Autor: Peter Podbrežnik
Izvođač: Jethro Tull
Izdavač: EMI Records
Izdanje: 1976
Ocjena: 4/5
Jedno od pitanja na koja Ian Anderson u intervjuima još i danas često odgovara glasi: jesu li Jethro Tull doista prestari za rock ‘n’ roll? Prilično neukusno, rekao bih gotovo groteskno pitanje, i za današnje vrijeme, kad im se godine, barem u glazbenom smislu, jedva primjećuju i kad su na sreću svi članovi benda još uvijek čili i zdravi. Tamo davne 1976., kad su bili na vrhuncu svojih glazbenih i ostalih snaga, tim su duhovitim naslovom i albumom koji je po atmosferi bio nimalo manje razigran, a posebno je lirski bio potpuno u njihovu sarkastičnom stilu, još jednom bacili rukavicu tadašnjim glazbenim kritičarima, koji su ih unatoč relativnoj mladosti već počeli gledati kao nekakve glazbene dinosaure. Kritičari taj album dakako nisu dočekali pretjerano oduševljeno, štoviše, u iščekivanju skorog dolaska punka rastrgali su ga s guštom. Jedna od posljedica je da i većina ljubitelja benda još i danas na njega gleda kao na jedan od slabijih albuma iz njihova “zlatnog” razdoblja, kad su jedan za drugim izdavali same izvrsne albume.
I meni je trebalo prilično vremena prije nego što se ovaj album usidrio u mom srcu kao jedan od njihovih najdražih albuma (ali ne i najboljih!). Ono što smeta većini ljubitelja benda po mom je mišljenju prije svega to što su se ovaj put, usprkos hrpi orkestralnih aranžmana i akustičnih uložaka kojih ni sad ne manjka, ponovno vratili kraćem i više bluesovsko/hard rockovski usmjerenom zvuku koji je prevladavao na njihovim ranijim radovima te se odrekli progresivno usmjerenih i kompleksno zamišljenih kompozicija u stilu epova kao što su bili “Thick As a Brick” (1972), “A Passion Play” (1973) ili “Baker St. Muse” (Minstrel In The Gallery, 1975), kao i svakog trunka popa, čiji se utjecaj mogao naći na albumu “Warchild (1974). Većina skladbi ovaj put zvuči puno lakše. One zbog svoje često vesele i šaljive atmosfere predstavljaju priličan kontrast u odnosu na relativno mračnog prethodnika “Minstrel in The Gallery”. Iako je između njihovih izdanja bilo samo nekoliko mjeseci razlike, razlika između ova dva albuma jedva da bi mogla biti očitija.
“Too Old To Rock’n’Roll” predstavlja najtješnju suradnju pri pisanju orkestralnih aranžmana između Iana i Davida Palmera, koji su unatoč brojnosti ipak podređeni hard rockerskoj strani benda, koja je ovaj put opet više naglašena jer drugi glavni adut benda, Martin Barre, ne škrtari sa svojim naelektriziranim gitarističkim majstorijama. Nešto zasluga za promjenu zvuka zasigurno ima i američki basist John Glascock (prije član flamenco rockera Carmen), koji je zamijenio nezaboravnog zabavljača Jeffreya Hammonda-Hammonda. Glascock se svojim prilično originalnim stilom sviranja pokazao kao odlična zamjena, štoviše, po mom mišljenju bio je najbolji basist u njihovoj povijesti. Zato je utoliko tužnije što je jadnik već tri godine nakon izlaska ovog albuma umro zbog komplikacija pri operaciji srca i tako otišao baš u svojim najkreativnijim godinama. Valja pohvaliti Ianov iznimno lijep potez da je ponovno izdanje albuma posvetio upravo njemu.
Važno je spomenuti i to da je “Too Old To Rock’n’Roll” izvorno bio zamišljen kao mjuzikl, odnosno rock opera koja bi prikazala život ostarjelog rockera/motorista s kraja 50-ih, koji 20 godina kasnije živi u nostalgiji za “starim dobrim vremenima”, kad je još bio “glavna faca”. Sve se na kraju pretvorilo u konceptualnu satiričnu samoparodiju kojom su si opet priuštili glazbene kritičare, koji ni ovaj put nisu shvatili poruku. Koji bi bend uopće imao toliko muda da se usudi priuštiti toliko ironije na vlastiti račun (treba priznati da si ni The Who ni ELP nisu priuštili nešto takvo, iako su obojica uvijek bili skloni tome).
