Steven Wilson : To The Bone

Izdavačka kuća: K-Scope
Godina izlaska: 2017
Produkcija: Steven Wilson & Paul Stacey
Trajanje albuma: 59.46
Žanr: Progressive Rock / Art Rock

Vodeći mecena suvremenog progresivnog rocka Steven Wilson svojim najnovijim studijskim albumom »To the Bone« vraća se u malo izmijenjenom zvučnom ruhu. Kad je procurilo da na njemu neće svirati neki glazbenici s kojima je surađivao na prošlim solo izdanjima, bilo je jasno da u rukavu ima određena zvučna iznenađenja kojima će osvježiti svoju uzbudljivu samostalnu karijeru. Ovaj put nije snimio progresivnorockovski album u svom prepoznatljivom melankolično-mračnom stilu s utjecajima stare progrock škole sedamdesetih, nego je njegov najnoviji uradak uglavnom bliži art rocku, novom valu i pop rocku osamdesetih, odnosno progresivnom popu, što znači da je riječ o prilično drastičnoj promjeni koja jasno pokazuje da se Steven, baš kao i mnogi od nas, nikako nije pomirio s nedavnom smrću dvojice svojih glazbenih idola: Davida Bowieja i Princea. Prema njegovim riječima, s »To the Bone« htio je odati počast nekima od svojih najdražih izvođača, odnosno njihovim albumima iz osamdesetih, poput Petera Gabriela i albuma »So« (1986), Kate Bush i albuma »Hounds of Love« (1985), Tears For Fears i albuma »The Seeds of Love« (1989) te Talk Talk i albuma »The Colours of Spring« (1986).

Strah nekih sljedbenika da će Steven snimiti preveć komercijalan album bio je, dakako, potpuno suvišan, jer je riječ o još jednom krajnje eklektičnom i ambijentalno dubokom uratku koji će ljubitelji eksperimentalnog rocka većinom prihvatiti s oduševljenjem. Mnogi su se bojali da će se vječni glazbeni buntovnik Steven ‘prodati’ kapitalu kad je procurilo da ovaj put radi album s više pop-rock predznaka nego što mu je uobičajeno. Iskreno govoreći, zvuk »To the Bone« najbliži je art popu i art rocku s inspiracijom u prije spomenutim glazbenim ikonama, što znači da Steven gotovo nikad ne zaluta u čisti pop rock. Možda je nekoga zabrinulo to što je za produkciju i sviranje gitare ovaj put udružio snage s Paulom Staceyem, poznatim po suradnji s Oasis i Black Crowes, no takvo se druženje pokazalo kao krajnje kvalitetno ulaganje.

Steven je Staceyju prepustio izvrsnu produkciju, o kojoj se inače uvijek brine sam, dok je za bubnjarski stolac na nekim skladbama sjeo Paulov brat Jeremy, najnoviji član legendarnih King Crimson. Uz to, Steven je više nego ikad prije surađivao s izraelskom pjevačicom Ninet Tayeb, koja se opet izvrsno iskazala u gradnji vokalnih harmonija. Od ‘starih znanaca’, odnosno Stevenove redovite studijske i koncertne ekipe, ponovno su tu kultni basist Nick Beggs, bubnjar Craig Blundell i klavijaturist Adam Holzman, a ljubitelji progresivnog rocka oduševit će se činjenicom da su na albumu i nezaboravni klavijaturist Dave Stewart s canterburyjske scene te izniman gitarist i pjevač Dave Kilminster. Potonji je, doduše, doprinio ‘samo’ pratećim vokalima.

