Izdavač: Escape Music
Datum izlaska: 30. 4. 2021.
Produkcija: Touch
Trajanje albuma: 60.58 min
Žanr: AOR
Ocjena: 9.0/10
Touch. Nevjerojatno. Grupa koja je nastala na sceni krajem sedamdesetih, kao reakcija na rađajuću, radiju prijateljski nastrojenu muzikalnost arena rocka, koji su na globalnoj razini popularizirali sastavi Boston, Foreigner, Styx, Sweet, Uriah Heep, April Wine, Coney Hatch, Angel i svakako Queen (nabacali smo ih tek šaku). Dakle, 41 godinu nakon izlaska istoimenog prvijenca, Touch su priredili pravo iznenađenje kad su odlučili snimiti i izdati novi album »Tomorrow Never Comes«. Naslov je alegorija na čekanje koje se nikad ne ispuni. Ili ipak. Jednom nakon 41 godine. U osnovi je riječ o trećem studijskom albumu. Godine 1982. Touch su snimili album »II«, koji nikad nije izašao.
Prvijenac se danas smatra bezvremenskom klasikom AOR glazbe, pa čak i jednim od najcjenjenijih studijskih albuma tog arhaičnog žanra. Touch su grupa koja je vrlo brzo dobila izdašnu potporu na frekvencijama američkih radijskih postaja, a redovito su se vrtjeli i po vrhovima glazbene ljestvice britanskog Melody Makera. Stoga ne čudi da su 1980. nastupili kao prvi bend na čuvenom festivalu Monsters Of Rock u britanskom Donington Parku.
Pokretačka snaga grupe, klavijaturist i vokalist Mark Mangold, kasnije se proslavio kao fascinantan skladatelj i suautor je brojnih hitova drugih izvođača, a između ostalog odradio je lavovski dio posla na odličnom Boltonovu albumu »Everybody’s Crazy« iz 1985. U drugoj polovici osamdesetih pokrenuo je AOR sastav Drive She Said, s kojim je 2016. snimio i izdao povratnički album, a 1991. suosnivao je odličnu AOR postavu The Sign, koja je snimila dva super albuma. Posljednjih je godina redovito surađivao s raznim skandinavskim glazbenicima, što je zaslužno za to da album »Tomorrow Never Comes« zvuči vrlo osuvremenjeno. Aktualizirano. Naposljetku, prošle je godine izašao i posljednji, ne baš najsretniji studijski album Mangoldova ponovno obnovljenog pre-Touch sastava American Tears, koji je producirao danski zvučni inženjer Jacob Hansen.
Dakle, svi ljubitelji žanra AOR (‘Adult Oriented Rock’) i uopće poznavatelji prvijenca, ovaj ćete put morati napraviti korak unatrag od očekivanja, jer »Tomorrow Never Comes« nije nikakva nostalgična kopija klasike, odnosno prvijenca. Ekipa, odnosno glazbenici koji su ostali cijelo vrijeme aktivni, a ponajviše Mangold, održavali su vezu s novitetima, a to vrijedi i za osuvremenjeni zvuk albuma »Tomorrow Never Comes«, koji slijedi najnovija dostignuća studijske logistike.
»Tomorrow Never Comes« apsolutno posjeduje muzikalnu privlačnost. O tome nema nikakve sumnje, a posjeduje i neke poteze koje se nije moglo ni očekivati. I više. Pokazuje izuzetnu ambicioznost, jer je bend jednostavno rečeno snimio predug album. Album bi bez problema bio 20 minuta kraći, iako je pitanje koliko će energije i prilike ostati za njegova potencijalnog nasljednika, premda nikad ne reci nikad. Naslovna skladba posjeduje rušilačku snagu gitarske fraze, koja odmah potvrđuje da su Touch jezgrovito zaplovili u 2021., bez puno osvrtanja na kasne sedamdesete. Otvaranje naslovnom skladbom donosi jedan od očekivanih vrhunaca pompoznosti. Kombiniranje klavijatura i fraziranja sa zaraznim formatom muzikalno-vokalnog refrena odmah osvaja ljubitelja AOR glazbe. Swan Song najavljuje da su Mangold i ekipa zapravo izašli iz vremena kad je bio vrlo popularan progresivni rock. Skladba je kompleksnije aranžirana, a posjeduje izrazito epsku i pompoznu narav. Na albumu smeta refrenski napjev u Try To Let Go, koji želi biti što suvremeniji, a dodatni »Oh-Oh« uzvici čine inače obećavajuće postavljenom refrenu više štete nego koristi. Ta je pjesma definitivni vrhunac albuma. Što se tiče duljine, primjedba je letjela na to da bi Touch mogli uštedjeti barem 20 minuta odlične glazbe za nasljednika albuma »Tomorrow Never Comes«.
