Autor: Urban Bolta
Mjesto: Kavarna Sputnik / Ljubljana / Slovenija
Datum intervjua: 20.03.2012
U ožujku prošle godine u ljubljanskoj su se kavani Sputnik u sklopu europske klupske turneje zaustavili L.A. Guns, danas već napola zaboravljeni dragulj kalifornijske hard rock scene s kraja osamdesetih. S obzirom na to da u Sloveniji kronično nedostaje gostovanja takvih sastava, koncert L.A. Gunsa bio je prava mala ekskluziva, o čemu je naposljetku svjedočila i šarolika publika okupljena iz svih krajeva naše male zemljice (Rockline reportaža ovdje)
Kalifornijskim pištoljima zapovijedao je nitko drugi nego Tracii Guns, legendarni gitarist koji je zajedno s Axlom Roseom davno osnovao razvikane Guns N’ Roses, sa svojim se sastavom L.A. Guns popeo među dobro poznata imena domaće scene i tijekom karijere surađivao s brojnim poznatim glazbenim imenima. Tracii-jevo gostovanje u Ljubljani naravno su iskoristili i prijateljski portali Rockline i Paranoid, koji su s gitaristom nakon koncerta zajedno porazgovarali.
Pozdrav, Tracii, za početak nam reci kako zasad teče aktualna turneja, ide li sve po planu?
Današnji koncert u Ljubljani bio je naš prvi u drugom dijelu europske turneje. Prvi dio bio je fantastičan: svirali smo u Austriji, Poljskoj, Njemačkoj, Velikoj Britaniji. Sad smo prvi put uopće došli u Ljubljanu, u Sloveniju, i nismo znali što uopće možemo očekivati od koncerta. Nikad i nigdje nisam sreo nijednog fana iz Slovenije, pa smo prije koncerta bili pomalo skeptični oko svega toga, ali bilo je odlično, tako da je to bila lijepa putna zalihā prije nastavka turneje.
U posljednjih si nekoliko godina više puta mijenjao postavu, koliko si zadovoljan trenutnom L.A. Guns postavom?
Ovo sad zapravo je drugi bend, riječ je o grupi League of Gentelman, mojoj drugoj grupi. Trenutno snimamo naš prvi album, a promotori nas zovu s željom da sviramo L.A. Guns pjesme, što na ovoj turneji i radimo.
Dakle, riječ je o posljednjoj turneji na kojoj svirate L.A. Gunse?
Ne, definitivno ne. Doduše, to ne ovisi samo o meni, nego i o promotorima i našoj agenciji. Trenutno već imam rezervirane koncertne termine po Americi na kojima ćemo u jednoj večeri nastupiti League of gentelman i L.A. Guns, dakle dvije grupe zajedno, što za mene znači dva nastupa u istoj večeri. To je jako naporno, ali zabavljamo se, a i zarada je nešto veća. Kako god okreneš, isplati se oznojiti. Pa još nešto: koliko god se trudio, nikako ne mogu pobjeći od L.A. Gunsa! (smijeh)
U 2011. si nekoliko mjeseci surađivao s Dilanom Robichaux, kako to da je suradnja završila?
Ok, da počnem ovako: Dilana je vrlo, vrlo talentirana. Ali ima jedan veliki problem: ovisna je o alkoholu. Ima ljudi koje možeš podnijeti i kad su pijani, a ima ljudi koji nakon nekoliko ispijenih čaša potpuno promijene karakter i postanu druge osobe, govore stvari koje im trijeznima ne bi pale ni na pamet. Svako jutro nakon koncerta pokušavao sam s njom razgovarati o tom problemu. Naši su koncerti bili super, sve je išlo kao po loju, ali u noćnim satima nakon koncerta uvijek je bila prava ludnica… Svako sam joj jutro držao pridiku, tipa, sjećaš li se što si radila noćas? Nažalost, tako nije moglo ići u nedogled. No da još jednom ponovim, Dilana je inače divna osoba koju jako cijenim.
