Autor: Aleš Podbrežnik
Mjesto: Šmartno (Goriška Brda) / Hiša Kulture / Slovenija
Datum intervjua: 03.11.2012
Dan D su jedan od najpopularnijih rock sastava u Sloveniji. U fokusu su mnoštva, a ono je zahtjevno pa razmaženo čeka sve nove i nove artističke poteze benda. Potez s projektom »Tiho« bio je za Dan D zapravo nužan kako se bend slučajno ne bi uhvatio u zamku rutine i samoponavljanja. Preoblikovanjem Dan D repertoara na notu uporabe egzotičnih pomagala, od boca, žlica, kuhača, otvarača i tako dalje…, bend je artistički iz temelja prodrmao svoj kreativni duh, što im je pomoglo da dozriju do novog razvojnog stupnja, na kojem Dan D danas stoje još snažnije, još odlučnije, a to im širom otvara vrata inspirativnom stavu i kreativno-artističkoj izazovnosti koju mogu optimalno iskoristiti u procesu snimanja idućeg studijskog albuma.
U sklopu jesenske »Tiho« turneje presreli smo bend 03.11.2012. u Šmartnu (Goriška Brda). Nakon nastupa pružila se prilika da malo popričamo s karizmatičnim frontmenom i glavnim skladateljem benda Dan D Tomislavom Jovanovičem »Tokcem«…
RockLine: Odakle ideja za opsežnu slovensku turneju namijenjenu izvedbi akustičnih koncerata?
Tokac: Bili smo pozvani na festival Lent, izrazili su želju da Dan D priredi akustični nastup. Znaš, to smo mi već jednom radili,… akustične gitare, akustični špil, ideja nam isprva nije legla… Onda sam se sjetio tavana pa smo malo poroviali po njemu. Našli smo žlice, kuhače… Isprva smo se zafrkavali, isprobavali stvari u pola šale, ali stvar je krenula. Upalila je po intimnom principu i povela stvari u pravom smjeru. Rezultat je bila drugačija prezentacija našeg glazbenog kataloga, ponajprije je tu riječ o pristupu prenošenja emocija, što djeluje drukčije u usporedbi s prijašnjim turnejama benda.
RockLine: Zapravo je to neka nadogradnja varijante »Izštekani«.
Tokac: Da. Tamo si imao akustične gitare, bubnjarske metlice,… To je ustaljena praksa na sceni. No ovaj put je riječ o nečemu poprilično drugačijem. Sav stariji materijal, kao i novije pjesme, funkcioniraju vrlo devijantno u usporedbi sa svim dosadašnjim prearanžiranjima, a da ne govorimo o Dan D originalima. Razvija se druga atmosfera, druga senzibilnost. Na vidjelo izlazi drugi princip komponiranja pjesama, rezultat je druga energija…
RockLine: Te večeri u Šmartnu, ovdje u Goriškim Brdima, odsvirali ste tri ili čak četiri posve nove pjesme, ako se ne varam?
Tokac: Da, četiri.
RockLine: Kako i kada su nastale? Jesu li motivi za njih starijeg datuma ili su se ideje rodile u fazi prearanžiranja vašeg »back kataloga« za turneju »Tiho«?
Tokac: Nastale su u vrijeme dok smo se bavili starijim materijalom, dakle nedavno. Rekli smo si da ne bismo pod svaku cijenu čekali da te nove pjesme dobiju električnu finalizaciju za iduću studijsku ploču. To nam nije bilo važno. Važno je to što su te pjesme nastale u drugačijem stvaralačkom okruženju, u novoj situaciji posebne intime i prirodno pripadaju preobučenim klasičnim Dan D pjesmama, u režiji »Tiho«. To nam se čini posve logičnim, jer je tako diktirao njihov prirodni razvoj. Dakle, rodile su se na način i u vrijeme u kojem je za njih najprirodnije da se tretiraju kao dio Dan D priče koja je određena kao »Tiho«.
