Autor: Peter Podbrežnik
Izvođač: Genesis
Izdavač: Virgin Records
Izdanje: 1970
Ocjena: 4.5/5
S “Trespass”, svojim prvim progresivnim albumom, bend je napravio silovit iskorak u odnosu na prethodni album i pokazao da je unatoč mladosti članova riječ o jednoj od najzrelijih skupina tog vremena. Odnosno, bolje rečeno: glazba koju su počeli stvarati od ovog albuma pa sve do sredine sedamdesetih predstavljala je njihovo “zlatno” razdoblje, kad su bili praktički nezaustavljivi i kad je bilo tek nekoliko bendova koji su se mogli mjeriti s dotjeranošću, kompleksnošću i inteligencijom njihovih kompozicija. Dakle, bend koji je već tako rano i unatoč mladosti članova bio daleko ispred svog vremena i još se i danas raspravlja o njemu. Iako su bili mladi, njihova je glazba zvučala kao da dolazi iz neke legendarne, zaboravljene, pretpotopne ere keltskih priča i legendi. Upravo je “Trespass” bio i prvi stepenik na njihovu putu među glazbene legende.
Genijalni i još danas većini nerazumljeni pjevač i povremeni flautist Peter Gabriel postao je na “Trespass” središnja figura sastava. Svojim upečatljivim interpretacijama tekstova te nezaboravnim i originalnim scenskim nastupima, koji su uključivali čak čitav niz kostima, postao je duša skupine, svojevrsni Lennon Genesisa, osobnost “veća od života”.
Gitarist Anthony Phillips svojim je romantičnim, keltskim solažama i folk-rockerski nastrojenom akustičnom gitarom u skladbe unosio dašak nekog mističnog, engleskog sela. Ali i mračnog i tajanstvenog ugođaja. Upravo su to bile one kombinacije koje su prevladavale u njihovoj glazbi “zlatnog”, odnosno klasičnog razdoblja, kad je bend stvarao povijest progresivnog rocka i stvorio većinu svojih najboljih djela.
Banksove masivne hammond orgulje te izvrsna uporaba melotrona pridonijele su najviše tajanstvenosti i drami. Mješavina ta tri elementa bila je ključna da skupina postane prepoznatljiva i počne se potpuno razlikovati od svih rock bendova tog vremena. Zamjena bubnjara Johna Silvera s prvog albuma Johnom Mayhewom bila je prilično velik korak naprijed, iako ni potonji nije dugo ostao u skupini. Donio im je puno rockerskiju ritam liniju od prethodnika. Ako netko slučajno zna kamo je danas nestao Mayhew, bit ću mu jako zahvalan na informaciji.
Mike Rutherford pak je već izumio svoj karakterističan, melodičan način sviranja bas-gitare i iako se na njega danas često zaboravlja uz sve te genijalne glazbenike u toj skupini, mogu reći da je zacijelo bio jedan od originalnijih basista tog vremena.
“Trespass” se otvara dramatičnim i romantičnim epom “Looking For Someone”, točnije dramatičnim Gabrielovim pozivom koji izražava osamljenost. Zvučna pozadina sastavljena od Banksovih orgulja i melotrona stupnjuje klimaks cijele skladbe, u kojoj se mračno ugođaj prelijeva s optimističnim. Domišljati i mjestimice otužni Phillipsovi rifovi i sjajna ritam linija Rutherforda i Mayhewa u završnom dijelu skladbe podižu ukupnu napetost. Gabrielov melankolični i dramatični vokal pak je onaj koji od cijele skladbe čini besmrtnu klasiku za sva vremena.
Još dramatičnija i napetija, naravno tragična skladba je ep “White Mountain”, koji pripovijeda priču o usamljenom vuku iz romana Bijeli očnjak. Nije teško zamisliti zasnježene planine kroz koje trči usamljeni vuk kojeg progone divlji lovci. Gabrielov melankolični i mjestimice i razjareni, već gotovo čovječanstvu prigovarajući vokal nad tragičnom sudbinom plemenite životinje nikad vas ne ostavlja hladnima. Brojni folk elementi i melotron sjajno se uklapaju u to napeto i “zimsko” ozračje.
“Visions” of Angels također je dramatičan ep, koji je u refrenu nešto svjetliji, iako je tekst opet pun Gabrielova sarkazma na račun čovječanstva, koje je zatajilo Boga u sebi i zamijenilo ga lažnim, materijalnim idolima. Banks i ovaj put blista na orguljama i melotronu, Mayhew iznenađuje svojim odličnim bubnjanjem. Phillipsova akustična gitara pak je cijelo vrijeme konzistentna.
