TOOL u Zagrebu

 Tool su ekstravagancija. Tool su provokacija za oči i uši, melem za dušu svakog ljubitelja alternativnih zvukova koji traži uravnotežen balans između senzualnosti, prikrivene brutalnosti, sarkazma, filozofskih introspekcija u bit i srž postojanja, i za svakoga kome je avangardna umjetnost dovoljan razlog za odlazak na koncert. Razlog za pojačanu pozornost prema koncertnom zbivanju u neposrednom susjedstvu dan je već nekoliko mjeseci ranije, kad se počelo sve glasnije i češće šuškati da nas američki kvartet namjerava posjetiti u rujnu. Poprilično velik zalogaj. Za organizatore i za sve gurmane koji su u Zagreb zadnji put krenuli prošle godine, kad su pozornicu okupirali Pearl Jam. A samo godinu poslije turneja i epska promocija posljednjeg albuma 10.000 Days dovela je u hrvatsku prijestolnicu losanđeleške velikane …

Stigao je utorak, 4. rujna. Cesta zavijena u kišu i jesensku studen otvarala se pred kotačima prijateljeva automobila polako. Gotovo presporo za troje entuzijasta koji smo se, kao i desetak slovenskih zanesenjaka, uputili na hodočaće u Zagreb. S ljetne pozornice na kojoj smo mjesec ranije mogli uživati u grupi Korn, sa sportskog kompleksa Šalata, organizatori su ovaj spektakl preselili u natkrivenu sportsku dvoranu Doma Sportova. Hvala Bogu. Neće nam trebati prkositi neprijaznim vremenskim uvjetima, a i zvuk će biti znatno bolji. Nakon nešto više od dvosatne epopeje preko crte schengenskog razgraničenja stigli smo, uz manje poteškoče, ipak na cilj. Pred dvoranom se već vrvjelo od mladića i djevojaka koji su se okupljali pred ulazom. Zaštitari su ovaj put bili poprilično strogi. Nikakvih fotoaparata. Nisu bili dopušteni ni ruksaci i torbe. Nakon što smo sve suvišne kilograme putničke prtljage i odjeće ostavili u prilično tijesnoj, ali organizacijski vrlo dobro pokrivenoj garderobi, došlo je vrijeme za posljednje pivo i razgledavanje štandova s CD-ovima, DVD-ovima, majicama i ostalim TOOL suvenirima. Koncert je trebao početi u devet. Nakon prošlogodišnjeg koncerta kojem sam svjedočio u Bologni, a malo poslije i u Jesolu, znao sam da će početak doći točno u najavljeno vrijeme, pa je trebalo što prije zauzeti što bolje mjesto u dvorani. Parter je bio popunjen do posljednjeg kutka, a na tribinama se još moglo doći malo bliže pozornici.

