Autor: Peter Podbrežnik
Izvođač: Wilson, Steven
Izdavač: Caroline International S&D
Izdanje: 2017
Trajanje: 59:46
Ocjena: 4.5/5
Vodeći mecena suvremenog progresivnog rocka Steven Wilson novim se studijskim albumom »To the Bone« vraća u pomalo promijenjenom zvučnom ruhu. Nakon što se saznalo da na njemu neće biti nekih glazbenika s kojima je surađivao na svojim prethodnim solo uradcima, postalo je jasno da u rukavu ima određena zvučna iznenađenja kojima će malo osvježiti svoju uzbudljivu samostalnu karijeru. Ovaj put nije napravio progresivnorockovski album u svom prepoznatljivom melankolično-mračnom stilu s utjecajima stare progrockovske škole sedamdesetih, nego je njegov najnoviji uradak uglavnom bliži art rocku, novom valu i pop rocku osamdesetih, odnosno progresivnom popu, što znači da je riječ o prilično drastičnoj promjeni koja zorno svjedoči da se Steven, baš kao i brojni među nama, nikako nije pomirio s nedavnom smrću dvojice svojih glazbenih idola: Davida Bowieja i Princea. Prema njegovim riječima, s »To the Bone« htio je odati počast nekim svojim najdražim izvođačima, odnosno njihovim albumima iz osamdesetih, kao što su Peter Gabriel i album »So« (1986), Kate Bush i album »Hounds of Love« (1985), Tears For Fears i album »The Seeds of Love« (1989) te Talk Talk i album »The Colours of Spring« (1986).
Strah nekih vjernih obožavatelja da će Steven napraviti previše komercijalan album bio je naravno posve suvišan, jer je riječ o još jednom krajnje eklektičnom i ambijentalno dubokom uratku koji će ljubitelji eksperimentalnog rocka uglavnom prihvatiti s oduševljenjem. Mnogi su se bojali da će se vječni glazbeni buntovnik Steven ‘prodati’ kapitalu kad se saznalo da ovaj put snima album više usmjeren prema pop rocku nego što je to kod njega uobičajeno. Iskreno govoreći, zvučna slika albuma »To the Bone« najbliža je art popu i art rocku s nadahnućem u prethodno spomenutim glazbenim ikonama, što znači da Steven gotovo nikad ne zalazi u čisti pop rock. Možda je nekoga zabrinula činjenica da se u produkciji i sviranju gitare ovaj put udružio s Paulom Staceyjem, koji je poznat po suradnji s Oasis i Black Crowes, no takvo se druženje pokazalo kao iznimno kvalitetno ulaganje.
Steven je Staceyju povjerio izvrsnu produkciju, za koju inače uvijek brine sam, dok je za bubnjarsku stolicu na nekim skladbama sjeo Paulov brat Jeremy, najnoviji član legendarnih King Crimson. Uz to je Steven više nego ikad prije surađivao s izraelskom pjevačicom Ninet Tayeb, koja se ponovno izvrsno iskazala u gradnji vokalnih harmonija. Od ‘starih znanaca’, odnosno Stevenove redovite studijske i koncertne ekipe, ponovno su tu kultni basist Nick Beggs, bubnjar Craig Blundell i klavijaturist Adam Holzman, dok će ljubitelje progresivnog rocka oduševiti činjenica da su na albumu i nezaboravni klavijaturist Dave Stewart sa Canterbury scene te izvanredni gitarist i pjevač Dave Kilminster. Potonji je doduše dao ‘samo’ prateće vokale.
Već naslovna i ujedno otvarajuća skladba, u kojoj se ne mogu previdjeti utjecaji ambijentalne estetike nezaboravnih Talk Talk, upozorava da je u mnogočemu riječ o prilično drukčijem albumu od prethodnika. Lijep refren prati bogata vokalna potpora, dok je melankolično gitarsko solo u srednjem dijelu potpuno tipično za gospodina Wilsona. »Nowhere Now« pomalo podsjeća na Stevenova vremena s Porcupine Tree, negdje u razdoblju albuma »Stupid Dream« (1999) i »Lightbulb Sun« (2000), dok je balada »Pariah«, otpjevana u duetu s Ninet Tayeb, jedno od najljepših djela na »To the Bone«. »The Same Asylum As Before« sadrži melankoličan gitarski riff u maniri Pink Floyda, dok Steven u pjevanju koristi falset i time napravi zanimljiv i dobrodošao potez. Izvrsne se vokalne harmonije ne može dovoljno pohvaliti, a Stevenove karakteristične gitarske pasaže i ovaj su put pravi melem za dušu. Epski podvig »Refuge« jedno je od onih Stevenovih ambijentalno potresnih djela koja na svakog empatično osviještenog slušatelja ostavljaju dubok dojam, dok bluesovski intonirano solo, kojem se s vremenom pridružuju čudesne harmonije, zorno govori o tome da je Steven uz svoje brojne pjevačke i producentske odlike i dalje gitarski, odnosno instrumentalni as.