Već naslovna i ujedno uvodna skladba, u kojoj se ne mogu previdjeti utjecaji ambijentalne estetike nezaboravnih Talk Talk, upozorava da je u mnogočemu riječ o prilično drugačijem albumu od prethodnika. Lijep refren prati bogata vokalna podrška, dok je melankolični gitarski solo u srednjem dijelu potpuno tipičan za gospodina Wilsona. »Nowhere Now« pomalo podsjeća na Stevenova vremena s Porcupine Tree, negdje u razdoblju albuma »Stupid Dream« (1999) i »Lightbulb Sun« (2000), dok je balada »Pariah«, otpjevana u duetu s Ninet Tayeb, jedan od najljepših komada na »To the Bone«. »The Same Asylum As Before« sadrži melankoličan gitarski rif u maniri Pink Floyd, a Steven u pjevanju koristi falset i time povlači zanimljiv i dobrodošao potez. Izvrsne vokalne harmonije ne mogu se prehvaliti, a Stevenove karakteristične gitarske dionice i ovaj su put pravi melem za dušu. Epski pothvat »Refuge« jedno je od onih Stevenovih ambijentalno potresnih djela koja na svakog empatičnog slušatelja ostave dubok dojam, dok bluesovski nastrojen solo, kojem se s vremenom pridružuju prekrasne harmonije, jasno govori da je Steven uz svoje brojne pjevačke i producentske vrline još uvijek gitarski, odnosno instrumentalni as.

Krajnje ugodno iznenađenje je skladba »Permananting«, najveselija i, nazovimo je tako, najpoprockovskija skladba na albumu, u kojoj Steven lijepo pokazuje svoj izniman pjevački razvoj u posljednjih nekoliko godina nakon što opet posegne za falsetom. Odličan refren i ovdje zauzima središnje mjesto, a uz utjecaj new wave klasika čuju se i utjecaji Bowieja i Electric Light Orchestra. Pomalo pastoralni »Blank Tapes«, koji sadrži flautu i klavirske aranžmane, kratak je melankolično-nostalgičan trenutak, a Stevenova izraelska suradnica gotovo se posve približi boji glasa kakvu inače ima Kate Bush. »People Who Eat Darkness« je Stevenovo najudarnije i najživahnije djelo na ovom albumu s mnogim zabavnim elementima alternativnog rocka i progresivnog metala. Na sljedećem eksperimentalnom pothvatu, »Song of I«, uz vokalnu pomoć svoje izraelske prijateljice upušta se u neuobičajeno područje trip-hopa, dok potresno mračni i melankolični »Detonation« s mnogim moćnim i kompleksnim prijelazima zvuči kao zaboravljena skladba s »Hand. Cannot. Erase« (2015).

Završno djelo »Song of Unborn« zvuči kao posmrtna misa, ali bez ikakvih morbidnih ambijentalnih nijansi. Po ambijentalnoj naravi više podsjeća na to da pokojnika čeka svjetlo na kraju tunela. Svatko tko je mislio da će Steven s »To the Bone« napraviti drastičan zaokret i postati veseljak, ozbiljno se prevario. Njegova intelektualna, ali duboko empatična duša u tekstovima se i dalje hvata ukoštac s teškim životnim temama u koje, usprkos tajanstvenosti i brižnom čuvanju vlastite privatnosti, ugrađuje i neka svoja prijelomna životna iskustva.

Steven Wilson na svom najnovijem studijskom pothvatu, »To the Bone«, ponovno dokazuje svoju izuzetnu skladateljsku i aranžersku eklektičnost, kojom s lakoćom prelazi žanrovske granice i pritom ostaje vjeran samome sebi. U usporedbi s većinom njegova dosadašnjeg opusa, »To the Bone« ambijentalno i aranžmanski je malo lakši uradak, što nipošto ne znači da mu nedostaje dubine, jer sadrži neke od najljepših skladbi u Stevenovoj izuzetno plodnoj i raznolikoj karijeri. »To the Bone« donio je dobrodošlo zvučno osvježenje koje je Steven u ovoj fazi karijere jednostavno trebao.

autor: Peter Podbrežnik
ocjena: 9.5 / 10

Skladbe:
1. To The Bone (6:41)
2. Nowhere Now (4:03)
3. Pariah (4:46)
4. The Same Asylum As Before (5:14)
5. Refuge (6:43)
6. Permanating (3:34)
7. Blank Tapes (2:08)
8. People Who Eat Darkness (6:02)
9. Song Of I (5:21)
10. Detonation (9:19)
11. Song Of Unborn (5:55)

Postava:
Steven Wilson – vokal, gitara, bas-gitara, klavijature, produkcija