Autor: Rok Klemše
Mjesto: Kino Šiška, Ljubljana
Datum koncerta: 06.12.2010
Broj posjetitelja: 500
Cijena karte: 22€/27€
Zanimljivo je upasti u raspravu o tome pripadaju li metal koncerti u novu dvoranu Kina Šiške. Jedna strana kaže da je dvorana za tvrdoću, mračnost i agresivnost metala previše sterilna, premoderna i jednostavno preljepa, a druga da metala u Kinu Šiška ima čak premalo. Ja spadam u ovu drugu skupinu i ako mene pitate, Kino Šiška se još jednom pokazala kao odlično (metal) koncertno prostorište, i to “indoor” festivalskim koncertom pet bendova – Nothnegal, Metsatöll, Rotting Christ, Samael i Finntroll. Smatram da je i ovaj put dobar odaziv na koncert potvrdio tu drugu tezu. No idemo redom kao što su kuće… eee… bendovi na pozornici.
Nothnegal su u decembarski sumorni, hladni i maglovit Ljubljanu pokušali donijeti malo sunca… metal sunca. Nothnegal su naime, barem s obzirom na porijeklo, na metal sceni potpuno egzotična postava – sekstet je u Kino Šiška doplovio iz Indijskog oceana, konkretno iz otočne države Maldivi. Mlad bend koji će uskoro slaviti petu godišnjicu svojim prvim i zasad jedinim studijskim uratkom, EP-jem Antidote of Realism, skrenuo je pozornost na sebe i nedavno potpisao ugovor s sve aktivnijom francuskom etiketom Season of Mist (koja u svojoj ponudi ima, među ostalima, velikane poput Cynic, Atheist i Morbid Angel!). Pa, s obzirom na državu iz koje Nothnegal dolaze, brzo je bilo jasno da dečki svoj pravi identitet tek traže. Ono što su nam dečki ponudili u pola sata bila je mjestimice nespretna mješavina power, thrash i black metala, a glazba otočana najviše podsjeća na finske bendove poput Kalmah i Eternal Tears of Sorrow – ponajprije zbog čestih atmosferičnih klavijaturističkih ubačaja i melodičnog soliranja. Maldivčani svakako imaju potencijala, ali im još dosta nedostaje svježine i originalnosti. Imaju odličnog vokalista, s taman dovoljno sirovim i agresivnim glasom, gitaristi nisu baš čarobnjaci kad je riječ o šetanju po žicama, a iznenađujuće je bilo za bubnjevima vidjeti finskog multiinstrumentalista Tuomasa Saukkonena, kojeg smo prije nekog vremena sa njegovim matičnim sastavom Before the Dawn mogli čuti u Orto baru. Apetite su Nothnegal prilično uspješno pobudili, ali svakako bi zaslužili puno više ljudi pod pozornicom nego sljedeći bend.
A budući da je danas nažalost tako da se upravo folk metal kod metal podmlatka najbolje prodaje i još bolje prolazi, drugim nastupajućima, estonskim folk metal posebnjacima Metsatöll, uspjelo je pod pozornicu unatoč relativno ranom satu namamiti lijepo stado ovaca… eee… ljudi. Kojima je dovoljno da su na pozornici čudaci odjeveni u krzno s što više opskurnih folk/etno instrumenata, i već je vrijeme za žur. Folk metal se danas masovno prodaje, mladež “tripa” na taj već posve izlizan žanr, a mnogi organizatori koncerata trljaju ruke na taj račun – samo pogledajte svakogodišnju ponudu Metalcampa; frulice, cigu migu i harmonika. Juhej! Ok, ok, da završim svoj “rant” o stanju glazbenog ukusa većine mlađih metal slušatelja. Metsatöll treba priznati da uživo zvuče bolje nego na studijskim snimkama, a najveću pohvalu svakako zaslužuju jer folk dijelove nemaju snimljene na matricu, već širok izbor različitih instrumenata svira jedan čovjek. Usput još izvodi čudno plesuckanje po pozornici i sviranje “air guitar” na svoju sviralu. Estonci su na pozornici bili opušteni i energični, ali još tako dobra scenska predstava ne može nadoknaditi jednoličan riffanje, prosječnu ritam sekciju i, blago rečeno, čudan vokal koji bi navodno trebao buditi sjećanje na pretke i prošlu povijest estonskog naroda. Prazno, dosadno i bez inspiracije.