Sat je otkucao devet. Dvorana se zaogrnula tamom, a na pozornicu su se dovukle silhuete alternativnih šamana TOOL. Bučan pljesak i povici otprilike šesttisućne mase rasli su iz sekunde u sekundu. Na pozornicu prvi izlazi Danny Carey i sjeda za veliki set bubnjeva. Odmah za njim svoja mjesta zauzimaju umjetnički voditelj i guru vizualija, gitarist Adam Jones, te dugokosi basist Justin Cancellor. Iz zvučnika odjeknu kristalno čisti ritmovi prve skladbe koncerta, pjesme Jambi. Veliki ekrani vizualija iza pozornice rasplamsali su se u plamenu, a pred platnom se vidio i prvi čovjek grupe – pjevač Maynard James Keenan, koji je za večerašnji koncert na glavu nabio kaubojski šešir. “Here from the king’s mountain view / Here from the wild dream come true / Feast like a sultan I do / On treasures / And flesh, never few”. Prvi elementarni preklop mase na višu razinu bio je uspostavljen. Nema nikakvog konsenzusa. Nema nepotrebnog trošenja suvišne energije. Već nakon prvih taktova mogla se osjetiti i okusiti gusta, emocijama zasićena dvorana. Nakon nekoliko minuta izljeva glazbene perfekcije, koju je malo pokvarila tek činjenica da su Maynardovi vokali bili pretihi, pjesma se zaključuje klimaksom guste poput krvi distorzije, fenomenalnih bubnjarskih ubačaja i basovskih linija kojima ne fali ni grama muda. Nakon kratke stanke po završetku prve skladbe, nakon koje je publika zagrmjela poput zvijeri gladne intenzivnog seksualnog zadovoljenja, vizualije u pozadini najavile su prvi izlet u “zlatna vremena” fenomenalne plošče Ænima, singl ‘Stinkfist’, koji su TOOL ovaj put malo prekrojili. Ponajprije produljili, ali ni sekunda pjesme nije zvučala suvišno. Riječ je o prikazu vehemencije, scenske moći i promišljenog zabavljaštva. Maynard se frontalno suočava s masom, a cijeli kompleks izvođača na pozornici i mase koja glasno pjeva stihove odsviranog komada može se opisati kao jedno nerazdvojno biće. “Show me that you love me and that we belong together / Shoulder deep within the borderline / Relax, turn around and take my hand.” Svako uvjeravanje je suvišno. Zagreb je jeo iz ruke grupi, po liniji predvidljivog i očekivanog. Nakon prvog singla slijedi još jedna skladba s istog albuma. ’46&2′. Preplet iluzija i zabluda. Preplet anđela i demona. Esencijalna bit introspektivne biti jest uspon prema višem evolucijskom platou postojanja. TOOL su se, nakon kraćeg putovanja u prošlost, odlučili uzeti posve nove smjernice. Već godinu i pol predstavljaju plod posljednjeg mentalnog napora. Album 10.000 Days dostojan je nasljednik prethodnih albuma, ali su skladbe možda poslužene previše na prvu loptu. Možda zato što sam ih počeo disati i živjeti od prvog dana izlaska plošče. Tendencioznost posljednjeg albuma ne dira me kao briljanti prošlosti. Zapravo smo u nastavku dobili manje-više školski sat filozofije 10.000 Days. ‘Schism’ se prelijeva u ‘Rosettu’ i fraktali svijesti tope se u psihodeliji audiovizualnog bombardiranja per excellance. Prvi hladni tuš, koji mi je dao naslutiti da možda ipak nije zlato sve što se sjaji, stigao je u epski dugoj skladbi ‘Vicarious’. Zapravo je to bio samo jam session, tijekom kojeg se Maynard mogao malo odmoriti iza pozornice. Više me uvjerava basovska linija kojom Cancellor do granice boli puni svodove dvorane, a nemali broj očiju bio je prikovan uz Careyjev kraj, jer je, po mišljenju mnogih poznavatelja bubnjarskih tajni, jedan od najboljih bubnjara rockerske sadašnjosti. Prijelazi koje s jazzovskom suptilnošću i rockerskom metronomskom preciznoćšu niže kao od šale zvuče kao igra. Ne bi išlo bez toga da ljudi koji nižu rafale zvuka ne vjeruju u ono što rade, sa srčanoćšu i maničnošćšu vjerom koja graniči s umjetničkom ludilom. Ipak, završetak komada bio je puno sličniji umjetničkom eksperimentu, u kojem u dvorani imate laboratorijske testirance, a grupa je četvorka ludih znanstvenika koji frekvencije prilagođavaju želji da vide dokle mogu. Ovaj put su s petominutnim piskanjem efekata i time što su se sve to vrijeme udaljili s pozornice malo predaleko. Kradu vrijeme i skupljaju minutažu da što prije otpuhnu, čujem iza sebe. Gotovo sam očekivao da je to sve i da ih neće biti natrag. Ipak dolaze i nastavljaju s dvostrukim vraćanjem u prošlost. To mislim ovako: iako briljantno, ali s energijom u sferi svjesne rezerve, otprljali su skladbe ‘Flood’, koju sam ovaj put na njihovu koncertu čuo prvi put, te briljant plošče Lateralus, skladbu ‘Lateralus’. “I embrace my desire to / I embrace my desire to / feel the rhythm, to feel connected enough to step aside / and weep like a widow / to feel inspired to fathom the power, to witness the beauty, to bathe in the fountain / to swing on the spiral / to swing on the spiral / to swing on the spiral of our divinity and still be a human.” Krhkost i ljudskost u borbi s božanskim. Mnogi su osjetili ponovni uzlet i želju za beskonačnom transcendencijom, ali toga ovaj put nisu dobili, jer je nakon komada Maynard u mikrofon dahnuo nešto nalik oproštaju i obećanju da će opet doći, a onda su TOOL odsvirali još posljednji komad – ‘Vicarious’ – i napustili Zagreb nakon samo sat i pol koncerta.

Dojmovi nakon viđenog bili su pomiješani – s jedne strane želja za još i svijest da je koncert mogao biti duži, a s druge osjećaj koji nakon koncerta TOOL još nisam imao: koncert je bio, glazbeno gledano, do sada najbliži perfekciji. Smeta rutina i zvjezdano držanje gospodina Maynarda, koji samovoljno odlučuje kad je dosta. Pogledajte priloženu setlistu i to da je trebalo čuti još jednu skladbu da bi koncert bio zaokružena cjelina. TOOL su ovaj put poslužili slatko-kiselim prelijevom onoga što vam današnja alternativa u maksimumu može ponuditi. Smatram da su na turneji malo predugo te da je vrijeme za kratku koncertnu stanku – da nam ne dosade. Znate već: ako svaki dan jedeš pečenku, onda ti to više nije ništa posebno i za blagdane teško nađeš nešto što bi te dovelo do gurmanske ekstaze. S druge strane vrijedi pohvaliti uzornu organizaciju i fenomenalnu publiku, koja je koncertu dala pravu količinu znoja, adrenalina i ekstatičnosti. A to je razlog više da sljedeći put, recimo sljedeći mjesec, kad u Zagreb dolaze Muse, neće biti puno onih koji bi oklijevali i ne bi rezervirali svoje mjesto ispod zagrebačkih pozorničkih dasaka.