U.D.O. na Steelfactory turneji u kišnoj Parmi (2019)
Nastupaju: Kiss Of The Dolls / Red Partizan / U.D.O.
Lokacija: Parma / Campus Industry Music / Italija
Datum: četvrtak, 04.04.2019.
“Ovdje vrijedi samo jedno. Ili jesi, ili nisi. Metal naime ne poznaje kolebanje, mlitavost, neodlučnost. Ako ti za njega i za tvoje izabrane bendove bije srce, nema prepreka. Nema nikakvih prepreka. Nema izgovora da nisi mogao ovo ili ono. Nema uzmaka. Sve ostalo je laž ili igra stvaranja “lijepog dojma” u gomili.”
Bio je to dakle posljednji dan tromjesečne Steelfactory turneje sastava U.D.O., koji vodi jedan jedini i za kojeg možemo reći da je čovjek, mit i legenda, te glas koji je definicija metala. Udo Dirkschneider. S U.D.O.-om smo se susreli na dva koncerta na ovoj turneji. U Češkoj u veljači ove godine. Album “Steelfacory” jedno je od najboljih ostvarenja koja su prošle godine izašla na polju klasičnog metala i šire. Ujedno je i jedno od najboljih ostvarenja cijele Dirkschneiderove karijere, koja s takvom svježinom i pronicljivošću, odnosno konzistencijom, nije zvučala od albuma “Holy” (1999.), ili skromnije, barem od “Thunderball” (2004.) nadalje. Čovjek nikad nije napravio loš album, naprotiv. Ali tolike kvalitativne konzistentnosti, odnosno stabilnosti među skladbama, nakon albuma “Holy” pa sve do albuma “Steelfactory”, nije uspio ponoviti. Okej, dodat ću još i to da je “Steelfactory” snimljen s jednim jedinim gitaristom za kojim je Udo, mogu mirno reći, neprestano čeznuo od vremena kad je kod njega svirao legendarni Matthias Dieth. To je ruski gitarski heroj Andrey Smirnov, koji je svojim nastupom na Steelfactory, uz neuništiv vokal Uda Dirkschneidera, temeljni gradivni element ove opće artističke nadogradnje, odnosno novopronađenog artističkog procvata potpuno pomlađenog Uda Dirkschneidera i njegove nove ekipe.
Preskočimo dakle na nemilosrdno kišni četvrtak, četvrti dan travnja, u talijansku Parmu. Kao možda i sami znate, njemački metal u Italiji nikad nije bio nekako ekstremno cijenjen, što potvrđuju i naši posjeti koncertima po Italiji u prošlosti. Godine 2014. recimo smo skoknuli na Primal Fear, koji su tada svirali u Brescii pred dobrih 100 ljudi. No, koncert u Parmi također je naišao na najslabiju prodaju ulaznica u cijeloj U.D.O. turneji.
U Campus Industry Music, prostor gdje su te večeri svirali U.D.O. u talijanskoj Parmi posljednji put na svojoj Steelfactory turneji, stigli smo uz malo lutanja i slijepog tumaranja ulicama, jer autor ovog teksta ne trpi novodobni šund, odnosno pomagala za “podebiljanje” u obliku elektroničke navigacije. U dvorani su već nastupali Kiss Of The Dolls, latvijski hard rockeri koji pokušavaju zalijepiti zajedno glazbene poluge iz ostavštine starih rock sastava, koji su rockersko pionirstvo definirali i Hammond zvukom. Bend koji ima još puno posla da izlušti autorsku prepoznatljivost, bend s dosta falša, što dokazuje da će se trebati uhvatiti posla. Drugi su na pozornicu stupili rumunjski Red Partizan. Ime koje u današnje vrijeme postaje sve aktualnije. Power metal sa ženskim vokalom i hrapavo promuklim muškim, također s prilično predvidljivom glazbenom špurom generičnosti, u kojoj je sve bilo rečeno, nekako nije osvojio mogućim dojmovima da nudi nešto izvorno ili zapamtljivo. Ali trudili su se. To se računa. Srčanost.
