Autor: Peter Podbrežnik
Izvođač: Trapeze
Izdavač: Threshold
Izdanje: 1970
Ocjena: 3/5
Britanski tvrdi rockeri Trapeze, unatoč tome što nikad nisu doživjeli komercijalni uspjeh vrijedan spomena, već su davno zaslužili status kultne grupe, ponajprije zato što su u svojim redovima imali podosta glazbenika koji su svjetsku slavu izborili u drugim, “većim” bendovima poput Deep Purplea, Black Sabbatha, Whitesnakea, Judas Priesta i Uriah Heepa. Većini glazbenih sladokusaca ipak će se u sjećanje najviše urezati kao prvi profesionalni bend legendarnog pjevača i basista Glenna Hughesa (kasnije Deep Purple, Black Sabbath i Black Country Communion), koji je već kao devetnaestogodišnji mladić na njihovu istoimenom prvijencu iz 1970. dokazao da je riječ o jednom od najvećih pjevačkih talenata koje je ikad dao Britansko otočje.
Originalna postava Trapeza, nastala iz grupe Finders Keepers, koja je pod producentskom palicom basista i pjevača The Moody Blues, Johna Lodgea, snimila istoimeni prvijenac, uz Hughesa na glavnom vokalu i bas-gitari uključivala je i gitarista Mela Galleyja (kasnije Whitesnake i Phenomena), bubnjara Davea Hollanda (kasnije Judas Priest), klavijaturista/gitarista/flautista Terryja Rowleyja te pjevača/trubača Johna Johnsa. Ova dvojica otpala su iz benda ubrzo nakon izlaska psihodelično obojenog prvijenca, pa su Trapeze u trio-postavi Hughes, Galley i Holland na sljedeća dva studijska albuma sigurno zakoračili u bluesrockerskiju i funkom obojenu fazu.
Njihov istoimeni prvijenac, koji zaslužuje pozornost svih istraživača embrionalnih oblika tvrdog rocka, bio je uz manja iznenađenja klasično dijete svog vremena. Većinu glavnih vokala otpjevao je Hughes, dok je Johnsu ta čast pripala samo u mirnijim, akustično obojenim trenucima, jer bend u toj fazi još nije do kraja otkrio sve Glennove pjevačke vrline, sve dok nije shvatio da je njegov glas prikladan za svaku pratnju i svaku priliku. No, to su na sreću otkrili ubrzo nakon izlaska ovog povijesnog dokumenta, koji se uz rani tvrdi rock ponajprije nabacuje psihodelijom, bluesom, folkom i u manjoj mjeri simfonijskim prog rockom. Jedna od najvećih vrlina Trapeza, koju treba istaknuti odmah na početku, bio je izniman osjećaj za stvaranje dramatičnih vokalnih višeglasja, zbog čega ih se nekoliko puta sumnjivo podsjeća na Uriah Heep, koji su svoj prvijenac također izdali 1970.
»It’s Only a Dream« je kratki psihodelični uvod položen na klavir, ambijentalan na tragu dječje uspavanke. Na »The Giant’s Dead Hoorah!«, u kojoj se osjete utjecaji psihodeličnog pop rocka, bluesa i folka, punim plućima zablista Hughesov energični vokal uz pomoć dramatičnih višeglasja, dok Galley već pri prvoj prilici pokazuje da je riječ o izvanrednom, još nebrušenom gitarskom talentu. Središnja gitarska melodija pomalo podsjeća na vječnu pjesmu The Beatlesa »Every Little Thing«. Na folk-rockerskoj »Over« Trapeze se ponovno iskazuju kao majstori vokalnih multiharmonija, dok moćnim bubnjarskim kreševima ovaj put prvi put na albumu zablista Holland, koji je desetljeće kasnije s razlogom zaslužio naslov jednog od najslavnijih teškometalnih bubnjara. Nažalost, karijeru je, usprkos stalnom tvrdnjama da je nevin, 2004. potpuno uništio zbog pedofilskog skandala. Zbog toga je morao u zatvor na izdržavanje kazne, koja mu istječe krajem 2012.
