Drugi dan počeo je u manje ekstremnim zvukovima belgijskih speed/heavy metalaca Speed Queen, koji su na Tolminator stigli iz daleke Belgije i kao pravi cestovni ratnici (i njihovi EP-ovi imaju »cestovnu« tematiku; King of the Road i Still on the Road) krvavo su zaslužili publiku ispod pozornice. Nje je ispod male pozornice usprkos ranom satu ipak bilo poprilično, a nakon utorkovih padalina dobro je odradilo i sunce. Speed Queen pobrinuli su se za jako zabavan početak drugog dana, pun heavy/thrash/speed rifova i visokoletećeg vokala energičnog pjevača, a prema viđenom i čutom svojim su »eighties« usmjerenjem inspiraciju bez sumnje našli i kod sunarodnjaka Evil Invaders.
U posve drugačijem i ekstremnije zvučećem svjetlu predstavili su se novogoriški death ‘n’ rolleri Hellcrawler, koji se klanjaju na oltaru švedskog death metala, HM-2 efekata i autorske postapokaliptične priče, za koju se kladim da je nešto inspiracije našla i u Kingovu opusu The Dark Tower (koji je i sam inspiraciju ionako našao u Leoneovim špageti vesternima). Hellcrawler su se u rano poslijepodne zavukli u uši poput pješčane oluje u pustinji i nadam se da je razlog njihova relativno rijetkog pojavljivanja na pozornicama nastajanje novog albuma, koji nakon 2016. objavljenog Sandstorm Chronicles čekamo raširenih ruku, opečenih i izbuljenih od radioaktivnog zračenja.
Austrijski Fearancy nastavili su u death metal ritmovima, a zvučno su potpuni zaokret napravili malteški Hemplifier (igru riječi vjerojatno nije potrebno detaljnije objašnjavati), koji su predstavili svoju viziju gotovo u cijelosti instrumentalnog stoner metala. Ta se doduše ni u čemu očito nije odmicala od zacrtanih smjernica žanra (uključujući primjesu zelenog), ali su Malteži bili lijepo žanrovsko osvježenje dana.
Nastavili su još jedni domaći junaci, Morost, koji su se pobrinuli za pravi šus progresivnog i melodičnog death metala i uspjeli ispod pozornice namamiti lijep broj ljudi, a iznad sebe na nebo i zlokobne, tamne oblake. No vrijeme je srećom izdržalo, a publika je usprkos očito kompleksnim ritmovima i brojnim neočekivanim zaokretima vidljivo uživala u odsviranom, iako su Morost nekoliko puta zagorčale tehničke poteškoće.
Malu pozornicu zaključili su nizozemski post black metalci Terzij De Horde, koje sam nažalost vidio premalo da bih mogao objektivno ocijeniti odsvirano, ali zato mogu više reći o prvim nastupajućima na velikoj pozornici, češkim Stellvris. Česima na pozornici zapovijeda karizmatična pjevačica Nicol, koja se pokazala i kao vokalni kameleon, jer se istaknula i vladanjem čistim i grubim vokalima, a ponajprije sigurnim vrištećim vokalima. Stellvris su predstavili posve klasičan metalcore s nekoliko djent umetaka, s brojnim breakdownima pa čak i bas dropovima. Stellvris su svojim energičnim pristupom uvjerili nazočnu publiku, što ja osobno za njihov glazbeni pristup ne bih baš stavio ruku u vatru, ali Stellvris uživo sigurno uvelike pomaže i jako dobar, khm, Nicolin plućni kapacitet.