U.D.O. su svoj posljednji koncert započeli točno u pola deset navečer. Steelfactory kulise, uredna pozornica, recimo baš taman za to da se sastav može raspojasati i razletjeti po njoj. Malobrojna publika, dobrih stotinu, možda stopedeset ljudi, najprije je pozdravila Udova sina Svena Dirkschneidera, koji se kao prvi u kvintetu popeo na pozornicu i uzdigao nad svojom bubnjarskom utvrdom da pozdravi publiku. Odmah zatim uskaču i ostala tri mladića na pozornicu, i to gitaristi Andrey Smirnov i Fabian “Dee” Dammers te naravno naš Tilen Hudrap na bas-gitari. Ne dugo zatim u izmaglici se pojavljuje poznata legendarna silueta karizmatičnog Uda Dirkschneidera i bend napada svim rafalima u zaraznoj Tongue Reaper. To je jedan od vodećih rušitelja novog albuma “Steelfactory”.
Kao što smo kod U.D.O.-a navikli, uvijek sviraju punom snagom. Bilo pred šačicom ljudi ili pred višetisućnom gomilom. To je pravilo i veliki zapovjednik Udo Dirkschneider od tog postulata ne odstupa ni za pedalj.
Uvodno treba reći da Udo Dirkschneider na cijeloj turneji nastupa s ozlijeđenim lijevim koljenom, zbog čega je izvedba turneje bila pod upitnikom, no srčani i neprobojni čovjek još je jednom potvrdio da je isklesan od najplemenitijeg čelika, kad se odrekao sanacije koljena zbog odluke da ne razočara svoje obožavatelje. Druga stvar je kemija koju zrači nova postava. Udo djeluje vedro, na nastupima zrači izvanredno dobro raspoloženje. Opuštenost. To smo okusili u Češkoj u veljači u Pragu i Zlinu, to je ponovno potvrdio i nastup sastava u Parmi. Iako je šačica ljudi djelovala vrlo suzdržano, s nekoliko ludih glava koje su se sporadično tresle u inače mirnom auditoriju i naravno tri luda Slovenca povrh toga, što je za zemlju vječnog “klanjanja” Parnom valjku i ostaloj južnoj gardi potpuno nepojmljiva spoznaja. Očito se formula s integracijom četiri mladića za Uda punokrvno isplatila. Ekipa se odlično osjeća, već poznaje uhodane štoseve i trikove, održava neprestanu tijesnu međusobnu vezu. Udovo uho je budno i oprezno i promašaje ne dopušta, što je vrlo brzo iskusio i Bill Hudson te letio iz benda. Kvintet je silno agilan. Udovo mirovanje zbog koljena se uopće ne primjećuje, jer su Tilen, Fabian i Andrey neprestano posve razigrani i zauzimaju različite položaje na pozornici. Ujedno je ionako Udov vokal onaj osnovni element koji preuzima svu pozornost. Dinamike, to jest trčanja amo-tamo, stajanja rame uz rame, tijekom koncerta je tako neprestano ogromno, a Udo pritom djeluje kao sirena za zračni alarm u svojim najboljim danima. Njegov vokal nije izgubio ni trunku snage i karizme. Ostaje nabrušena motorna pila koja mu se pri rođenju zahvalno zaglavila u grlu i u svom djelovanju vokalista nikako ne ostavlja na cjedilu. Njegov jedinstven, prodoran i izrazito probojan, visoko vrištav vokal ostaje besprijekoran, izražajan i kao uvijek budi strahopoštovanje. Pred čovjekom, uz potpunu fascinaciju i predanost, osjećaš tek veliku mjeru poštovanja.