Većinu će vjerojatno zanimati kratak sažetak koncepta, koji je po mom mišljenju i danas prilično duhovit i dobro se slaže i s glazbom i sa samom atmosferom. Središnji protagonist priče je ostarjeli rocker Ray Lomas, kojeg su pregazili novi društveni trendovi i koji je jedan od posljednjih koji ostaje vjeran svojim glazbenim idealima. Jednog se dana pojavi u dekadentnom TV kvizu, gdje osvoji glavnu nagradu (“Quizz Kid”). No društveni su se trendovi toliko promijenili da novac uopće ne može potrošiti na način na koji bi želio. Nakon što ga sljedeći dan pozovu na sljedeću etapu nagradne igre, uputi se u iznimno skup hotel (“Crazed Institution”), gdje pred vratima naleti na laku, bogatu i razmaženu curu koju prvenstveno zanima debljina njegova novčanika (“Salamander”). Salamander sjedne u taksi i pozove Raya na svoju privatnu zabavu (“Taxi Grab”). No prije nego što se Ray uspije odlučiti hoće li prihvatiti njezin poziv, izlaze pred lokalom. Tamo ga laka teta ostavi samog za šankom, nakon što mu prije toga naredi da je pričeka u dogovoreni sat. Tu Ray naleti na jednog od znanaca iz “starih dobrih vremena” te se uz čaše pića s njim upusti u dugu raspravu (“From a Dead Beat To an Old Greaser”). Nakon sat vremena Ray ostavlja smrknutog kolegu, kojem prije toga poručuje da živi u prošlosti, te se uputi na mjesto gdje su se dogovorili sa Salamander. Ona se dakako nigdje ne pojavljuje i nakon sat vremena izigrani Ray, psujući, odlazi kući (“Bad-Eyed And Loveless”).
Sljedeći dan u vlaku opet počne sanjariti o starim vremenima, kad je još bio glavna “faca” i kad su se cure kao lude lijepile na njega (“Big Dipper”). Nakon povratka kući sa svojim starim motorom po imenu Doris krene u noćnu vožnju, tijekom koje uz gunđanje izgubi pažnju, doživi prometnu nesreću (vrlo vjerojatno je pokušao počiniti samoubojstvo) te se u teškom stanju nađe u bolnici (“Too Old To Roc’n’Roll : Too Young To Die”). Za vrijeme njegova oporavka na sceni se pojavi nova rockerska superskupina, koja se pobrine da se glazbeni trendovi opet okrenu u Rayevu korist. Kad se potonji vrati iz bolnice, ponovno se osjeća prihvaćeno i pomlađeno (“Pied Piper”), čemu kumuje i plastična operacija nakon nesreće, zbog koje izgleda dvadeset godina mlađe. Nakon vožnje s jednom od lakih mladih dama i živahne noći u njegovu domu počne razmišljati o tome da život naposljetku ipak nije tako loš te da su mu se otvorile nove perspektive (“The Chequered Flag (Dead Or Alive)”). Ubrzo zatim pozvan je na snimanje svog solo albuma. Priča završava najavom njegove nove uloge novopečenog rock zvijezde. Pojedine scene iz koncepta uhvaćene su u duhovitom stripu. Iznimno originalna ideja, koju često propuštam.
Pritom ne treba previdjeti da se usporedbe između Raya i Iana Andersona nameću same od sebe jer je Rayev lik i na naslovnici i u stripu nevjerojatno nalik Ianovu. Time se nastavlja Ianov mitološki lik središnje figure benda, koji je stvorio još na “Aqualung” (1971). Ipak, Ian je već više puta zanijekao da je riječ o autobiografskom djelu jer je tada bio još mlad (29 godina). Glavna srž koncepta bila je prikazati što bi se dogodilo kad glazba benda više ne bi bila popularna i kad bi je zamijenili stalno promjenjivi glazbeni trendovi, ali bi se na kraju, unatoč svemu, trijumfalno vratila iz zaborava.