Ako je nakon Metsatöll u grlu zapela velika kost, nakon (nažalost samo) 40 minuta nastupa grčke black metal senzacije Rotting Christ zadovoljno smo mljackali i lizali prste. Grci su se u prošlosti već nekoliko puta morali otresati optužbi zbog imena benda (jasno, od strane puristički nastrojenih fanatika), a u žutim stranicama o njima se pisalo zahvaljujući ponovno rođenom kršćaninu Daveu Mustaineu. Poznato je da je on odbio nastup na koncertu na kojem su kao predgrupa trebali nastupati upravo Rotting Christ. No grčki sastav imenom nije učinio ništa drugo nego opisao prirodno stanje čovječanstva – svi ćemo prije ili kasnije istrunuti i vratiti se u prah. Ostavimo sada mizantropiju sa strane, Rotting Christ su na pozornicu Kina Šiške umarširali uz zvukove epskog i pompoznog introa, zgrabili svoje instrumente i s naslovnom pjesmom novog albuma Aealo postali smo dio masovnog rituala, rezultata atmosfere jedinstvenog black metala Rotting Christ. Vjerojatno najžešće iščekivani bend festivalskog paketa, koji je pod pozornicu privukao najbrojniju publiku, pripremio je nezaboravan desant na sva osjetila, najviše na uši, koje su 40 minuta uživale u unikatnom black metalu punom razornog, ali vještog i neklišejskog blast beatanja, spektakularno epskih gitarskih melodija od kojih je od veselja zatreperilo srce, balkanskog melosa i povremene simfonijske pompoznosti zbog koje lako ostaneš bez riječi. Da karizmatični frontmen Sakis i ostali nisu pobrinuli za epske napjeve u refrenima koji te izravno zovu da im se pridružiš, a vokalne linije same po sebi pobrinule za invokaciju nadnaravnih sila koje ožive u nezaboravnom obredu s Rotting Christ. Grci su ovaj put sa spektakularnim lightshowom, koji se potpuno stopio s glazbom, pobrinuli i za pravi “eye-candy”. Napokon, da je barem jedan bend do kraja iskoristio sve potencijale koje u sebi krije Kino Šiška! Nažalost, upravo ono što je najljepše i najslađe obično i najbrže završi, Rotting Christ su nas napustili nakon samo 40 minuta. Iako su odsvirali samo devet pjesama i daleko najviše pažnje posvetili novoj ploči, a starije zbog vremenske stiske preskočili, nakon odjeka posljednjeg tona završne Noctis Era ostao je samo osjećaj ispunjenosti, zadovoljstva i, zbog silnog elana, epskosti i beskompromisnosti, gotovo umora. Ali onog utažitog umora. Širom otvorenih ruku čekamo ponovni headlinerski nastup Rotting Christ kod nas! Non serviam!