Tu je Make the Move, izvedena pod dojmom preigravanja Accept klasika Living For Tonight, u razdoblju Dirkschneider turneja, kad su U.D.O. pod imenom Dirkschneider izvodili strogo samo Accept materijal, čime su dokazali da ga izvode uvjerljivije od ekipe sadašnjih Accept. Rekli biste “Naravno!”, već zbog toga što pjeva Udo, no i sama instrumentalna izvedba, osobito zahvaljujući “ludom” Rusu Andreyu Smirnovu, uvjerljivija je.
Ukratko. “Steelfactory” je na koncertu bio favoriziran, što je jedino ispravno. Bilo zarazna i himnična Raising High, nadalje posebno izvrsna, melankolična In The Heat Of The Night, s presudno fascinantnim refrenom, pa onda u drugoj polovici pravi žur s Hungry And Angry, koju je ponovno otvorio zabavni solo dvoboj Svena i našeg briljanta Tilna Hudrapa, kao i u završnici redovnog dijela jedna od najzaraznijih točaka novog albuma, a to je One Heart, One Soul, održavaju izvanrednu vibrantnost i atmosfersku napetost. Vraga, govorimo o novim skladbama, ne o kultnim klasicima. Svakako su se istaknule u prvom redu poludjelo rušilačka Timebomb, pa iznenađenje s “Facess World” točkom Heart Of The Gold, nadalje apsolutne točke prvijenca “Animal House”, to jest izvrsna umirena In The Darkness, pa u velikom bisu očekivana Animal House te završna They Want War. Bend nije zaboravio odsvirati jednu od najbolje aranžiranih balada kasnijeg razdoblja djelovanja, to jest I Give As Good As I Get (“Rev-Raptor”, 2011.), nije zaboravio na fascinantni “Holy”, kad se u prvom bisu prihvatio naslovne skladbe, svakako je morala ponovno odjeknuti jedna od najboljih skladbi Udove karijere, zvana Independence Day s albuma “Solid”, gdje je izdašnije kopao po bas-gitari Tilen, pa zabavna 24/7 s albuma “Mission Nr. X”. Odlična set lista i s zaraznom, primordijalnom heavy metal filozofijom, koja ne može biti njemačkija, koncert koji te jednostavno odvede i vodi i vodi i koji prođe prije nego što je počeo. Bend je odsvirao punu set listu, nije skratio repertoar, s obzirom na to da je posjet bio prilično jadan i podsjećao je na rupičastu dvoranu VPK Mediapark 2004. godine, kad su se U.D.O. tada javili čak jedinstveni put u slovenskom glavnom gradu (nažalost vjerojatno prvi, zadnji i nikad više). Ukratko. Izvorni njemački grijeh heavy metal fraziranja u kombinaciji s vokalom koji je jedan od onih koji su definirali metal (Udu dodaš još Dia, Halforda, Lemmyja, pa Ozzyja).
Još jedno nezaboravno i neprocjenjivo druženje s legendarnim vokalistom i njegovom obnovljenom ekipom četvorice neukroćenih mladića, željnih dokazivanja. Izvanredna vibracija!
Na dan kad RockLine objavljuje recenziju posljednjeg koncerta U.D.O.-a na Steelfactory turneji, veliki Udo Dirkschneider slavi svoj 67. rođendan. Uredništvo našeg elektroničkog glazbenog medija želi legendi povodom jubileja svega najboljeg u izobilju!
autor: Aleš Podbrežnik
fotografije: Aleš Podbrežnik
Setlista:
1. Tongue Reaper
2. Make the Move
3. 24/7
4. Mastercutor
5. A Cry of a Nation
6. Metal Machine
7. Independence Day
8. In the Heat of the Night
9. Vendetta
10. Rising High
11. Guitar Solo (Dee Dammers)
12. In the Darkness
13. I Give as Good as I Get
14. Timebomb
15. Bass/Drum Solo
16. Hungry and Angry
17. Heart of Gold
18. One Heart One Soul
—dodatak I.—
19. Holy
20. Animal House
—dodatak II.—
21. Man and Machine
22. They Want War







