Pa prijeđimo na glazbu. “Quizz Kid” je duhovit hard rocker s podrugljivim akustičnim uvodom, dobrim orkestralnim aranžmanima i šaljivim refrenom. Unutra se nalazi i središnji motiv albuma, koji se ponavlja i u naslovnoj skladbi. Kad velikim stilom upadnu i dva glavna središta njihove snage, to jest Ianove flautističke dionice i Martinovo gitarističko rifanje, svjedoci smo njezina energetskog vrhunca. Uz izvrsne gitarske pasaže i odličan akustični uložak cijelo vrijeme oduševljava i Ianova stalna promjena boje glasa. “Crazed Institution”, folk rockerska akustična balada, još je jedan burleskni ostvaraj (pogotovo što se tiče teksta), s nizom šaljivih pasaža na flauti, nabrijanom gitarom, bluesy ritmom i odličnim klavirom. Još jedna u nizu akustičnih folk balada na albumu je “Salamander”, koja je ujedno i jedan od njegovih glavnih bisera. Posebno oduševljava odličan uvod na akustičnoj gitari. “Taxi Grab” je navijen, bluesovski začinjen hard rocker. Pasaže na usnoj harmonici daju mu izniman pečat. Još više oduševljava lijepo prepletanje električne i akustične gitare. “From A Dead Beat To An Old Greaser” je solidna balada posvećena beatničkoj generaciji (Jack Kerouac & Co). Nabijena je iznimnom nostalgijom i emocijama koje stvara Ianov melankolični vokal, podložen orkestralnim aranžmanima, saksofonskim pasažama i smirenom gitarom. Slijedi još jedan bluesom obojen eksperiment, akustična balada “Bad-Eyed And Loveless”, koja je po mom mišljenju najslabiji uradak na albumu, s nekoliko, za Ianove prilike, prilično visokih vokalnih pokušaja. Puno je zanimljiviji ostvaraj “Big Dipper”, jedan od boljih komada, gdje imamo posla s još jednim dobrim hard rockerom, kojeg krasi energičan rif prelivan duhovitim pasažama na flauti te solidan refren. Naslovna se skladba s godinama ustalila kao jedini klasik s ovog albuma, iako ne nudi nikakve posebne vrhunce. Njezina je glavna odlika prije svega atmosfera koja se cijelo vrijeme mijenja od podrugljive do tužne. Ianu se na vokalu u ulozi prateće pjevačice pridružuje i Maddy Prior (Steeleye Span), koja središnjem refrenu daje dodatan čar. Cijelo vrijeme prevladava dramatična izmjena motiva s opsežnim orkestralnim aranžmanima i klasičnim gitarskim rifom. Samoironiju zaključuje izvrstan stih “you are never too old to rock’n’ roll”. “Pied Piper” je folk rockerska balada s iznimno pozitivnom atmosferom, odličnim refrenom i ukusnim orkestralnim aranžmanima, gdje kraljuje klavir. Zvuči kao sretan završetak neke filmske drame, kad glavni protagonist započinje novi život. Još jedan od boljih komada. “The Chequered Flag (Dead Or Alive)” izvrstan je završetak, ispunjen opsežnim orkestralnim aranžmanima, a sadrži i odličan refren. Ianov vokal ovaj put ne sadrži ni trunka cinizma. Uradak koji općenito krasi iznimna suptilnost.
Obje bonus skladbe na ponovnom izdanju vrlo su solidne. “A Small Cigar” je jednostavna akustična folk balada s odličnim završetkom na klaviru, koja djeluje kao satira na poznatog britanskog buldoga. “Strip Cartoon” pak je čak jedan od najduhovitijih komada u njihovoj karijeri, na kojem će do izražaja doći ponajprije svi ljubitelji Martinovih gitarističkih majstorija.
Jesu li dakle Jethro Tull ovim albumom doista počeli svirati s pola snage i sebe tretirati kao ostarjele glazbene prdce koji su već na zalasku karijere, kako je mislila većina tadašnjih glazbenih kritičara? Vrlo, vrlo daleko od toga. Album je od početka do kraja nabijen energijom i odličnom atmosferom, iako je prilično predvidljiviji nego što smo od njih inače navikli. Mislim da je glavni nosilac albuma, uvijek previđeni Martin Barre, koji svojim gitarističkim doprinosom uspijeva album izdignuti iz sive prosječnosti i učiniti ga dopadljivim i za one kojima više od progresivnog rocka ili folk rocka odgovaraju tradicionalno izravniji oblici rock glazbe. “Too Old To Rock’n’Roll” nipošto ne spada među njihova remek-djela, ali ipak je riječ o vrlo solidnom i zanemarenom albumu koji ima jednu od najboljih atmosfera u njihovoj povijesti. S “Too Old To Rock’n’Roll: Too Young To Die!” Jethro Tull su se načas osvrnuli na dotad prijeđeni glazbeni put, napunili baterije i odlučnim se korakom uputili u jedno od najuzbudljivijih razdoblja svoje karijere, u kojem su inspiraciju išli tražiti na rubove šumskih staza i u seoske obrte.
Postava
Ian Anderson – vokal, flauta, akustična gitara, usna harmonika, električna gitara, udaraljke
Martin Barre – električna gitara
John Glascock – bas gitara, prateći vokal
Barriemore Barlow – bubnjevi, udaraljke
John Evans – klavir
GOSTUJUĆI GLAZBENICI:
David Palmer – orkestralni aranžmani, dirigent orkestra
Vako Orchestron – saksofonska solaža na “From A Dead Beat To An Old Greaser”
Maddy Prior – prateći vokal na naslovnoj skladbi
Angela Allen – prateći vokal na “Crazed Institution” i “Big Dipper”
Produkcija
Ian Anderson
Popis skladbi
1. Quizz Kid (5:10)
2. Crazed Institution (4:48)
3. Salamander (2:52)
4. Taxi Grab (3:56)
5. From A Dead Beat To An Old Greaser (4:08)
6. Bad-Eyed and Loveless (2:12)
7. Big Dipper (3:38)
8. Too Old To Rock ‘n’ Roll: Too Young To Die (5:42)
9. Pied Piper (4:35)
10. The Chequered Flag (Dead or Alive) (5:24)
Trajanje albuma: 42:25
Bonus skladbe s ponovnog izdanja (2002):
11. A Small Cigar (3:39)
12. Strip Cartoon (3:17)