Iznimno ugodno iznenađenje je skladba »Permananting«, najveselija i, recimo tako, najpoprockovskija skladba na albumu, u kojoj Steven lijepo demonstrira svoj izniman pjevački razvoj posljednjih godina kad ponovno posegne za falsetom. Odličan refren i ovdje zauzima središnje mjesto, dok se uz utjecaj new wave klasika čuju i utjecaji Bowieja i Electric Light Orchestra. Pomalo pastoralni »Blank Tapes«, koji sadrži flautu i klavirske aranžmane, kratak je melankolično-nostalgičan trenutak, dok se Stevenova izraelska suradnica gotovo posve približava boji glasa kakvu inače ima Kate Bush. »People Who Eat Darkness« Stevenovo je najudarnije i ‘najživahnije’ djelo na ovom albumu s brojnim zabavnim elementima alternativnog rocka i progresivnog metala. Na sljedećem eksperimentalnom podvigu, »Song of I«, uz vokalnu pomoć svoje izraelske prijateljice upušta se na neobično područje trip-hopa, dok potresno mračni i melankolični »Detonation« s brojnim moćnim i kompleksnim prijelazima zvuči kao zaboravljena skladba s albuma »Hand. Cannot. Erase« (2015).
Zaključno djelo »Song of Unborn« zvuči kao mrtvaška misa, ali bez ikakvih morbidnih ambijentalnih nijansi. Po ambijentalnoj naravi više podsjeća na to da pokojnika čeka svjetlo na kraju tunela. Svatko tko je mislio da će Steven s »To the Bone« napraviti drastičnu promjenu i postati veseljak, ozbiljno se prevario. Njegova intelektualna, ali duboko empatična duša u tekstovima se i dalje hvata ukoštac s vrlo ozbiljnim životnim temama u koje, usprkos tajanstvenosti i brižnom čuvanju vlastite privatnosti, unosi i neka svoja prijelomna životna iskustva.
Steven Wilson na najnovijem studijskom podvigu, »To the Bone«, ponovno dokazuje svoju izniman skladateljsku i aranžersku eklektičnost, s kojom bez muke prelazi žanrovske granice, a pritom i dalje ostaje vjeran samome sebi. U usporedbi s većinom njegova dosadašnjeg stvaralačkog opusa, »To the Bone« je ambijentalno i aranžerski donekle lakše ostvarenje, što pak nipošto ne znači da mu nedostaje dubine, jer sadrži neke od najljepših skladbi u Stevenovoj iznimno plodnoj i raznolikoj karijeri. »To the Bone« donio je dobrodošlo zvučno osvježenje koje je Steven u ovoj fazi karijere naprosto trebao.
Postava
Steven Wilson – vokal, gitara, bas-gitara, klavijature, produkcija
GOSTUJUĆI GLAZBENICI:
Ninet Tayeb – glavni vokal (3,7) i prateći vokal (1,6,8)
Sophie Hunger – vokal (9)
David Kollar – gitara
Adam Holzman – klavijature
Mark Feltham- usna harmonika (1,5)
Nick Beggs – bas-gitara, Chapman stick
Craig Blundell – bubnjevi
Jeremy Stacey – bubnjevi
Jasmine Walkes – govorna riječ (1)
Robin Mullarkey – bas-gitara (4 i 10)
David Kilminster – prateći vokal (1,2 i 4)
Dave Stewart – orkestralni aranžmani (2,4,9 i 10)
Pete Eckford – udaraljke
The London Session Orchestra – orkestralni aranžmani
Produkcija
Steven Wilson i Paul Stacey
Popis skladbi
1. To The Bone (6:41)
2. Nowhere Now (4:03)
3. Pariah (4:46)
4. The Same Asylum As Before (5:14)
5. Refuge (6:43)
6. Permanating (3:34)
7. Blank Tapes (2:08)
8. People Who Eat Darkness (6:02)
9. Song Of I (5:21)
10. Detonation (9:19)
11. Song Of Unborn (5:55)