Pozornica Kina Šiške u nastavku je na svojim daskama ugostila još jedan veliki bend, švicarske inovatore industrial metala Samael. Iako Švicarsku poznajemo ponajprije po siru s rupama, satovima, nožićima i Ricoliiiiiiiiiiiiii, ta je srednjoeuropska država i dom barem trojca kultnih metal sastava koji su u povijesti metala ostavili snažan pečat – Hellhammer/Celtic Frost, Coroner i da, i Samael. Taj švicarski sastav skrenuo je pozornost na sebe svojim prvim dvama albumima Worship Him i Blood Ritual, koji su i danas jedni od boljih predstavnika drugog vala black metala, a svojim daljnjim stvaralaštvom postavio je temelje post black metala i industriala. Samael su te večeri priredili silovitu večer odličnog industriala, poduprtog snažnim vizualnim elementom, ponajprije mističnim projekcijama, koje su učinkovito nadogradile auru enigmatičnosti i tajanstvenosti koja okružuje Samael. Sve oči bile su cijeli koncert uprte u karizmatičnog frontmena Vorpha, potpuno odjevenog u crveno, koji je sirovo i agresivno otpjevao pomno odabrane pjesme koje su predstavljale baš sve ere benda. Pa dobro, s izuzetkom prva tri albuma, koji već duže vrijeme nažalost nisu prava predstava Samaela. Na krilima sjajne Vorphove izvedbe i udarnih zvukova industriala jedrili smo po kiši, u crne rupe i sve do Jupitera, no nažalost intenzitet koncerta Samael pomalo popušta zbog snimljenih bubnjeva. Gibljivi i iznimno živahni klavijaturist Xy doduše pobrine se za nekoliko udaraca po snare bubnju i nekoliko činela, ali to nije to što bih želio, jer sam čvrsto uvjeren da bi Samael ispali još puno bolje s razornim bubnjanjem tijekom cijelog koncerta. Jedinstveni Vorph pun uvježbanih, ali iznimno učinkovitih poteza i gesta upozorio nas je na upravo izdani EP s kojeg smo čuli naslovnu pjesmu Antigod, a odsvirali su čak i pjesmu s nadolazeće ploče, koja zvuči obećavajuće i opet nešto više staroškolski usmjereno. No najljepše je bilo čuti kultnu Into the Pentagram, iako u novijoj, blago prilagođenoj verziji. Kad bi nas Samael posjeli barem još na Baphometovo prijestolje!
Večer je završila trolovskom bakanalijom iz Finske, Finntroll. Taj sastav smo kod nas već mogli vidjeti, i ako ste ih već vidjeli, ni ovaj put niste imali priliku doživjeti ništa šokantno novo. Finntroll su nas u dobrih sat vremena proveli kroz svoj “best of” set, sastavljen od pjesama sa svih ploča. Da pred Fincima svoj posao nisu tako dobro odradili Rotting Christ i Samael, mogao bih napisati da su finski trolovi bili odlični, ovako mogu nažalost napisati samo da su Finntroll energijom bili nekoliko razina ispod prethodna dva nastupajuća. Vokalist Vreth se trudio izgledati što zlobnije i trolovskije, a mlada publika mu je prilično dobro jela iz ruke, ali Finntrollu je nedostajalo dosta da bi ih se moglo označiti kao uistinu prave i utemeljene headlinere. Poskočni humppa metal, koji je doduše isključivo Finntrollov izum, ovaj je put odjeknuo u prazno, unatoč samouvjerenoj i uigranoj scenskoj igri benda. Korektno, ali ni u čemu potresno.
Utorkov koncert kvalitetno je ponudio nekakvu sinusnu krivulju, krivulju koja je svoje najviše vrhove dosegnula u točkama koje se zovu Rotting Christ i Samael. Unatoč tome što je petorka nastupajućih svoje odradila samouvjereno i posve zadovoljavajuće, ne mogu a da ne poželim da je posljednji trojac nastupio obrnutim redoslijedom – dakle, Finntroll, Samael i Rotting Christ, ali nažalost, danas je realnost takva da headlinerska mjesta zauzimaju komercijalno najuspješniji i najprepoznatljiviji bendovi. No srećom još uvijek postoje pravi ljubitelji glazbe koji znaju što je to glazbena kvaliteta. I to se lijepo pokazalo i na ovom festivalskom paketu. Još ovakvih koncerata!
Fotografije: Nina Grad
Setlista
ROTTING CHRIST:
1. Aealo
2. Eon Aenaos
3. Athanati Este
4. Fire, Death And Fear
5. King of A Stellar War
6. The Sign of Prime Creation
7. Phobos’ Synagogue
8. Dub-sag-ta-ke
9. Noctis Era
SAMAEL:
1. Intro / Under One Flag
2. Rebellion
3. Rain
4. Reign of Light
5. Black Hole
6. Antigod
7. Into the Pentagram
8. Jupiterian Vibe
9. Year Zero
10. Slavocracy
11. Soul Invictus
12. My Saviour
Galerija slika