RockLine: Tome su slijedila dva prirodna, vrlo lukava poteza: da ste izdali rustikalni oblik novog audio zapisa na kazetnom nosaču, uloženom u ambalažu brezovog polena, kao i neku vrstu kožnog novčanika,…
Tokac: Znaš, i taj se potez razvio posve spontano. Nitko o tome nije razmišljao. Snimali smo u posebnoj atmosferi farme u Šentjerneju. To je za nas posve nova stvaralačka sfera koja nas je na poseban način očarala, nadahnula, dodatno motivirala, animirala, znaš, tu pjevaju drukčije ptičice he he he… Ideja s kazetom je odlična. Taj nam se trenutak učinio idealnim da na neki lukav način ponovno isprovociramo ljude. Ljude bend uvijek mora nekako isprovocirati, ali to ne smije učiniti na silu, nego tako da im ponudi, recimo, kazetu – nešto za što je većina danas već zaboravila da je uopće postojalo, pa se ljudi moraju potruditi pronaći kazetofon kako bi mogli okrenuti kazetu i poslušati pjesme. Riječ je o vrsti suptilne provokacije koja mora stimulativno upaliti na primatelja, na ljude koje u ovom slučaju zanima naša glazba.
RockLine: Na vašem špilu u Šmartnu bilo je dosta zanimljivog za vidjeti i čuti. Obra se na tren ponovno pretvorio u puhača kad je prihvatio tubu, pjesme djeluju posebno intenzivno, kao da ih nikad prije nisam čuo, posebno me dotaknula, recimo, pjesma Tiho, a nije bila jedina…
Tokac: I ovdje je do izbora pjesama koje izvodimo na pozornici došlo posve spontano. Nije bilo unaprijed točno određenih pjesama namijenjenih preobuci u varijantu »Tiho«, nego smo jednostavno spontano isprobavali kako pjesme funkcioniraju u novom glazbenom okruženju, novim zvučnim krajolicima, novim emocijama. Kad neka pjesma efektivno zgrabi, to je u emociji. To je iskonskost svake glazbene poruke. Ili bi barem trebala biti, po pitanju iskrenosti. Tako je nastao repertoar. Ništa nismo podređivali upotrebi sile.
RockLine: Kako je tekao proces preoblačenja pjesama?
Tokac: Našli smo se kod mene i otišli na tavan. Prihvatili smo se instrumenata na kojima nikad u životu nismo svirali. I isprobavali, isprobavali i isprobavali. Ustanovili smo da sve djeluje na način koji prije nismo poznavali, znali smo da to što radimo nije nalik ničemu što smo isprobali u karijeri. Sve te pjesme funkcioniraju toliko drugačije, kao da su prvi put stvorene. Na taj smo si način zapravo izmakli tlo pod nogama. To znači da smo sami sebe stavili pred posve novi ispit, koji nam je bio vrlo zahtjevan. Bio je to neki ispit zrelosti. I uspjeli smo ga položiti. Tu vlada samo jedno pitanje: »Jesi li ili nisi?« Znaš, i tu nema izgovora. Ili sviraš ili je bolje da odmah spakiraš kofere i ideš kući!
RockLine: Večeras si u rukama vrtio pravo more različitih instrumenata, kada si naučio sve to svirati?
Tokac: Glazbom se bavim već jako dugo. I tako je nastupio taj trenutak kad sam sebe isprovociraš do te mjere da se suočiš s činjenicom da nisi na onim sigurnim instrumentima, jer razumiješ…. Nema Marshalla, nema Les Paula, nema trivijalnosti, nema predvidljivosti, nema kontrole – dakle nema stvari koje ti nude sigurnost. U toj novoj situaciji isprva si pomalo nesiguran, javljaju se pitanja, sumnje… Ali kad se samopouzdanje izgradi, kad shvatiš da si ušao u neku sferu koju otkrivaš iznova, to postane veliko uživanje i zapravo te ta sfera izaziva, na neki princip drugačije, još neisprobane kreativnosti. Počneš poštovati i žlicu i kuhaču. Zvuči skromno, a znači mnogo.
RockLine: A reakcije publike su burne kad na Dan D koncertu, recimo, Obra odjednom udari po nizu povezanih boca na uzicama…
Tokac: Da. Svi najprije gledaju što bi, za ime Boga, te boce stalno radile na pozornici. Imaju svoju svrhu, svoj trenutak i važne su. A svi su nestrpljivi jer ne znaju kad će taj trenutak nastupiti. Ne sviđa mi se kad novinari i mediji eksponiraju naš novi princip kao nešto posebno i zapravo stvari na neki način napuhuju, senzacionaliziraju. Ne. Kuhača i žlica posve su obični predmeti. Bit stvari je čuju li ljudi u tome glazbu ili ne. Računa se samo glazba. Dodir artizma.
