Autor: Aleš Podbrežnik
Izvođač: Stone Orange
Izdavač: Samozaložba
Izdanje: 2007
Trajanje: 45:12
Ocjena: 2.5/5
Stone Orange su još jedni slovenski rokeri koji su posve zadovoljni time što su izumili struju. Njeguju predvidljiv hard rock krajnje jednostavnih nagona, bez petljanja u kompleksne (recimo i potencijalno progresivne) glazbene forme. Rifovi su otvoreni i tečno postavljeni, ali studijska prezentacija njihove zamisli jednostavno ne uspijeva pasti na plodno tlo iz kojeg bi izniknula privlačna posebnost. Bez obzira na to što je hard rock na svjetskoj glazbenoj karti općenito iscrpljen i vodi ga dobrano izlizan šablonski obrazac, danas bendovi s Britanskog otočja, iz SAD-a, Skandinavije, zemalja Beneluksa i srednje Europe to znaju sanirati sebi svojstvenom prepoznatljivom esencijom ili kreacijom grabežljive dramatične atmosfere. “Nori mlin” u tome ne uspijeva uvjeriti.
Zanimljiva je i činjenica da su se dečki odlučili zadržati slovenski na albumu. Rijetke su povijesne iznimke takvih slovenskih ostvarenja (Martin Krpan, Pomaranča) koje su uspjele prkositi razornim zahvatima slovenskog jezika za pjevnošću i melodijom koju traži i zahtijeva glazba hard rocka. I usput, i Kreslin i Magdalenič razbili su tu zagonetku jednostavnom činjenicom da su posjedovali unikatni pečat prepoznatljive boje vlastitih vokala, čega vokal Stone Orange još ni izdaleka nema. Ne da ne zna pjevati. Ne. Tehnički je posve prihvatljiv, samo mu nedostaje karizme i kobno privlačnog šarma kojima bi razbijao neprobavljivu samljevenu piljevinu slovenskog jezika u školi hard rock glazbe.
Otvaranje, uvod Mene Tekel Fares (instrumental) silno vuče na uvod skladbe Crusader (orig. Saxon), nadajmo se da samo slučajno. I nastavak u rif Na drugi strani ulice kao da slušaš nastavak priče o Saxon, o Saxon iz prve polovice devedesetih. Gdje su doma Saxon, postaju umjesne i reference s klasičnim Judas Priest i Accept. Za građu skladbi na albumu “Nori mlin” mogu se naći paralele i s npr. Europljanima Krokus, Vengeance, Bonfire i malo mlađim Mad Max ili Biss. Na albumu je ukupno trinaest skladbi. Od toga su čak tri instrumentala, dva posve kratka, koja bi mogla poslužiti kao uvod u skladbe “glava i repova”, jer su motivski posve nezanimljiva. Da je ovo izrazito oprezan album kojem nedostaje obilje mašte potvrđuje primjerice naslov jednog od tih dvaju instrumentala (Čarovnik iz Oza). Treći instrumental Bad Like Jesse James nosi povjetarac blues southerna, opet s posve klišejskim temeljnim rifom, tako da je riječ jednostavno o novom punilu minutaže albuma. Šačica glam hard rocka uhvaćena je u komadu Ne gledam dol, koji je jedan od svjetlijih trenutaka, ali ne zbog tog “glam” trenutka, nego zato što kombinacija arogancije vokala, sirovosti rifa i torpedirajućeg momenta ritam linije u toj skladbi nadasve uspješno zaživi. Kompaktno, suvereno, s uzornom komunikacijom između refrena i predrefrena. To je tečan komad od glave do repa, s uspješno stvorenom dramskom atmosferom.
Motiv naslovnice albuma, preuzet sa stare napuštene tvornice lanenog ulja čija se zgrada raspada usred industrijske zone ljubljanskih Most, djeluje prilično punkoidno, zapravo iznenadi kad umjesto toga s pločice iz nje udari hard rock poruka. Dakle, netipična hard rock/heavy metal naslovnica.
Produkcija u prvi plan gura rifove gitara, što daje traženu sirovu živost, a i komunikacija prve fronte s ritam linijom daje albumu uzornu zvučnu dubinu i dinamiku, no vrlo statično djeluju klavijature i prateće vokalne harmonije, gdje ostaje još mnogo neiskorištenog prostora u gradnji sočnosti i punoće ukupne zvučne slike. Grleni arogantno odsječeni vokal i potpuno brisanje klavijatura, pa dobiješ svučen osnovni oblik rock ‘n’ roll hop-cup galopiranja, jedna je od potencijalnih opcija daljnjeg razvoja grupe. A opet nije teško iščitati težnje grupe za plasiranjem inteligentnijeg hard rocka, pa i AOR-a, što ne skriva mnoštvo harmonija melodije albuma. Zato se često priželjkuje odlučniji zvuk klavijatura i ljepše aranžiran ogrtač koji bi ponudile višeglasne vokalne harmonije, jer je sirova produkcija albuma “Nori mlin” općenito pisana po mjeri albuma iz polublize prošlosti tipa grupa kao što su primjerice AC/DC.
Stone Orange se s prvijencem još malo traže. U svakom slučaju zaslužuju svaki poticaj, jer jednostavno postoje. A Slovenija nema pojma koliko opipljivih hard rock referenci koje bi se othranile i odgojile u njezinu krilu. Prošlo je, međutim, vrijeme kad bi se slovenski slušatelji zadovoljavali samo time, zar ne? Dečkima jednostavno treba malo više iskustva, što donosi vrijeme i sazrijevanje grupe kroz isto to vrijeme, puno koncertiranja, međusobnog upoznavanja, što bi rezultiralo stvaranjem kemije koja bi donijela nadogradnju. A to je naglašeno izražen duh i esencija grupe koju Stone Orange zasad još traže. Dakle, “Nori mlin” je za površno slušanje i za nezahtjevno uho posve okej album, ali pod binokularom analize vrlo brzo ustanoviš da je skriveno još mnogo rezervi. Dečki nose potencijal. Držimo fige da ga bogato dokapitaliziraju!
Postava
Marko Erjavec – vokal, prateći vokal, gitara
Tomo Jurca – gitara
Davorin Kovačič – bas gitara
Andrej Obranovič – bubnjevi
GOSTUJUĆI GLAZBENICI:
Tomo Pavlin – klavijature (skladbe: 1,2,5-8,10,11)
Drago Popovič – klavijature (skladbe: 13)
Produkcija
Drago Popovič & Stone Orange
Popis skladbi
1. Mene Tekel Fares (intro)
2. Na drugi strani ulice
3. En korak nazaj
4. Nori mlin
5. Zaprašene sanje
6. Ne gledam dol
7. Čarovnik iz Oza
8. Ko ne vidiš me
9. Bad Like Jesse James
10. Blues za lahko noč
11. Nič ni večno
12. Suženj občutkov
13. Mali princ