Kakva je tvoja bliža budućnost, hoćeš li s novim bendom koncertirati, snimati albume?
Netom prije nego što smo krenuli na turneju, počeli smo sa snimanjem. Osam je pjesama otprilike gotovo, a svih ih ukupno bit će desetak do dvanaest. Napravit ćemo i špansku verziju albuma, a u planu imamo i album s rock’n’roll obradama iz pedesetih i šezdesetih.
Usput, novi su album izdali Van Halen, jesi li ga već čuo?
Ukratko – nisam još poslušao sve pjesme. Ali zvuči super! To su bendovi koji će svirati vječno. Roger Daltrey, Robert Plant i ostali, i sam polako vidim da što si dulje u svijetu glazbe, to te čvršće grli i u glavi ti se rađa sve više ideja koje bi želio ostvariti. Istodobno bih kao glazbenik želio biti i kreativan, jer te glazba kroz godine dotiče na različite načine. Kad sam bio tinejdžer, odnosno početkom dvadesetih, mislio sam da se nikad ništa neće promijeniti – a svi znamo da to nije istina. Pogledajte Kisse, cijelo vrijeme podgrijavaju istu juhu – a ja volim Paula, Genea i ostale – ali ruku na srce, oni u glazbenom smislu imaju malo toga za reći, njima je stalo do posla. I Rolling Stonese sam mrzio do svoje 23. godine, a onda su mi postali najdraži bend. Stvari se jednostavno mijenjaju.
Še jedno pitanje iz tvoje karijere, Tracii. Početkom devedesetih bio si dio supergrupe Contraband, s kojom ste izdali jedan odličan album. Što se poslije dogodilo s projektom?
U Americi je projekt bio dobro prihvaćen, nakon izdavanja albuma željeli smo i koncertirati. Ali nažalost nije ispalo u cijeloj Contraband postavi, nedostajala je Share Pedersen (Vixen, op.). To je bilo u vrijeme kad je kod Ratt svirao Michael Schenker. Pred Ratt smo trebali svirati mi, i to na Floridi, u dvorani koja je primala 6000 posjetitelja. Počeli smo svirati prvu pjesmu, Richarda na vokalu nije se čulo, zvuk je bio loš, a ja sam s Michaelom Schenkerom pokušao spasiti situaciju sviranjem Hendrixova Red House. Sve je ispalo užasno. Odmarširali smo s pozornice, menadžer nam je dao 200 dolara i rekao: »Nadam se da ste uživali u svojoj karijeri, doviđenja«. To je bilo to, tako je projekt neslavno propao.
Tijekom karijere svirao si s brojnim velikim imenima rocka. Surađivao si s Axlom Roseom, sviraš u L.A. Gunsima, kratko si bio i član znamenitih Quiet Riot – što se tada zapravo dogodilo, kako je došlo do suradnje?