RockLine: U drugoj polovici rujna prošle godine odsvirali ste »nenajavljeni« nastup na željezničkom kolodvoru u Ljubljani u prijepodnevnim satima. Kako su reagirali prolaznici i kakvi su bili osjećaji?
Tokac: Opet je odgovor isti. Toga smo se prihvatili iz želje za provokacijom. Ali tu postoji jedna razlika. Malo prije si rekao da držim na tavanu žlice i kuhače, dakle trenutni inspirativ ti ne nalaže da se upustiš u glamurozni nastup u Halo Tivoli, tražiš male stvari, male i jednostavne stvari, ali stvari s pulsom intime. Željeznički kolodvor je kao stvoren za to. To je poveznica s našim raspoloženjskim stanjima u razdoblju isprobavanja tih egzotičnih alata, instrumenata…. Možeš reći i neka vrsta refleksije stvaralačkog razdoblja. Naravno, kroz cijelo vrijeme lebdjela je naša misao možemo li tim ranim nastupom na kolodvoru usrećiti prolaznike koji su išli na posao ili na fakultet i tako im uljepšati dan. To je na kraju krajeva i prvotna svrha. Svrha glazbe. Cilj smo postigli, stvar je upalila!
RockLine: U posljednje se vrijeme moda uličnih glazbenih trubadura u Ljubljani jako raširila…
Tokac: Da. Ali zanimljivo je da u vrijeme kad smo mi bili na kolodvoru tamo nije bilo nikoga od njih. Čak smo pitali ljude, osoblje koje radi na kolodvoru, izvodi li tko takvu praksu, a oni su odgovorili da ne. To mi nije jasno. Bendovi bi upravo tamo trebali raditi svoje tonske probe.
RockLine: Ali to je bila šok terapija za prolaznike.
Tokac: Efekt je naravno bio vidljiv. No u smislu da smo širili pozitivan duh, vibracije i podražaji bili su vrlo pozitivni. Energija je drugačija. Pritom nije važna kvaliteta izvođača, važna je namjera, koja mora biti iskrena. Ja to ulično sviranje općenito ne doživljavam kao »žicanje«. Jednostavno je riječ o tome da je netko naučio nešto svirati i ide to pokazati na ulicu jer u tome uživa. A pošteno je da za svoju svirku i predstavu dobije i kakvu kunu. Toga bi trebalo biti sve više i više. To nije prosjačenje. Riječ je o principu da nešto daješ ljudima, nešto što je u tebi i što mora van iz tebe.
RockLine: Godine 2008. posudio si vokal jednoj od pjesama za drugi album sastava Elevators. S obzirom na to da oni stvaraju u posve drugačijem glazbenom okruženju, zanima me kako ste se našli na istoj valnoj duljini i kako si uskočio pomoći vokalom na pjesmi »Čedo ljubavi«?
Tokac: Mi smo već dugo u nekoj vezi. Riječ je o srpskohrvatskom tekstu koji je napisao RunJoe (Sergej Ranđelović, bubnjar sastava Elevators, nap. a.), pa mu se učinilo zgodnim da se ja prihvatim vokala, možda zato što i sam dolazim s juga, pa su Elevatorsi vjerojatno mislili da ću to zato ja najbolje izvesti. To je takva jugo-revival pjesma koja je zapravo bila pisana i meni na kožu. Po meni je to razlog suradnje.
RockLine: Ima li već kakva zraka na obzoru koja možda najavljuje da se možemo nadati novom studijskom albumu benda Dan D?
