Autor: Peter Podbrežnik
Fotografije: Peter Podbrežnik
Mjesto: Castello Scaligero / Villafranca (Verona) / Italija
Datum koncerta: 16.07.2011
Broj posjetitelja: 10
Cijena karte: 36,00€
Villafranca je idilično, pomalo sanjivo talijansko gradić u neposrednoj blizini Verone, koji se može pohvaliti slikovitom prošlošću i zanimljivim arhitektonskim dostignućima. Među njima svojim moćnim zidinama nedvojbeno najviše ističe dvorac Scaligero, koji je u modernim vremenima postao glavno poprište svih važnijih koncertnih događaja. Vjerojatno nikoga ne iznenađuje da je mistična aura koja okružuje ove dvorske zidine s velikom površinom, namijenjene što široj masi posjetitelja, utjecala na to da je legendarna američka melodična rock (vrlo pojednostavljena definicija njihova glazbenog stila) grupa Toto odabrala upravo ovo mjesto za snimanje koncertnog DVD-a. Potonji bi trebao izaći negdje pred kraj ove godine.
Toto nakon ponovnog okupljanja 2010. djeluju u nadasve zanimljivoj postavi, koja uz izvorne članove, gitarista Stevea Lukathera te klavijaturiste Davida Paicha i Stevea Porcara uključuje bubnjara Simona Phillipsa, pjevača Josepha Williamsa i posebnog gosta Nathana Easta na bas-gitari. Postavu prate i prateći vokali, Jenny Douglas i Mabyuto Carpenter. Dugogodišnji basist Mike Porcaro, kojeg je grupa tijekom koncerta više puta spomenula i poručila mu najbolje želje, zbog ozbiljne, podmukle bolesti nažalost nije mogao sudjelovati na turneji.
Kišni oblaci nad našim glavama su tijekom čekanja na početak koncerta više puta zaprijetili da će pokvariti dobro raspoloženje i magičnu atmosferu koja se osjećala u zraku, a iako je kasnije tijekom nastupa nekoliko puta počelo padati kao iz kante, već nakon nekoliko minuta opet bi stalo, pa ni ljetni pljuskovi nisu mogli pokvariti preslatko druženje s legendarnom grupom, koja je te večeri bila odlično raspoložena. Tome je zasigurno doprinijela i činjenica da su nastup namjeravali zabilježiti na DVD-u. Toto su svoj izlazak na pozornicu uz dramatični instrumental “Child’s Anthem” popratili što je moguće pompoznije i tako odmah izazvali bezgranično oduševljenje, jer svaka skladba s njihova legendarnog istoimenog prvijenca i danas izaziva izniman odziv.
Povratak Josepha Willaimsa, koji je u grupi ponovno zamijenio umornog i vokalno već primjetno oslabljenog Bobbyja Kimballa, ponudio je svojevrsnu priliku da Toto na koncertima usred aktualne turneje ponovno stave veći naglasak na skladbe s oba albuma na kojima je Willaims ostavio svoj pjevački pečat, dakle “Fahrenheit” (1986) i “The Seventh One” (1988).
Već uz otvarajući “Till the End” karizmatični pjevač, sin legendarnog filmskog skladatelja Johna Willaimsa, koji je na pozornicu stupio sa sunčanim naočalama, u dugom ogrtaču i šalom koji je gotovo doticao tlo, uvjerio je sve da ga glasnice nakon svih ovih godina još uvijek vrlo dobro slušaju, iako je radije izbjegavao visoke dionice koje je u mladosti dosezao igrajući se te ih je radije prepuštao objema gostujućim vokalistima. Izdašnu pomoć pružili su mu uz vokalne pratnje, osim Lukathera, Paicha i Porcara, odlična pjevačica Jenny Douglas, koje se obožavatelji najviše sjećaju po njezinu doprinosu na albumu “Tambu” (1995), te Mabyuto Carpenter, koji su više puta preuzeli solo inicijativu. Ova dvojica su se svojim pjevačkim pristupom najviše istaknula na skladbama koje su sadržavale najviše elemenata funka, soula, jazza i r’n’b-ja.
Naravno, nije dugo trebalo da se prisjete svog najslavnijeg albuma, “Toto IV” (1982), s kojeg su za početak izveli “Afraid Of Love” i “Lovers in The Night”, koje doduše ne spadaju među najpoznatije klasike s ovog nezaboravnog, višestruko nagrađivanog albuma, ali su ipak obje naišle na gromoglasno odobravanje. Toto su u svojoj poznatoj, perfekcionističkoj zvučnoj maniri praktički svaku izvedbu na njezinu kraju nadogradili i dodatno proširili nekim posebnim solističkim instrumentalnim umetkom ili grupnim jamom, što je oduvijek bila jedna od najvećih atrakcija njihovih koncertnih nastupa.
