Autor: Aleš Podbrežnik
Izvođač: Yes
Izdavač: Atlantic Records
Izlazak: 1978
Trajanje: 41:15
Ocjena: 2/5
‘Tormato’ je album koji je do danas ostao neshvatljivo podcijenjen. Zašto? Yes su napustili duge sanjive epove kojima su dotad razmazili slušatelje i uglavnom se usredotočili na pisanje kraših pjesama, odnosno pjesama s repom i glavom. Zvuk je potpuno drukčiji, jako prefiltriran, ponekad zvuči kao da ga je pomno procijedila perilica rublja. To se posebno osjeti kod Howeova eksperimentiranja s potpuno novim zvukovima, koji se poprilično udaljavaju od osnovnog zvuka na koji smo navikli iz njegove Gibson ES 175. Zvuk je revolucionarno svjež, a zanimljivo je da zapravo svaka pjesma nosi potpuno drukčiju produkciju.
Album se otvara pjesmom Future Times/Rejoice sa ‘snare driveom’ koji oživljava pravi marš vojnih postrojbi. Rick Wakeman ne skriva sav svoj entuzijazam zbog najnovijih dostignuća glazbene industrije na području razvoja sintesajzera. Upravo je Rick sa svojim svježim idejama i zvukom zapravo nagovijestio kamo će se nagnuti pop rock produkcija tadašnje mainstream glazbe, od Human League do Talking Heads. Album sadrži dvije udarno tekuće točke postavljene na čistim rokerskim akordima, Don’t Kill The Whale i Release, Release, koje se nadovezuju izravno na uvodnu točku prethodne ploče ‘Going For the One’ (1976) i njezin naslovni komad. Pravu zvučnu suprotnost nude Yes s komadom Arriving UFO s odbijenim srednjim dijelom, u kojem se nađemo usred unakrsne vatre između solističkih rafala Wakemana i Howea. Steve sa svojim ‘popačenim’ gitarskim zvukom ponekad zvuči doista tako da dobiješ osjećaj kao da su u grupi na ovom komadu svirala dva klavijaturista. ‘Tormato’ je dinamičan album zbog svoje iznimne stilske i zvučne kontrastnosti. Među živahnije pjesme uklopljeni su nježni Madrigal s baroknim čembalom i Onward, prelijepa balada koja nosi potpuno drukčije raspoloženje i smiruje visoko zvučeće trenutke u Arriving UFO kroz prelijepu višepaletnu vokalnu harmoniju. Yes se ipak sasvim lagano dotaknu one svoje slavne ere superdugih kompozicija s On The Silent Wings Of Freedom. Katarzični napad ritam linije zasipa slušatelja rafalima, bas gitara puno odjekuje i reže kroz komad. Dio te pjesme Yes i danas koriste na svojim live nastupima tijekom instrumentalnog uloška ritam linije zvanog Whitefish. Zanimljivo je da Yes završavaju pjesmu na “odsječen” način i to u trenutku kad ti najviše zagrije uši. Baš kad poželiš još kojih dodatnih deset minuta više, Yes te suprotno željama munjevito i naglo suoče s činjenicom da je ploče kraj. Uvjeren sam da bi kritičari, da je On The Silent Wings Of Freedom razvučen u klasični Yes ep, u svojim kritikama gledali na album “Tormato” puno blaže.
‘Tormato’ ušima navezanim na ‘Relayer’ (1974) ili ‘The Yes Album’ (1971) nikako nije po guštu. Stil i zvuk na ‘Tormato’ su doduše okrenuti naglavce u odnosu na npr. ‘Close To The Edge’ (1972), ali razlika u poruci između ‘get ups/get downs’ iz naslovne pjesme spomenute ploče i ’rounds’ iz Future Times/Rejoice praktički je nikakva. Zeleni jezik grupe najimpresivnije je utkan u Don’t Kill The Whale, koja po tekstu doista podsjeća na govor nekog indijanskog mudrog poglavice. Ne radi se samo o štovanju životinja, nego i velikog duha, velikog učitelja na ovom materijalnom svijetu. Dok su Indijance gotovo istrijebili, mi smo zaboravili mudrosti koje smo nekoć poznavali i poštovali. Uf, skoro bih zaboravio na bonus komade. Zašto, odmah ću ti reći. Ima ih čak deset, ali nisu posebno vrijedni spomena. Kvalitativni skok između njih i komada na ‘Tormato’ je golem. Bonus komadi su uglavnom kraće pjesme, potpuno bez solaža, i dosežu onu osnovnu razinu kad ideju snimiš na vrpcu baš “za nuždu”, da ne zaboraviš motiv koji ti je pao na pamet. Te su pjesme doista zanimljive pravim fanovima, dok ostali ne propuštate apsolutno ništa. Često se radi samo o jednostavnom drugorazredno konstruiranom rock’n’rollu, a Andersonov se vokal uz rock’n’roll nikako ne slaže pa se ti komadi jako teško slušaju. Nevjerojatno da je to stvarao bend koji je iz sebe izbacio ‘Tales From Topographic Oceans’. Zanimljiva bonus pjesma je Countryside. To je Steve Howe napisao još 1970. godine i prvi je put upotrijebio u instrumentalnoj izvedbi na svom studijskom albumu ‘Turbulence’ pod nazivom Corkscrew. Inačicu tog komada s brundajućim Steveom na vokalu moguće je naći na njegovu albumu ‘Homebrew 2’ (2000) pod naslovom Resistence Day. Countryside je ‘Yesovska’ verzija koja u usporedbi svih verzija najljepše pokazuje što zapravo znači Andersonov vokal u glazbi, jer ponovno dočarava onu poznatu magiju i osebujno raspoloženje koje čini Yes svijet tako čarobnim. Spomena vrijedna bonus pjesma je i rana verzija Does It Really Happen (‘Drama’, 1980), pod naslovom Everybody’s Song, s potpuno drukčijom kemijom od one koju Yes nude na svom sljedećem studijskom albumu. Zadnji bonus komad ima pravi umirujući učinak za uši, s obzirom na šablonsku predvidljivost ostalih. Riječ je o instrumentalnoj orkestralnoj verziji Onward, koja donosi odličan trenutak opuštanja. Ipak, općenito gledano, bez tih bonus komada na ovom reizdanju doista nitko ne bi bio oštećen.
‘Tormato’ je prijelomna ploča koja razdvaja razdoblje klasičnih ostvarenja Yes kroz sedamdesete i nadovezuje se na sljedeće desetljeće, kad su Yes ošamućeno zaplovili u vode nastajućih trendova i počeli ih ugrađivati u svoje glazbeno tijelo. “Tormato” ili “Tormentor”! Izaberite sami.
Postava
Jon Anderson – vokal
Chris Squire – bas i vokal
Rick Wakeman – klavijature
Alan White – bubnjevi
Steve Howe – gitare
Produkcija
Yes
Popis skladbi
1. Future Times/Rejoice (6:45)
2. Don’t Kill The Whale (4:56)
3. Madrigal (2:23)
4. Release, Release (5:47)
5. Arriving UFO (6:03)
6. Circus of Heaven (4:30)
7. Onward (4:02)
8. On The Silent Wings of Freedom (7:47)
