Traffic

0 5

Autor: Peter Podbrežnik

Izvođač: Traffic
Izdavač: Island Records
Izdanje: 1968
Trajanje: 40:24
Ocjena: 4/5

Traffic su bili među onim progrock pionirima koje je na početku karijere vuklo u dva stilska smjera, što je često utjecalo na (neočekivano) rođenje nekih iznimno eklektičnih i inovativnih skladateljskih dostignuća. Među tadašnjim ljubdeveljima glazbe bili su prilično popularni, jer su već rano dokazali da osim eklektičnih jamova znaju stvarati i melodično obojene hitove, no u bendu nije bilo prave jedinstvenosti da bi se mogli podići na višu artističku razinu. Legendarni pjevač i multiinstrumentalist Steve Winwood, nažalost već pokojni bubnjar/pjevač/tekstopisac Jim Capaldi i puhač/basist Chris Wood priklanjali su se tome da se Traffic odmaknu od ranih psihodeličnih utjecaja i prepuste prostor blues, folk i jazz rock elementima, dok je gitarist Dave Mason prisezao na psihodelični pop.

Masonovo nezadovoljstvo doseglo je vrhunac u siječnju 1968., kada se nakon uspjeha vrlo dobrog i za razvoj ranog progresivnog rocka iznimno važnog prvijenca Traffica »Mr. Fantasy« (1967) odlučio napustiti svoje eksperimentalnije usmjerene kolege. Na svome nije dugo izdržao. Nakon što se okušao kao producent na prvijencu pionirskih progrock vršnjaka Family naslovljenom »Music in a Doll’s House (1968), gdje je upoznao i budućeg basista Blind Faitha i Traffica Rica Grecha, odlučio je udružiti snage sa starim kompićima na njihovom sljedećem albumu s vrlo jednostavnim naslovom »Traffic«. Pritom nije ni slutio da će taj album sadržavati priličan broj ključnih skladateljskih djela njegove karijere i time ujedno i najomiljenijih skladbi Traffica. No što će, rad u bendu ga je opet počeo stezati, pa ih je u listopadu 1968., još prije izlaska albuma »Traffic«, napustio po drugi put, što je posljedično pridonijelo njihovu (prvom) raspadu.

Unatoč lošoj kreativnoj i osobnoj kemiji između trija Winwood/Capaldi/Wood s jedne i Masona s druge strane, ta se nestabilnost na albumu »Traffic« gotovo ne osjeća. Iako je album u mnogočemu tipičan proizvod svog vremena, određene skladbe spadaju među ključna djela njihove karijere, dok su kraći usputni jamovi prava poslastica za uši svih ljubitelja rock virtuoza iz ‘romantične ere’. O tome tko je bio poglavar i glavna zvijezda tog benda nije bilo nikakve sumnje ni tada. Winwood, koji je ubrzo nakon raspada Traffica suosnovao kratkotrajni supergrupu Blind Faith, svojim je vrtoglavim dionicama na Hammond orguljama bio glavna atrakcija ranog zvuka Traffica, a već je tada pripadao samoj eliti rock pjevača.

Unatoč tome, pojedini aranžmani bili su raspoređeni relativno demokratski, a na »Traffic« mnogo prostora zauzima i Masonova eklektičnost na električnoj i akustičnoj gitari. Lijep dokaz za to je već uvodna burleska »You Can All Join«, gdje Mason blista svojim šaljivim, bluesom začinjenim gitarskim varijacijama, dok njegov sarkastično-spokojni vokal lijepo održava razigranu atmosferu. Takvih šaljivih tvorevina Traffic su u svojoj karijeri stvorili priličan broj. »Pearly Queen«, u kojoj je u središnjoj ulozi zabavljački raspoloženi poglavar Winwood, još je jedan primjerak takvog satiričnog obešenjaštva, jer osim škakljivog, bluesovskog gitarskog riffa i ‘njištećih’ usnih harmonika i Capaldijev tekst graniči sa štrokavim humorom s aluzijom na žensku ‘bisernu ogrlicu’ kao finale seksualnog čina.