Brojni smo se te večeri posebno razveselili nezaboravnoj “Fahrenheit” baladi “Somewhere Tonight”, koju su na krilima Williamsova vokala odsvirali posebno proživljeno i u nju pred kraj uključili još i kraći reggae jam, koji je sadržavao dvije zanimljive interpretacije klasika Boba Marleyja, “No Woman No Cry” i “I Shot the Sheriff”. Simon Phillips je tijekom kraćeg solo performansa potvrdio svoj status jednog od najboljih rock bubnjara svih vremena i na kraju svoje predstave ostavio nas bez riječi. Izvrsna power balada “Pamela” kao najpoznatiji klasik s albuma “The Seventh One” očekivano je naišla na vrlo topao prijem. Nešto iznenađujući izbor bila je “Fahrenheit” balada “Lea”, koja je za sve romantične duše u publici bila jedan od najintimnijih trenutaka večeri. Tijekom nastupa u kojem su snažno prevladavali Toto klasici osamdesetih, poput usamljenika se isticao odlični “Tambu” klasik “Gift of Faith”, koji je Douglasova dodatno začinila svojim izvanrednim pjevačkim akrobacijama. Zatim je uslijedila slikovita klavijaturska ekstravaganca između dvojice majstora tipki, Paicha i Porcara, koja, zbog njihovih zapanjujućih poteza na električnom klaviru i sintesajzerima, nikoga u publici nije ostavila ravnodušnim.
Središnji, dugo iščekivani trenutak za većinu posjetitelja koncerta nastupio je s izvedbom “Africa”, najomiljenijeg i najpoznatijeg Toto klasika, kojeg nije potrebno naširoko predstavljati. David Paich, koji ni ovaj put nije bio bez svog nezamjenjivog cilindra, ovdje je suvereno preuzeo glavni vokal. Besmrtni klasik proširili su na zanimljiv način i dodali mu niz fusion ukrasa. Svoje je magiji i većem učinku glavnog refrena doprinio i iznenadni pljusak. Među zanimljivim izvedbama te večeri našla se i “Human Nature”, inače hit Michaela Jacksona s albuma “Thriller” (1982), koji su za njega napisali Steve Porcaro i John Bettis. Ni na sljedeći veliki hit s albuma “Toto IV” nije se trebalo dugo čekati. “Rosanna”, u kojoj je glavni vokal nakratko preuzeo Steve Lukather, svojim je vječnim refrenom i ovaj put s lakoćom oduševila staro i mlado. Lukather je te večeri svirajući gitaru djelovao izuzetno racionalno i u suglasju sa svojim instrumentalnim kolegama. Nijednom ga nije odnijelo predaleko u potencijalno razvučeno solo improviziranje. Njegovi problemi s alkoholom su, kako sve izgleda, očito postali stvar prošlosti.
Poseban desert za sve ljubitelje eklektične glazbe te je večeri bila funk-jazz poslastica “Georgy Porgy” u kojoj je najviše oduševila Douglasova sa svojim soul obojenim pjevačkim akrobacijama. Ovdje je došla i prilika za bas-gitarskog čarobnjaka Nathana Easta, koji je sve prisutne zapanjio svojim solo nastupom. Vrhunac večeri za brojne među nama bila je izvedba epskog “Home of the Brave”, koji su dodatno proširili završnim jam umetkom.
Na bisu je očekivano uslijedila izvedba jedinog velikog hita koji je nedostajao u redovnom dijelu, i to “Hold the Line”. Ovdje se članovima grupe na bas-gitari pridružio i Sam Porcaro, sin zbog bolesti odsutnog Mikea Porcara, koji se dobro uklopio u završni jam i svojim performansom potvrdio da je riječ o još jednom predstavniku sljedeće generacije talentiranih glazbenika. Toto koncert u Villafranci očekivano je ispao fenomenalno. Svjedočili smo potpunoj koncertnoj magiji, koju mogu stvoriti samo takvi majstori zvučnog perfekcionizma i instrumentalne suptilnosti kakvi su članovi grupe Toto. Oko deset tisuća ljudi koji su te večeri napunili rubove dvorskih zidina bilo je lijep dokaz da i danas, usprkos tome što već dugo nisu postigli odjeknuo komercijalni uspjeh, igrajući se pune svoje većinom rasprodane koncerte.
fotografije: Dušan Sajovic
Setlista
1. Child’s Anthem 2. Till the End 3. Afraid Of Love 4. Lovers In The Night 5. Somewhere Tonight 6. Pamela 7. Lea 8. Gift of Faith 9. Keyboard Extravaganza (solo) 10. Africa 11. Human Nature 12. Rosanna 13. Georgy Porgy 14. Stop Loving You 15. Home Of The Brave —bis— 16. Hold the Line
Galerija slika
