Mjesto: Dvorana Mediapark / Ljubljana / Slovenija
Datum koncerta: 10.03.2007
Broj posjetitelja: 700
Cijena ulaznice: 22,00€
Napokon! Veliki majstor “finger pickinga” Tommy Emmanuel i u Sloveniji. Što uopće reći, gdje naći prave riječi i je li uopće važno išta reći… nakon što čovjeka doživiš na pozornici! Ali idemo lijepo redom.
Za dobrodošlicu pobrinuo se naš veseljak Jernej, koji nas je dočekao s četiri Uniona ispred dvorane MediaPark da se napunimo hrabrošću, jer unutra je svinjski skup Heineken (2,5€), dobiješ ga samo 4 dcl, a još je i slabiji od Uniona. Iz Mariova showa pojavio se i “gmašno uređeni” Jani i ekipa je bila kompletna da prekorači prag dvorane.
U 20.10 na pozornicu je izašao Sašo Zver. Simpatičan mladić koji se pobrinuo za predivan uvod u ovu prekrasnu i jedinstvenu večer druženja s Emmanuelom. Sašo je ponudio vlastiti materijal, kao i nekoliko odlično i duhovito preoblikovanih slovenskih evergreena Zemlja pleše, Ne čakaj na maj, Maček v žaklju, Ko boš prišla na Bled… na jezik rag timea i dokazao da u tom mladiću leži izniman talent. Slovenski majstor “finger pickinga” pravio nam je društvo dvadesetak minuta, a onda je prije odlaska uzeo posebnu čast i obratio se publici da pozdravi velikog Tommyja Emmanuela!
Tommy je u 20.30 gotovo dotrčao na pozornicu i njegov prvi kontakt s mikrofonom bio je bučan: “Sloveniaaaa!!!!” Publika je odmah uzvratila glasnim odgovorom i šou je počeo. Na pozornici su mu društvo pravile samo tri gitare. Emmanuel je napokon prvi put u životu stao i na pozornicu u Sloveniji. U susjednoj Hrvatskoj, primjerice, redovit je gost, tamo je do sada svirao čak četiri puta, a narod ga tamo već jako dobro poznaje i silno cijeni. Kako i ne bi. Već sam pristup pun obijesne iskrivosti, pozitivnog duha i smijeha u trenu je probio sve prepreke i publika je bila s njim od samog početka, od prvog takta do posljednjeg!
Ono što publika posebno cijeni i što je samo jedna od velikih kvaliteta ovog gitarista jest poseban odnos prema njoj. Iskren, prijateljski odnos. Taj je odnos dokazivao da u Emmanuelu nema ni trunke uzdignutosti i da ga ne tjera nikakva dosadna muha koja bi zahtijevala pisanje posebnog pravilnika o traženom bontonu publike tijekom njegova koncerta. Sam je iskazao posebno poštovanje prema publici. Sve što nas je zamolio bilo je da barem u prvih nekoliko redova ne palimo cigarete. Publika se odazvala izuzetno korektno i u parteru, od prvog do zadnjeg reda, praktički nisi vidio čovjeka s cigaretom u ruci.
No, u prvom dijelu tip je odmah upozorio da s njim nema nikakve šale. Pokazao je vratolomnu brzinu u “finger pickingu” desnicom ekstremnih prstiju, pokazao je izniman karizmu, odlučnost, samopouzdanje i nevjerojatnu snagu. Malo americane, malo bluegrassa, puno rag-timea, čak i boogieja, putovanje kroz izuzetnu glazbenu mješavinu! Gitaru je gnječio kao u transu i iz nje izvlačio tonove i vragolije kojima nisi svjedok svaki dan, odnosno kojima uopće nisi svjedok ako ispred tebe ne stoji baš Tommy Emmanuel. Dok promatraš Emmanuela, ne preostaje ti ništa drugo nego da izbuljiš oči, spustiš čeljust i zaboraviš disati. To je jednom riječju čista ludnica!
U početnom dijelu odsvirane su skladbe Green Thumb, Endless Road, Blue Moon… Ljude je posebno raspalio medley obrada grupe The Beatles redoslijedom Day Tripper, When I’m 64 i Lady Madonna, koji je završio kroz vratolomni, da ne kažem vražje podivljali stampedo.
Slijedilo je smirivanje atmosfere i mogli smo poslušati glavnu skladbu filma The Wizzard Of Ozz naslova Somewhere Over The Rainbow, koju je izveo nadasve osjećajno, sa zvukom struna kao da bere harfu, a nakon toga u sličnom maniru slijedila je i skladba Stay Close To Me.
Potom je čovjek okrenuo atmosferu naglavce i na pozornicu je stupila odlična Mombasa. Ako ne i prije, napokon su se baš svi skeptici u dvorani uvjerili zašto Tommyju ne treba nikakav pomoćnik na pozornici. Udaraljke su bili trup, vrat… pritom je udarao čak i po mikrofonu, naravno, sve to je protkao veličanstvenim afričkim etno folk motivom.