Masonov smisao za stvaranje kompaktnih pop djela na bluesovskoj osnovi pokazuje se na klasiku Traffica »Don’t Be Sad«, koji je lijep primjer odličnog harmoniziranja vokala dvojice glavnih pjevača, osobito u melodičnom refrenu. »Who Knows What Tomorrow May Bring« pomalo je enigmatična tvorevina s Winwoodovim vrtoglavim dionicama na Hammond orguljama, što je spojeno s njegovim izvrsno harmoniziranim, strastvenim pjevačkim pristupom, gdje ne nedostaje ni soul elemenata uz Capaldijeve razbacane bubnjarske ubačaje. Folkrock obojena »Feelin’ Alright?«, koju je otpjevao i napisao ‘nepopustljivi’ Mason, postala je jedna od najomiljenijih vječnozelenih skladbi Traffica, doživjela je i niz obrada te donijela lijep uspjeh tako različitim izvođačima kao što su Joe Cocker, Grand Funk Railroad, Three Dog Night, Rare Earth i The Jackson 5. Melodični refren lako se usidri u uhu, dok se smjelim improvizacijama pokazuje i saksofonist Wood.

»Vagabond Virgin« zrači tipičnim engleskim crnim humorom, koji je kod Traffica oduvijek bio nešto najprirodnije, dok u njoj, kroz dinamičnu uporabu udaraljki, vlada ‘karipski’ ambijentalni puls. Za dašak folka pobrinula se i Woodova flauta, dok humoristično obojene vokalne harmonije pod Masonovim zapovjedništvom uvijek iznova tjeraju na smijeh. »(Roamin’ Thru The Gloamin’ with) 40,000 Headmen«, još jedan folkrockerski eksperiment, ovaj put s Winwoodom na glavnom vokalu, sadrži neobičan tekst o imaginarnom pustolovu koji je ranjen usred pljačkanja skrivenog blaga. Ni ovdje ne nedostaje raznovrsnih improvizacija na flauti i udaraljkama.

Na nešto jazzier usmjerenoj »Cryin’ to Be Heard« pjevački žezlo ponovno preuzima Mason, koji u pozadini uživa u izdašnoj pratnji Winwoodovih vokalnih harmonija, dok se usput provuče i Woodov iznimno odlučni sopran saksofon. »No Time To Live« sadrži mračnije raspoloženje na račun dramatičnih dionica na Hammond orguljama i klaviru te melankoličnog saksofona, dok Winwoodov teatralni i za promjenu užasno ozbiljan vokalni pristup izjeda od boli. Na završnoj »Means to an End« Steve oživljava svoju ljubav prema bluesu i uz poskočne ritmove i odlučne gitarske dionice pokazuje se iznimno strastvenom vokalnom izvedbom. CD izdanje albuma »Traffic« iz 2000. opet sadrži još nekoliko bonus skladbi, među njima i dva djela koja su se pojavila u filmu »Here We Go Round the Mulberry Bush« i na kvalitativnoj su razini ‘regularnog’ materijala: »Here We Go ‘Round the Mulberry Bush« i »Am I What I Was Or Am I What I Am«. Preostale tri bonus skladbe pojavile su se na trećem albumu Traffica »Last Exit« (1969), koji je izašao nakon njihova (prvog) raspada.

Za bend koji je imao problema s lojalnošću osnivača i glavnog gitarista, teško je povjerovati da je album »Traffic« kao cjelina na kraju ispao tako dobro i čak iznjedrio nekoliko nezaboravnih klasika Traffica. No, kao što je već spomenuto, to stanje nije dugo trajalo, i kad je Winwood 1969. odlučio okušati sreću s Blind Faithom, činilo se da je svemu kraj, no zvijezde Traffica bile su ipak povoljne pa su se 1970. slučajno ponovno okupili, jači nego ikad prije, ali bez Masona u postavi. Potonji, osim kratkog koncertnog druženja tijekom turneje Traffica 1971., nije više htio biti dio njihove priče te se radije posvetio samostalnoj karijeri.

Postava

Steve Winwood – vokal, gitara, klavir, klavijature, orgulje, bas gitara
Dave Mason – vokal, gitara, usna harmonika
Jim Capaldi – bubnjevi, udaraljke, prateći vokal
Chris Wood – flauta, sopran saksofon, tenor saksofon, bas gitara, udaraljke, zvona

Produkcija

Jimmy Miller

Popis skladbi

1. You Can All Join In (3:40)
2. Pearly Queen (4:21)
3. Don’t Be Sad (3:25)
4. Who Knows What Tomorrow May Bring (3:15)
5. Feelin’ Alright (4:20)
6. Vagabond Virgin (5:22)
7. Forty Thousand Headmen (3:14)
8. Cryin’ To Be Heard (5:12)
9. No Time To Live (5:20)
10. Means To An End (2:35)

Pošalji komentar

Tvoja e-adresa neće biti objavljena.

Ova stranica koristi kolačiće radi pružanja internetske usluge, oglasnih sustava i funkcionalnosti koje bez kolačića ne bismo mogli ponuditi. Posjetom i korištenjem web-stranice pristaješ na kolačiće. Prihvati Pročitaj više

Privatnost i kolačići