Tokac: Ovaj trenutni projekt »Tiho« izveli smo s namjerom da malo zavrtimo našu ustaljenu Dan D priču. Da iznenadimo sebe i ljude. Ako ne uspiješ iznenađivati sebe i ljude, onda više nisi zabavan. Mi smo u Dan D ipak veći bend na slovenskoj glazbenoj sceni i da se ljudi ne zasite naše priče, koja ne smije prijeći u rutinu, moramo izmišljati nove art ideje i nuditi ih slušateljima. Znaš, ako previše koncertiraš, ljudi se brzo zasite benda, a i tržište postane prezasićeno. Previše smo popularni i zato smo prisiljeni puno nastupati. Slovenija s dva milijuna stanovnika u tom je smislu vrlo brzo prezasićena, jer ljudima dosadi ponavljanje jedne te iste priče, a to može ubiti priču o bendu, glazbu benda, duh benda, sve. Usput ubiješ i ljude i više nisi zabavan. U tom smo smislu smanjili i broj nastupa. Promjena s projektom »Tiho« bila nam je nužna da stupimo korak u stranu od ustaljene prakse. Vjerujem pak da je taj naš artistički odmak važan čimbenik koji će izazvati kreativni pomak u svima nama, što će važno utjecati na realizaciju svježine i novih ideja za budući studijski album. Taj će album naravno biti električan i od srca ga se veselim. Ne znam kada ćemo ga početi raditi i ne znam kamo ćemo s njim otići. Upravo je ta nepredvidljiva nota toliko privlačnija i zato me, kao glazbenog umjetnika, toliko više uzbuđuje i veseli. Ta sloboda da nisi ograničen planiranjem kada i kako najbolje je što ti se kao glazbeniku može dogoditi.
RockLine: Osim Dan D, na takav su princip funkcioniranja u slovenskom glazbenom prostoru vječno osuđeni Siddharta, a i Big Foot Mama…
Tokac: Slovenija je dakle vrlo mali prostor, a bendovi se vrlo lako uhvate u zamku želje da puno nastupaju pa se postupno pretvore u vikend bendove koji teže samo tome da dobiju špil. A to ne smije biti tvoj cilj. Cilj mora biti kreativnost, smisao i kvaliteta. A ako u Sloveniji odradiš 100 koncerata, to nije kvaliteta, to je kvantiteta.
RockLine: To je i princip zdravog artističkog sazrijevanja svakog izvođača koji stvara autorsku glazbu.
Tokac: Zanimljivo je da sam nedavno, nakon doista dugo vremena, ponovno slušao našu prvu ploču, kad smo se Dan D vozili zajedno u kombiju. Umirao sam od smijeha. Napola bizarne poruke u poeziji, istaknut je muški šovinizam u tekstovima i slično. Naravno, kroz godine na sve to počneš gledati drugačije. Ali bilo je u redu. Bili smo mladi i nismo to zadržavali u sebi. Napokon, što ti znaš o životu kad imaš dvadeset i nešto godina? Ali to nije važno. Glavno je da tu energiju daš iz sebe, jer je tada pravi trenutak za to. A ako ustraješ u tome, slijedi to odrastanje, sazrijevanje benda na prirodan način. Glavno je da ne ostaneš isti. To bi mene osobno najviše boljelo. Naš drugi album mi je puno snažniji glazbeni manifest po pitanju savršenosti pjesama. Na njemu je puno hitova, odličnog skladanja pjesama, a i oko aranžmana za drugi album puno sam se više namučio.
RockLine: Jesi li ikad poželio okušati se u nekom drugom glazbenom projektu? Možda kao samostalni umjetnik, kantautor, jer su tvoje poruke u poeziji snažne i po supstanci vrlo težine.
Tokac: Naravno da je uz sve ostalo u meni stalno prisutna želja za takvim projektima, ali s druge strane stalno surađujem s drugim glazbenicima, s bendovima, producira im glazbu. Najviše me zanimaju mladi kreativni bendovi i tražim ih da »im, kao vampir, pijem krv pa me to onda pomlađuje« (svi se smiju). Te mlade kreativne bendove treba zamotivirati. Rado bih na njih prenio svoju tvrdoglavost i ustrajnost. Jer ustrajnošću možeš uspjeti. Moguće je. Samo moraš vjerovati sam sebi i ustrajati. Nažalost je tako, kao što si ti prije rekao, da su u Sloveniji tri benda. Tri institucije. A to nije prava scena. Nužno ju je proširiti.
Koncertnu RockLine reportažu s nastupa benda Dan D u Šmartnu (Goriška Brda), od 03.11.2012., možeš pročitati OVDJE.
Koncertnu RockLine reportažu s nastupa benda Dan D u Novom mestu (Lokalpatriot), od 29.11.2012., možeš pročitati OVDJE.
Galerija slika