“Stagnation” je pjesma puna različitih motiva i atmosfera. Uvod je svijetao, pozitivan, a otvaraju ga Phillipsova akustična gitara i Banksova pozadina od melotrona. Najbolji dio skladbe dolazi u srednjem dijelu, kad se cijelo ozračje potpuno smiri i slijedi umireni, gotovo transcendentalni ritam na akustičnoj gitari, u kojem Gabriel nastupa sa stihovima “and each will find a home, and there will still be time, for love in my friend…”. Slijedi juriš orgulja, melotrona, bubnjeva i gitare, a zatim opet melodičan i umiren dio na flauti s višeglasnim, pozitivističkim refrenom. Općenito je upravo ta skladba središnji dio albuma i najbolje odražava njegov mistični i tajanstveni duh te Gabrielove tekstove pune vječnog čovjekova sukoba i njegove osobne bitke između dobra i zla.
“Dusk”, s pratećim vokalima u refrenu, vrlo je lijepa pjesma koja pomalo smiruje cjelokupno ozračje albuma i svojevrsna je priprema za završni finale. Grade je Phillipsova melodična akustična gitara, Gabrielova flauta i Banksov melotron te već spomenute vokalne harmonije.
“The Knife”, završna drama o brutalnosti nadzornih institucija, nije samo jedna od najboljih skladbi ovog albuma, nego i jedna od njihovih najtežih, najviše “heavy” kompozicija u povijesti. Ujedno je i najmanje mistična i najprizemljenija skladba albuma. Odražava i tadašnji duh većine članova skupine, kojima je glazba tada, među ostalim, značila bijeg od okoštalog britanskog sustava, koji je takvim umjetnicima namjenjivao malo perspektive u životu. Ta je skladba dugo vremena bila obvezni završetak njihovih koncerata. Anthony Phillips, koji na albumu uglavnom koristi akustičnu gitaru, ovdje s brojnim naelektriziranim i sirovim rifovima te izvrsnom solažom u središnjem dijelu, punom tercnih harmonija, naprosto poziva na sukob sila tame i svjetla; nadzora i slobode. To je po mom mišljenju ujedno i njegovo najbolje djelo s grupom, odnosno najbolji prikaz njegova izuzetnog glazbenog talenta. Njegov nasljednik Steve Hackett puno je naučio upravo od njega. Ritam je brz, jedan od najbržih kod njih uopće, bubnjar Mayhew također pokazuje da nije bio loš i da je ostao široko previđen, za razliku od svog nasljednika Phila Collinsa, koji je postao jedna od najpoznatijih glazbenih ikona. Ta Gabrielova sarkastična kritika britanskog društva i represije režima bila je tek jedan od mnogih njegovih obračuna na račun “zaglupljenosti” čovječanstva. Album svojim epskim kompozicijama blista od početka do kraja.
Kao što sam već prije spomenuo, izvorni i sjajni gitarist Anthony Phillips napustio je skupinu nakon ovog albuma, službeno zbog slabog zdravlja, a neslužbeno i po vlastitim riječima zbog velike treme pred nastupanjem na pozornici. Kasnije je ipak započeo solo karijeru i stvorio nekoliko sjajnih albuma simfonijskog progresivnog rocka. Njegov prvi album “The Geese And The Ghost” (1977) obavezno je slušanje za sve fanove ranih Genesis, jer po stilu najviše podsjeća upravo na “Trespass”. Za Genesis su tada slijedile dvije vrlo važne zamjene, koje su oblikovale “klasične” Genesis i naposljetku ih postavile na sam vrh žanra uz bok najvećima, a rock (pa i pop) glazbi donijele su dvije besmrtne ikone.
“Trespass” je odličan album, takoreći klasik, koji označava početak klasičnih, progresivnih Genesis i upravo zato što su mu slijedili albumi za koje je dugo bilo karakteristično da je svaki sljedeći bio bolji od prethodnog, danas je ostao po nepravdi nešto previđen među fanovima.
Postava
Peter Gabriel – vokal, flauta, harmonika, tamburin i bas bubanj
Anthony Phillips – akustična 12-žičana gitara, električna gitara, dulcimer, prateći vokal
Anthony Banks – orgulje, klavir, melotron, gitara, prateći vokal
Michael Rutherford – bas-gitara, akustična 12-žičana gitara, najlon, čelo, prateći vokal
John Mayhew – bubnjevi, udaraljke, prateći vokal
Produkcija
John Anthony
Popis skladbi
1. Looking For Someone (7:06)
2. White Mountain (6:42)
3. Visions Of Angels (6:50)
4. Stagnation (8:48)
5. Dusk (4:13)
6. The Knife (8:56)
Trajanje: 42:35