I bluesy valcer Scream The Sky ostaje definitivni glasnik vremena udaljenih 40 godina, kad je rock lovio naklonost radiovalova. Tu je i baladna (i aranžerski osvježena) Glass, koju je Mangold snimio već na posljednjem albumu American Tears, ali na »Tomorrow Never Comes« pali znatno bolje pa se tako i uvjerljivije uklapa u ostatak supstance albuma. Izniman osjećaj za postizanje muzikalne grabežljivosti potvrđuje i fascinantna balada, odnosno slamač srca Trippin’ Over Shadows Uopće su uvodni i završni dio albuma »Tomorrow Never Comes« najjači i najpečatniji. Refrenski napjevi razvijaju potkožnu zavodljivost i trenutačnu privlačnost. Svakako dominiraju na albumu (Fire And Ice). Muzikalnosti je dakle golemo mnoštvo. Produkcijski su gradivni elementi izuzetno vješto kontrastirani, a zvučna slika je tako optimizirana. Bend izuzetno spretno kormilari između suvremenih zvučnih pastela, kao i tradicionalnih zvukova – to vrijedi osobito za klavijature, gdje se na svakom koraku može osjetiti šuštanje sintisajzera s karakterističnim zvukom osamdesetih, koji je produkcijski moderniziran. Trijumfalno i pompozno zvuči i završetak albuma s Wanna Hear You Say te Run For Your Life. Potonja je, kao i Lil Bit Of Rock ‘N’ Roll (u sredini), uopće izvrstan križanac stare škole rocka i rolla te invazivne muzikalnosti, na kojoj je inače othranjen arena rock kasnih sedamdesetih. Grabežljivost refrenskih napjeva intenziviraju harmonizirani uzvici repeticija refrena, gdje će se povremeno vrlo domaće osjećati i ljubitelji klasičnih Def Leppard (npr. Let It Come).
»Tomorrow Never Comes« djelo je velike produkcijske i stilske izbrušenosti. Ambiciozno zacrtan album koji zrači velikom željom grupe da isporuči najbolje. Svakako, osamdesete su daleko iza nas, a današnja vremena u razvojnom smislu rocka sasvim su drukčija. No nešto ostaje jasno. Album poput »Tomorrow Never Comes« može snimiti samo kvartet koji je disao i živio sedamdesete i u džepu ima klasik »Touch«. »Tomorrow Never Comes« nabijen je skladbama, nabijen raskošnim aranžmanima, izdašnim ulascima i izlascima iz točaka. Hrpom cizeliranja, laštenja i detaljiziranja. Djelo izuzetne angažiranosti, koja se pokazala čak pomalo pretjeranom. Album puzi pod kožu dulje nego što bi inače, pogotovo da je 20 minuta kraći. Ipak, u potpunosti nagrađuje svakog sljedbenika AOR glazbe. Album koji svakako zaslužuje pozornost i koji ne smijemo gledati kao dostignuće kojim bi Touch htjeli nadmašiti bezvremenski i vazdazeleni prvijenac, nego kao dostignuće koje jasno pokazuje da u kvartetu još uvijek ima dovoljno visokooktanskog goriva za stvaranje nove fascinantne glazbe. U svakom slučaju vrlo unikatnog arhaično-rustikalnog izgleda.
Autor: Aleš Podbrežnik
Popis skladbi:
1. Tomorrow Never Comes
2. Let It Come
3. Swan Song
4. Try To Let Go
5. Fire And Ice
6. Trippin’ Over Shadows
7. Frozen Ground
8. Lil Bit Of Rock N Roll
9. Glass
10. Scream At The Sky
11. Wanna Hear You Say
12. Run For Your Life
Postava:
Craig Brooks – gitara, vokal, prateći vokal
Mark Mangold – klavijature, vokal, prateći vokal
Doug Howard – bas gitara, prateći vokal
Glenn Kithcart – bubnjevi, prateći vokal