Taj mirniji dio koncerta nastavio se i nakon što je na pozornicu došla Tommyjeva plavokosa, dugokosa, vitka i za točku na “i”, 25 godina mlađa zaručnica, koja je tako dodobra unovčila svoj prirodni dar ljepote, pjevačica Lizzie Watkins, za izvedbu triju skladbi. Pritom nisu skrivali nadahnutost country glazbom. Zajedno su izveli i obradu The Mammas And The Pappas naslova Dream A Little Dream Of Me te skladbu Togehter Alone.
Dosta vremena za sanjarenje i romantiku! Tu je čovjek ponovno sam na pozornici i svjedoci smo nove ludnice s izuzetno fascinantnom verzijom Heartbreak Hotel, kojoj je pri kraju dolio ulje na vatru tako da ju je spojio s klasikom grupe The Police Roxanne, u kojoj je otpjevao poznati stih: “Roxanne, you don’t have to put on the red light!” Nakon naglog rag time izvođenja Tall Fiddler uslijedio je sigurno vrhunac večeri!
To je bila izvedba skladbe Initiation, koju je Tommy posvetio australskim domorocima (Aboridžinima). Pjesma je trebala dočarati u dvorani sam obred inicijacije koji izvode Aboridžini, odnosno koji su nekoć izvodili kad je svijet još bio mlad i nevin. To su doista bili trenuci jedinstvene magije koju može ponuditi kraljevstvo glazbene umjetnosti! Obično je grupi potrebno deset ljudi da zvuči kao orkestar. Pa, Tommyju za tako nešto ne treba nitko. On može biti sam orkestar. Slavlje, obred i svečanost trajali su dobrih deset minuta. Čovjek je naravno za pomoć zamolio samo efekte i aboridžinske bogove! Grebao je prstima i noktima po trupu gitare, previjao se preko vrata, divlje udarao i udrao po gitari, pritom izvodeći prave vračarske pokrete. Tako je u dvorani izgradio jedinstven svijet koji se sastojao od isprepletenosti kiše, grmljavine, munja, cvrkuta rajskih ptica, žuborenja potoka, a u žarišnoj točki bili su naravno bubnjevi plemena! Na tren je dvoranom ovladala čarolija. I tu čaroliju priziva jedan jedini čovjek na pozornici. Nevjerojatno. Dok to ne doživiš, teško je povjerovati! I svejedno je. Dvorana je jednostavno zanijemila, tako uvjerljivo i istinito odražavalo se djelo umjetnika na pozornici. Poseban trenutak svečanosti i magije koncerta!
Koncert je izuzetno brzo proletio i Tommy se oprostio skladbom Those Who Wait. Glasne ovacije, kakve ne čuješ često u dvorani Mediapark! Ljudi traže još! I čovjek se vraća te podijeli zajedničke trenutke s masom još kroz tri dodatne skladbe. Nakon izvedbe skladbe The Hunt, Tommy u tom druženju poziva sve prisutne u dvorani da prate skladbu koju svi vrlo dobro poznajemo i čije je puštanje u SAD-u neko vrijeme, nakon rušenja WTC “blizanaca”, bilo zabranjeno. Bila je to Imagine Johna Lennona! Izuzetna atmosfera, koja je trajala čak 2 sata i 15 minuta, tako je doživjela najljepši mogući završetak druženja s Tommyjem Emmanuelom.
Nevjerojatno! I kad slušaš albume! Ne! Čovjeka moraš doživjeti na koncertu. Tu je daleko najuvjerljiviji i izražajno najučinkovitiji! Kakva duhovitost i energija, karizma i kako zabavan pristup te samopouzdanje i snaga. A veliku težinu pritom ima “nomadski” život glazbenika. Tommy naime odsvira preko 200 koncerata godišnje na različitim krajevima svijeta.
Cijelo vrijeme zdrav i iskren humor, u kojem je Tommy ipak dao važnu poruku za sve nas. Rekao je da je kao mali poželio svirati gitaru posvuda po svijetu. I to se dogodilo, jer je vjerovao i pouzdao se u samog sebe te pritom bio iskren u svom srcu. Ako si toga svjestan, posjeduješ nevjerojatnu moć. On kao veliki učitelj koji je postigao svoje ciljeve sigurno može biti sveto uvjeren u to, ja, koji ih brojim lijepu hrpu manje, zasad samo iskreno nadam se da je tako kako kaže veliki Tommy.
Da ukratko rezimiram! Preporuka dana, koja ne donosi formulu izuma tople vode, glasila bi dakle: “Idite pogledati majstora na djelu!” Mnogo se toga govori i piše, ali tek kad ga vidiš uživo, zaista shvatiš: “Istina je što pričaju! Čovjek je jedan od najboljih gitarista na svijetu i jedva čekam da ga ponovno vidim kako melje strune i gitaru!”
Nakon koncerta u dvorani je ostao jedan jedini gitarist. Tommy Emmanuel. Mi smo mudro zatvorili usta i rekli da idemo radije brzo kući, pojesti još koji tanjur heljdinih žganaca.
