Izdavač: Dissonance Productions
Datum izlaska: 15. 5. 2020.
Produkcija: Tokyo Blade
Trajanje albuma: 55.49 min
Žanr: Heavy Metal / N.W.O.B.H.M.
Ocjena: 8.5/10
Tokyo Blade su još jedni veliki veterani klasične ere metala, točnije rečeno vremena N.W.O.B.H.M. pokreta, koji je nikao na prijelazu iz sedamdesetih u osamdesete. Poklon šefu i gitaristu benda Andyju Boltonu za njegovu nepopustljivost, zagriženu nepokolebljivost, predanost i ustrajnost. Kraći uvod je ovdje nužan, jer su Tokyo Blade naprosto legende kultnog sjaja klasičnih dana, kad je metal bio nevino dijete, puno snova i velikih nada. Nakon dva studijska albuma Tokyo Blade su zapali u potpunu umjetničku prazninu i zato su se usput i dvaput raspali. Njihov istoimeni prvijenac, izdan 1983., i njegov nasljednik »Night Of The Blade« (1984) kultne su klasike klasičnih dana heavy metal univerzuma, koje su su-definirale žanr i poznaje ih svatko tko ikako drži do svoje metalske pravovjernosti. No, nakon toga bend je utonuo u zaborav, jer se neuspješno okušavao u različitim žanrovskim vodama i izdavao vrlo čudne albume. Tako je naravno propao na cijeloj liniji. Čim je žrtvovao svoj pravi logotip u zamjenu za bezizrazne dizajnerske nakaze koje su ga nedostojno zamijenile, postalo je jasno da duša i srce više nisu iskreni i da se bend koncizno utrkuje samo za željom za komercijalnim uspjehom. No, Tokyo Blade su počeli dolaziti k sebi tek u posljednjem desetljeću, dakle negdje od 2010. nadalje, i pravu vezu s korijenima konačno našli albumima »Thousand Men Strong« (2011) i »Unbroken« (2018). Pogotovo je potonji više nego dostojan nasljednik naslijeđa klasičnih dana djelovanja benda.
Zanimljivo je da je današnja postava Tokyo Blade zapravo iz vremena albuma »Night of the Blade«, pri čemu je Alan Marsh pjevao na prvijencu pa potom preskočio album »Night of the Blade« i sve njegove nasljednike, da bi se opet na kraće vrijeme pridružio, prvi put 1995. Zapravo je na albumu »Dark Revolution« sačuvan i zadržan duh osamdesetih, samo što su se Tokyo Blade vremeplovom pomaknuli za dobrih 40 godina iz prošlosti u sadašnjost. Četrdeset? Dovraga, kako vrijeme leti.
Odmah da kažem, Marsh i dalje izvrsno pjeva. Njegov, nazovimo ga »gornji vokalni registar«, razvijen na izvrsnom »head voice« pristupu, za njegove godine još uvijek djeluje impulzivno, prodorno, naježeno, ultra-muzikalno i zarazno. Kako i zahtijeva energija koja i na novom albumu traži zahvalnu vezu s prvom polovicom osamdesetih. Komadi su zanimljivo, u osnovi vrlo jednostavno konfigurirani i isporučuju visoko zarazan muzikalni rezultat, jer se gotovo uvijek kreću u liniji A mol – G dur – F dur i varijacijama na tu temu, kojih naravno ne ostane baš mnogo. Fraze su podložene naježenim bubnjarskim šamarima koji poznaju samo apsolutni galop. Zamislite kombinaciju ranih Saxon rifova sve do uključivo »Denim And Leather« i Judas Priest fraza iz razdoblja albuma »Screaming for Vengeance« (1982), koje su već kao paranoično opterećene ukrasima, vođenim u tercnim harmonijama, što je inače zaštitni znak N.W.O.B.H.M. tradicionalnosti. Svakako su tu mid-eight pasaže i u njima klasična solaža. Dakle, kad usporediš Toyko Blade s ranim Iron Maiden, ovi potonji su već pravi »progresivni« komplikatori.
»Dark Revolution« ulazi u uši u tren oka. U tom smislu djeluje hipnotički, kao svježe hrskava lepinja. Zgrabi odmah. Širokih energija, oktanskog voltaža, bezobrazluka, podrugljivog pohujšanja i okultnih sujeva mu nikako ne manjka. Nešto se ipak nameće spoznaja da je od prethodnika »Unbroken« prošlo tek dvije godine i da album zato više ne djeluje tako svježe, nadahnuto i izazovno kao prethodnik. Mnogo je skladbi napisano i aranžirano u sličnom ključu, iako su odsvirane iznimno srčano i gorućim žarom, što se računa! To se osjeća kroz cijeli album i to vrijedi i za Alana Marsha, koji svojim uzvišenim vokalom udahne dušu točkama. Ipak su skladbe aranžirane tako da su sve redom prilično duge, pa album traje gotovo »debelih« 56 minuta, što je za album takve žanrovske aure naravno znatno previše. Bilo bi dovoljno manje od 40 minuta. Teško je tražiti vrhunce. Komadi stoje ravnopravno, a osobno bih istaknuo Perfect Enemy, pri čemu konačnu presudu o tome ovaj put prepuštam vama.
Kao rečeno … Bend je naposljetku zajahao svojeg čeličnog pegaza kako se i pristoji, pronašao vezu s korijenima i »Dark Revolution« je pravovjerni nastavak staroškolske recepture, predstavljene na prethodniku, što znači da je bend aktualnu estetiku komponiranja smisleno vezao uz svoje korijene prvih dvaju albuma. Zato je »Dark Revolution« smion nastavak najboljih vremena benda. Osuvremenjen za 2020., dakle aktualiziran. Produkcija zadržava ugodnu živost i iznimnu kompaktnost. Komadi šamaraju jedan za drugim i na albumu nema ni jedne jedine točke koja bi slučajno zalazila u baladno. Samo beskompromisni juriš preko drva i kamena. Ljubitelji vremena N.W.O.B.H.M.-a bit će nakon »Unbroken« (opet) oduševljeni, jer su Tokyo Blade s »Dark Revolution« uspješno otplatili još jedan u nizu dugova prema svojim fanovima, koji su godinama s pravom gubili nadu da će se bend ikada vratiti svojoj eri djelovanja iz prve polovice osamdesetih. Dobrodošli još jednom (opet) doma, dečki!
Autor: Aleš Podbrežnik
Popis skladbi:
1. Story of a Nobody (05:08)
2. Burning Rain (05:56)
3. Dark Revolution (05:07)
4. The Fastest Gun in Town (04:16)
5. Truth Is a Hunter (04:51)
6. Crack in the Glass (05:04)
7. Perfect Enemy (05:09)
8. See You Down in Hell (04:46)
9. The Lights of Soho (04:34)
10. Not Lay Down and Die (05:28)
11. Voices of the Damned (05:26)
Postava:
Alan Marsh – vokal
Andy Boulton – gitara
John Wiggins – gitara
Andy Wrighton – bas-gitara
Steve Pierce – bubnjevi
