Izvođač: Gamma Ray
Izdavač: Ear Music Records
Izlazak: 2010
Trajanje: 48:21
Ocjena: 4/5
I stiglo je vrijeme za novi album Gamma Raya. Odmah izvucimo konačnu presudu iz rukava. Inspiriranije od posljednja dva studijska ostvarenja sastava i bliže dojmovima uzastopne trojke ”No World Order!” (2001), “Powerplant” (1999) i ”Somewhere Out In Space” (1998). Gamma Ray već 12. godinu zaredom ostaju u nepromijenjenoj postavi. Ta je postava osobito u razdoblju djelovanja između 1998. i 2001. izborila visok pedigre i cijenu na power metal sceni, koja je, ruku na srce, danas manje favorizirana, kao i zanimljiva široj metalskoj publici, koja se kune prije svega u ekstremnije grane metal žanra. Ali nemojmo uzalud kukati. To su ciklusi koji se vrte u razmacima. Možda je upravo naslov albuma “To The Metal”, unatoč otrcanoj frazi, donositelj novog ciklusa.
“To The Metal” je odličan album koji vraća Gamma Ray u najbolja vremena. Naravno, ne donosi više tako zanimljiv sadržaj kakvog smo bili dionici na prijelazu tisućljeća, ali album se još zdaleka ne utapa u moru upotrebe već provjerenih motiva (“Majestic”, 2005), kao ni očite uporabe klasičnih zahvata drugih izvođača, ponajprije Iron Maiden, što nije bilo teško uočiti na albumu “Land Of The Free pt. II” (2007).
Uvodna Empathy šokira dramatičnošću. Udari manje prijazno, bez ikakvog podilaženja, bez upozorenja. Najkraćim putem, direktnim “krošeom”! Empathy je zanimljiva ponajprije zbog nekih linija gitarskih melodijskih ukrasa, s dašak “arabeske”, što naglašava ledenu i apokaliptičnu atmosferu skladbe s lijepom dozom zla. Refren je tipično “gammarayevski”. Morbida čvrsto reže u raspoloženju, osobito zbog sočne produkcije i razvoja događaja srednje brzog tempa. Riffovi djeluju kataklizmično, nakostriješeno, ritam čvrsto obuhvati i stisne u svoje krilo gitarsko riffanje. Ono što je najzanimljivije u ovim opaskama jest navijena bas linija, kakvu ne pamtimo u ovakvom tipu power metal produkcije u Gamma Ray karijeri, gdje u zvuku obično inicijativu preuzimaju naprijed naoštrene gitare i kotrljanje dvostrukog bas bubnja. Bas linija je na albumu više puta razgovijetno i jasno čujna, što bogati zvučnu dinamiku i samu dramu skladbi. Empathy je zanimljiva i zato što nije brzinski navijena stvar, što bismo očekivali na poziciji otvaranja albuma. S vrlo sličnom energijom, aranžmanom i produkcijom kasnije se na albumu Empathy približava i skladba Mother Angel, koja se među skladbama još izdašnije udvara korijenima klasičnog Judas Priest riffa.
U skladbi vedrog refrena Time To Live Zimmermann impresionira svojom virtuoznošću i povremenim eskapadama ubacivanja triola kojima razgibava rad dvostrukih pedala bas bubnja (strofa).
All You Need To Know, druga skladba po redu, na kojoj gostuje “odišavljeni i metala očišćeni budist” Michael Kiske (ex-Helloween, Place Vendome), dočarava u refrenu tipičan himnični napjev, blizak melosu Edguy ili onome što čujemo u projektu Avantasia. Tome mnogo pridonosi Kiskeova boja glasa, koja spada u kategoriju Tobiasa Sammeta, inače pjevača Edguy. Zbog posudbe redoslijeda riječi u stihovima refrena netko bi se mogao dosjetiti skladbe One With The World (“Sigh No More”, 1991). To je druga suradnja Michaela Kiskea s Gamma Ray nakon 1996., kad je Kiske pridonio glavni vokal za skladbu Time To Break Free (“Land Of The Free”, 1996).