Na ljubavnoj folk-rock baladi »Nancy Gray«, ovjenčanoj pastoralnim simfonijskim aranžmanima i ugodnom akustičnom gitarskom melodijom, uz koju si je zbog teksta nije teško predočiti tipičnu britansku rumenu i crvenokosu curicu, mladi se Hughes učinkovitim prelaskom iz visokih u niske vokalne registre ponovno iskazuje kao izniman pjevački dijamant. Slijedi sedmominutna suita podijeljena u tri dijela. Po bluesrockerski posoljeni dio »Fairytale« sadrži vragolaste orguljaške i klavirske pasaže u režiji Terryja Rowleyja te zabavan pjevački dvoboj između Hughesa i Johnsa, koji se naravno pokaže potpuno nejednakim. »Verily Verily« sastavljena je od klavirske solaže, eteričnih višeglasja i ugodne pastoralne melodije na akustičnoj gitari. Energična repriza motiva »Fairytale« služi kao pristojan zaključak ove prilično ambiciozne suite. U njoj se mogao naslutiti niz prog-rockerskih tendencija, kamo bi ih nastavak karijere mogao povući, jer su imali dovoljno talenta, da se nisu radije zagrijali za blues i funk.
Pastoralna balada »It’s My Life«, na kojoj se ponovno iskazuju potresnim višeglasjima, dok nažalost već pokojni Mel Galley pobrine za nekoliko izuzetno ukusnih gitarskih pasaža, opet sumnjivo podsjeća na neke rane uratke Uriah Heepa. Rustikalnim ambijentom prožeta »Am I« folk-rockerska je balada izgrađena na melodramatičnoj akustično-gitarskoj melodiji, u kojoj Hughesov vokal zbog izrazito niskog registra zvuči gotovo neprepoznatljivo. »Suicide« je jedan od rijetkih tvrdih rockera u pravom smislu riječi na »Trapeze«, iako opet ne manjka psihodeličnih ukrasa na klavijaturama. Višeglasja ponovno unose izniman ugođaj, dok pulsirajuće bas-linije i moćni bubnjarski prijelazi uspješno daju željenu udarnost.
»Wings« se ponosi funkerskim ritmičkim tendencijama, dakle nečim što je Hughes, koji je zahvaljujući svom briljantnom pjevanju glavna “zvijezda” ove stvari, oduvijek obožavao. Folk-pop rockerska »Another Day« jedan je od boljih trenutaka na albumu jer sadrži odlične pastoralne aranžmane i izvrsna višeglasja predvođena grabežljivom melodijom. Nažalost, završava puno prerano. »Send No More Letters« zahvaljujući raskošnim orkestralnim aranžmanima predstavlja simfonijski (prog) rockerski eksperiment. Vokalne harmonije opet su za zlatnu medalju, iako isto ne vrijedi za sadržajno prilično prazne simfonijske aranžmane, koji bi u najboljem slučaju mogli biti pozadina za novogodišnje blagdane, dok Djed Božićnjak (ako smo politički korektni) odnosno Djed Mraz (ako smo politički nekorektni) zagrijano otvara primljena pisma. Na završnoj »It’s Only a Dream (reprise)« ponavlja se uvodni, psihodelični motiv, što bi neki mogli pogrešno shvatiti kao da je riječ o konceptualnom albumu.
Prvijenac Trapeza bio je, unatoč zračenju mladenačke naivnosti i traženju prepoznatljivog zvučnog identiteta, pristojan početak karijere ove kultne grupe, obilježene nestabilnošću, koja je rock glazbi, posebno tvrdom rocku i teškom metalu, podarila nekoliko najvećih talenata. Na brojnim skladbama osjeti se nedovršenost, odnosno nedostatak skladateljskog iskustva, jer je većina njih imala izniman, neiskorišten potencijal za moguće klasike. Za kraj još upozorenje da se album ne smije pomiješati s istoimenim dostignućem Trapeza iz 1976.
Postava
Glenn Hughes – vokal, bas-gitara, 6-žičana gitara, klavir, trombon
Mel Galley – gitara, bas-gitara
Dave Holland – bubnjevi
Terry Rowley – orgulje, gitara, klavir, flauta
John Jones – prateći vokal, truba
Produkcija
John Lodge
Popis skladbi
1. It’s Only A Dream
2. The Giant’s Dead Hoorah!
3. Over
4. Nancy Gray
5. Fairytale
6. Verily Verily
7. Fairytale
8. It’s My Life
9. Am I
10. Suicide
11. Wings
12. Another Day
13. Send Me No More Letters
14. It’s Only A Dream” (reprise)