S dečkima se znamo od pamtivijeka. Nekoć sam posjećivao klub Starwood, gdje je unutra bio golem natpis Quiet Riot. Tada je njihov gitarist Randy Rhoads upravo svirao kod Ozzyja. Zavolio sam ga, ali dogodilo se što se već dogodilo. Randyja nisam nikad upoznao, ali Kevina DuBrowa sam već kao klinac sreo. Bio je jako simpatičan. Kasnije, početkom devedesetih, L.A. Guns i Quiet Riot zajedno smo odsvirali puno koncerata, s Rudyjem Sarzom i Kevinom postali smo jako dobri prijatelji. Kevina sam uvijek ispitivao o Randyju, znali su da sam njegov fan i tako su me pozvali u grupu. Frankie Banali želio je malo više bluesa, znao je da mi blues leži, pa smo napisali nekoliko pjesama s kojima se pak nikako nisam mogao poistovjetiti. Jedini put kad sam doista svirao s Quiet Riot bilo je na audiciji za novog basista. Novih pjesama jednostavno nisam naučio jer me uopće nisu privukle. Naučio sam Slick Black Cadillac, pa Metal Health, i barem otprilike još dvije nove pjesme, taman toliko da smo mogli imati audiciju. Želio sam svirati s Quiet Riot, s Frankiejem, ali prvenstveno s Kevinom, no stvari se jednostavno nisu poklopile. Kao klinac sam na gitari svirao album »Quiet Riot II« s Randyjem Rhoadsom u glavnoj ulozi, tako da su mi se ostvarili snovi kad sam barem s Kevinom odsvirao nekoliko pjesama iz tog razdoblja. Pozvao me čak i na večeru na kojoj smo se iskreno razgovarali o svemu: o ljubavi, o glazbi, o tome kako on ne uzima kokain i slično… iako smo svi znali da uzima. Zato sam bio zaista tužan kad je umro. Bio je lud, volio je puno pričati, ali bili smo bliski, jako sam ga volio.
Kakvi su bili tvoji osjećaji kad je Nikki Sixx napustio projekt Brides of Destruction? (riječ je o grupi koju su 2002. zajedno osnovali Nikki Sixx (Mötley Crüe) i Tracii Guns, op.)
Tada me Nikki doista razbjesnio, mislim, htio sam ga ubiti. Njegov je odlazak naravno bio razlog da su Brides of Destruction propali. Naučiš da jednostavno ne možeš vjerovati svim ljudima. Nikkija poznajem od svoje devetnaeste. Uvijek se ponašao kao glupan. Kao klinac sam se rastao s nekom curom s kojom je potom počeo hodati Nikki, i od tada me neko vrijeme gledao ispod oka.. zašto, mislio sam, ta ga je cura vukla meni, sad ga vuče tebi, u čemu je problem? Prošlo je nekoliko godina i oko izlaska »Dr. Feelgooda« Nikki i ja smo se opet malo zbližili. Mi smo upravo izdali ploču »Coacked & Loaded« i dogovarali se da zajedno s Mötleyima krenemo na turneju, kad je naš basist odlučio da će srušiti ženu Vincea Neila, da će se po Los Angelesu provozati njegovim autom i slične gluposti… Zvao me Nikki i rekao da do turneje uz sve to jednostavno ne može doći, što mi se ionako već naslućivalo.
Na prijelazu tisućljeća L.A. Gunsima nije išlo po planu, nije nam bilo posuto ružama. Bubnjar Steve je očajavao i možda je čak želio da prestanemo svirati. Rekao sam mu, nastavi s L.A. Gunsima, a ja ću se s Nikkijem prihvatiti novog projekta i nam time možda otvoriti vrata do zajedničke turneje s Mötley Crüe. Ideja je bila dobra, time bih podigao i renome L.A. Gunsa. Ali kreten Sixx me zajebao. Nazvao me i rekao da zatvorimo web stranicu Brides of Destruction jer su se s Crüeima ponovno aktivirali, a da za stranicu svaki mjesec plaća po tristo dolara. Nazvao sam tipa koji je brinuo o stranici, a on mi je rekao da za održavanje nije dobio ni lipe. S ljudima koji mi lažu jednostavno ne mogu surađivati, i tako je završio naš zajednički projekt. Ali kad se danas osvrnem na te godine, moram priznati da smo se odlično imali. Zabavljali smo se, doživio sam neke stvari koje s L.A. Gunsima nikad nisam, primjerice sviranje na velikim europskim festivalima, svirali smo zajedno s Turbonegro, ukratko, uživali smo sto na sat.
Tracii, hvala ti na vremenu i ugodnom razgovoru!
Pitanja postavljali: Gregor Šujica (Paranoid) i Jernej Vene (Rockline)
Uvodni tekst, intervju prepisao: Urban Bolta
Fotografije: Mitja Groznik
Galerija slika