Na ludnicu koja je uslijedila publiku ispod pozornice nije moglo pripremiti ništa. Austrijska, odnosno tirolska thrash/crossover postava Insanity Alert osvojila je Tolminator poput tornada i odvela publiku u pravu thrash ekstazu, jer moshanju i općem »good friendly violent fun« nije bilo ni kraja ni konca. Frontmenu Heavy Kevyju publika je jela iz ruke, a iz usta su mu cijelo vrijeme letjele zabavne dosjetke, bezvezne šale i zajebancija na račun metal stereotipa. Insanity Alert glazbeno doduše stvarno nisu neki unikat, jer su stilski sve rekli već bendovi poput D.R.I., Municipal Waste i S.O.D., ali su njihovi jednominutni, dvominutni, najviše tri minutni thrash punk šusovi u uši zlezli poput nekakvih Cronenbergovih lopova tijela i publiku na sat vremena pretvorili u slinave, nepromišljene, »hive brain« jedinke (mišljeno na što bolji način – All Mosh/No Brain), koje su marljivo i na prvu naredbu slušale sve Heavy Kevyjeve naredbe za mosh i circle pitove, a one su s pozornice letjele i napisane na kartonima: »Fuck This Shit«, »Let’s Circle Pit« itd. Ludnica je vrhunac dosegla završnom pjesmom Run to the Pit, dakako obradom Maidenova klasika Run to the Hills.
Nakon visokooktanske doze thrasha, post black metalci Ellende imali su zaista težak zadatak uvjeriti ljude da ostanu ispod pozornice, što im nažalost nije uspjelo, pa sam i ja njihov nastup iskoristio za okrjepu vege kebabom i pivom. I novim se snagama vratio ispod pozornice za povratak u prošlost, dobrih sto godina unatrag, kad su po tolminskim i okolnim brdima tutnjali topovi i odjekivale artiljerijske salve, u jednom od najkrvavijih trenutaka ljudske povijesti. Njemački black metalci Kanonenfieber naime su spomen i opomena na pokolj Prvog svjetskog rata, a u cijelosti njemački tekstovi temelje se na izvornim dokumentima i pismima vojnika. Kanonenfieber s bodljikavom žicom, vrećama pijeska, uniformama, bezizražajnim crnim maskama te snimljenim govorima cara Wilhelma II. i uživo stvaraju pravu atmosferu, koju su samo još potkrijepili vrhunski zvučećim black metalom, stilski nadograđenim brojnim melodičnim umetcima i elementima death metala. Nevjerojatnu atmosferu dodatno je potkrijepila nadolazeća oluja sa sijevanjem munja, pa su Kanonenfieber tako ostali u sjećanju kao jedan od boljih trenutaka ovogodišnjeg Tolminatora.
Vjerojatno međunarodno najaktivniji domaći sastav, Within Destruction, imao je tako nažalost smolu da je svirao baš usred jakog pljuska, koji je poprilično prorijedio publiku. Lijepo je vidjeti koliko je daleko bend stigao od svog prvijenca From the Depths objavljenog prije dobrih desetljeća. Danas samo kao trojac Within Destruction su, usprkos malobrojnoj publici, svoj zadatak odradili profesionalno i superiorno, a nadam se da će sljedeći put biti u boljim vremenskim uvjetima.
Dugo, dugo je već otkako sam ih zadnji put vidio i ovaj sam se put još jednom uvjerio zašto je to tako. Njihov trolovski black folk metal jednostavno nije za moja uši i teško ga probavljam, ali sam im unatoč tome rado dao priliku da me uvjere u suprotno. Nisu me. Kao ni njihova fenovska baza, koja je uprizorila kvazi veslanje (čitaj: sjedenje na tlu i veslanje zamišljenog čamca), što je kod Finntroll i žanrovski sličnih bendova već prešlo u standardnu naviku. Možda ipak postajem star, zatucan, cmizdrav i bolešljiv, tko bi znao.
Drugi dan u velikom su stilu zaključili norveški black metal veterani i na Tolminator donijeli kugu. 1349. je naime godina kad je u Norvešku stigla crna kuga i (slično kao drugdje po Europi) pobila 2/3 stanovništva. Sukladno tome 1349 zvuče mračno i zlobno, kako black metal bend već mora zvučati. No umor i vremenske neprilike očito su učinili svoje pa je i publika, slično kao Norveška 1349., bila desetkovana. Budući da black metal tipa Gorgoroth i Dark Funeral nije baš moja šalica (crnog) čaja, ubrzo sam se i ja pridružio.
Tekst: Rok Klemše
Fotografije: Sebastijan Videc
