom divljih Aireyjevih solaža na klavijaturama).
Bend je začinio set listu uključivanjem Lazy i When A Blind Man Cries. S njima se koncert polako prevagnuo u drugu polovicu. Nakon nesvakidašnjeg zafrkavanja tijekom Lazy slijedilo je otrježnjenje s Don Aireyjevim solom, koji je čovjek završio uključivanjem glavne teme iz filma Star Wars. Naravno, kao što je u običaju kod Deep Purple, stvar sa Skywalkerom i Yodom nije se tek tako završila, nego je Airey pri kraju profinjeno nepredvidljivo prešao u uvodni Hammond dio Perfect Strangers, vjerojatni atmosferski vrhunac koncerta. Tome je u velikoj mjeri pridonijela i posebna reflektorska “bijelo treperava transcendentalna” rasvjeta tijekom izvedbe same skladbe, a začinio ju je i sam Ian Gillan, koji se tijekom solaže vrtio po pozornici u stilu najspretnije trbušne plesačice. Bombastičnost i epska veličina skladbe u Perfect Strangers uvijek su maksimalno pojačane na koncertnim nastupima Purple.
Gillan je navukao staru dobro poznatu šarenu košuljicu bez rukava i u njoj je opet podsjećao na slovenske narodne običaje, odnosno na našu staru majku u “fertahu”, koja je u izbi baš dobro skuhala žgance. Perfect Strangers bio je početak završne opće koncertne veselice! Za njom su naime slijedili neosporni ultimativni klasici s albuma “Machine Head” (1972). Među njima Space Truckin’ i Highway Star, u kojima su Deep Purple samo potvrdili svoje odlično raspoloženje, jer su se na pozornici doista zabavljali dok su svirali i pritom svirali s impozantnom dovršenošću i intenzitetom, kao da je riječ o sudnjem danu. Posebno se u tim skladbama istaknuo Ian Paice, koji je napao bubnjeve osobito čvrstim intenzitetom i zamahom. Ohoho! Glover u stanci mijenja Vigier bas gitaru za legendarni Rickenbecker, originalni Rickenbecker kojim je snimljena ploča “Machine Head”. Zamirisalo je na dim. Bez okolišanja! Udarac iz prve. Nezaboravni riff, riff koji je vjerojatno do sada odsviran najviše puta na planetu Zemlji. Poučna lekcija. Što bih ga uopće naslovljavao. “Dim na vodi”. Nezaboravno! Kraj regularnog dijela.
Dečki su se vrlo brzo vratili na pozornicu. Nakon nekoliko minuta zabavnog međusobnog improvizatorskog ugađanja ono je spontano prešlo u izvedbu očekivanog klasika. Black Night ili Speed King? Prva od te dvije. Svakako očekivan završetak, koji je za kraj razveselio već ionako do kraja izludjelo okupljeno mnoštvo.
Deep Purple su me osobno iznenadili. Očekivao sam rutinu. A bilo je više od toga! Dečki doslovno “žare”! Žare kao klinci. Očito smo imali sreće s posjetom, jer je dva dana ranije njihov koncert u Innsbrucku pratila kiša i Deep Purple su tamo ostavili mnoštvo kiselih lica, sa svojim vlastitim kiselim licem (čitaj: koncertnom izvedbom). Kemija između publike i benda bila je tijekom koncerta izvanredna. Nije se čuo nijedan kiks. Purple su oduzimali dah (kao uvijek) svojim poznatim zaštitnim znakovima. Besprijekorne solaže i prelijevanje između komada kroz duhovite upade improvizacija. Jedinstvena energija i snaga koju mogu dočarati samo jedinstveni i nezaboravni Deep Purple. To je jednostavno bio događaj na kojem je očito bila ponuđena mogućnost da se sve skupa slije u koncertni optimum. Deep Purple su jednostavno kraljevali u svom sjaju. Nadam se da se uskoro opet vidimo, dečki. Možda bi bilo lijepo da opet iznenadite s kojim “zaboravljenim” klasikom s ploča “In Rock” (Living Wreck, Blood Sucker, Flight Of A Rat) ili “Fireball” (Mule, No, No, No ili No One Came). Hvaljeno božanstvo “Rock”! Odsvirali ste, pa ipak, praktički cijeli “Machine Head”! Moj naklon.
Setlista
NO BROS:
1. Ready For The Action
2. Good Morning Sir
3. Manifest Your Destiny
4. Hello Hello
5. Be My Friend
6. Blind
7. Hungry For Good Times
8. Solo Drums
9. Mighty Quinn
10. Metal Thanx
—dodatak—
11. Heavy Metal Party
DEEP PURPLE:
1. Pictures of Home
2. Things I Never Said
3. Hush
4. Strange Kind of Woman
5. Rapture of the Deep
6. Fireball
7. Wrong Man
8. Steve Morse’s solo
9. The Well-Dressed Guitar
10. Junkyard Blues
11. When a Blind Man Cries
12. Lazy
13. Don Airey’s solo
14. Perfect Strangers
15. Space Truckin’
16. Highway Star (with Steve & Roger jam leading intro)
17. Smoke on the Water
—dodatak—
18. Black Night
Galerija slika