Kao što kontrast otrovno ubrzane i arogantne strofe, koju na vokalu vodi Hansen, s spomenutim pompom samog refrena skladbe All You Need To Know karakterizira skladbu, taj dualni koncept opremljenosti skladbi možemo pratiti i u drugim skladbama albuma. Klasična Gamma Ray ambalaža, rekli bismo. Ta je ambalaža nadjenuta skladbi Shine Forever. Tu u strofi sastav dodatno pritisne gas i zapravo u ovoj točki razvije najveću brzinu i domet agresije albuma. Kao takva bi osobito učinkovito palila na samoj poziciji br. 1. redoslijeda skladbi ovog albuma. Način Hansenova pjevanja u strofi Shine Forever dokazuje zašto ovaj majstor i danas još uvijek može izvoditi na pozornicama svijeta Helloween klasik Ride The Sky. Dodatak “cookie monster” vokala osnovnom melodičnom Kaia Hansena u strofi dokazuje da se trenutačna veća naklonjenost ekstremnim oblicima metala dotaknula ovlaš i Gamma Ray. Bistro osvježenje. Nizanju kontrasta “agresivna strofa – pjevni refren” slijedi Deadlands. Melos uvodnog motiva čak ovlaš povuče na melos Helloween skladbe Where The Rain Grows (1994), ali kompletna Gamma Ray figura je u nastavku odmah s nama. U tu se kategoriju bez poteškoća probija još i Chasing Shadows, koja nakon izravnije Deadlands i dalje učinkovito održava visoku razinu odlične ravnoteže udarnosti, epskog pompa i melodijske izloženosti vodećih motiva. Srednji dio ovlašnog dijaloga vatrenih gitarskih solaža i klavijatura (da, klavijatura!) podsjeti na Stratovarius trikove, ali je trik upotrijebljen u “tragovima”. Kao dobrodošao začin. Hansen vokalom neprestano ljutito grize, a njegov ledeni, visoko usmjereni vokal, s prstohvatom karakteristične grlenosti, intenzivno kreira željeno polje najveće moći dometa Gamma Ray metal forme. Rise u prvim nekoliko sekundi uvodnog otvaranja na bas gitari podsjeti na Iron Maiden melodiju u skladbi The Clansman. Riječ je o još jednom rušitelju, gdje sastav ponovno više nego učinkovito razvija opisani kontrast.
Na temelju gornjeg odlomka možda već naslućujete da su skladbe oblikovane dovršeno, postižu melodijsku izbrušenost vodećih motiva i visoku kontrastnu razgibanost. Tako je ovaj put teško izdvajati vrhunce albuma, a izbor osobnih favorita potpuna je domena individualne glazbene percepcije pojedinog slušatelja. I vjerujte. Izbor osobnih favorita bit će ovaj put prilično težak.
Ne zaboravimo ni skladbu To The Metal, sa srednje brzim “kovačkim” ritmom, koji pomalo nesretno poziva na paralele s danas poprilično izblijedjelim i “bebavo dječjim” Manowar napjevima napumpavanja mišića. Sa skladbom samom nije ništa loše, jer nosi svoju pravu namjenu i nije prvi u nizu takvih pokušaja sastava (Heavy Metal Universe, “Powerplant”, 1999), ali donosi manje zanimljivu točku albuma. Ako pobliže poslušaš riff u strofi, nije teško pogoditi da nešto slično resi već skladbu Metal Gods sastava Judas Priest.
Završna No Need To Cry pokušaj je oživljavanja energije skladbe Shine On s albuma “Somewhere Out In Space” (1998). Skladba je manje posrećena stvar, u kojoj sastav usred akustičnih aranžmana srednjeg, mirnijeg dijela gubi crvenu nit (osobito previše navaljuje u prvi plan hrapavi vokal basista Dirka Schlaechtera). Općenito djeluju tužnije vokalne harmonije položene preko “isključene” pratnje. Zasigurno skladba koja u razgibanoj strukturi pomalo odstupa na albumu i sama po sebi donosi posebnost u Gamma Ray opusu. Ljubiteljima sastava tu ne treba gajiti pretjerane brige jer će se bez većih poteškoća prije ili kasnije sprijateljiti s njom. Sastav je vjerojatno i sam zaključio da je riječ o odstupanju na albumu, pa je No Need To Cry smisleno uključena na kraj.
“To The Metal” uspješno je izbjegao osjećaj koji se u zadnjim godinama prilijepio uz Gamma Ray, da su iscrpljeni, da ih je pregazilo vrijeme i da više nikad neće dosegnuti razinu zlatnih dana kreativnosti. Klasičnom skladanju sprege strofa-refren, koje je na prethodna dva albuma djelovalo umorno, manje nadahnuto i očito bolovalo od akutne samorepeticije “već rečenog”, ponovno su dodali hrpu zanimljivih prijelaza, majstorski začinjenih srednjih instrumentalnih dijelova koji oduševljavaju postizanjem visoke virtuoznosti i iskričavim solističkim prepletima gitarskog dvojca Hansen/Richter. To novi album postavlja vrlo blizu najzanimljivijim Gamma Ray albumima! Još uvijek manje razgibano i duhovito nego “Powerplant”, ali kompleksnije strukturiran album od izravnije zamišljenog “No World Order!”. “To The Metal” bolje ne bi mogao definirati klasični “power metal” princip u godini 2010., s korijenima na njemačkom tlu. Obvezna lektira za sve privržence ovog žanra i sve vas koji ste danas “slučajno” zaboravili kako se u metalu služi zavodljiva kombinacija arogancije i udarnosti, uz maksimalno iskorištenje plasirane melodije!
Postava
Kai Hansen – vokal, gitara
Henjo Richter – gitara, klavijature
Dirk Schlächter – bas gitara, vokal na skladbi br. 10
Dan Zimmermann – bubnjevi
GOSTUJUĆI GLAZBENICI:
Michael Kiske – vokal na skladbi br. 2
Nadine Nottbohm – prateći vokal na skladbama br. 2. i 6.
Corvin Bahn – klavijature
Produkcija
Dirk Schlächter & Kai Hansen
Popis skladbi
1. Empathy
2. All You Need To Know
3. Time To Live
4. To The Metal
5. Rise
6. Mother Angel
7. Shine Forever
8. Deadlands
9. Chasing Shadows
10. No Need To Cry
