Datum izlaska: 31.08.2018
Izdavač: AFM Records
Produkcija: Jacob Hansen
Ocjena: 9.0 / 10
Udu Dirkschneideru nije potrebno posebno detaljno predstavljanje. Kamo li su otišle zadnje tri godine? Toliko se toga dogodilo za čovjeka koji slovi kao bivše prvo grlo velikih Accept i vječno zaprisegnuti vođa svog sastava U.D.O. Zadnji album grupe U.D.O. izašao je naime prije tri godine, a još ovoga ljeta legendarni vriskač je sa svojom grupom U.D.O., ali pod imenom Dirkschneider, završavao posljednje nastupe na ljetnim festivalima. Na tim turnejama U.D.O., privremeno preimenovani u Dirkschneider, izvodili su strogo samo Accept materijal. U novim intervjuima i izjavama Uda Dirkschneidera pak je naposljetku i službeno procurilo na vidjelo da Udo i njegova dva bivša Accept drugara (Hoffmann, Baltes) moraju biti prilično ozbiljno posvađani, ali to je već druga priča.
Zašto takav faktografski uvod? Da su glazba grupa Accept i U.D.O. usko povezane, odavno više nije spoznaja koja bi izbacila naš planet iz ekliptike. Ne samo povijesno, nego i stilski. Tko sluša Accept, sluša U.D.O. (i obrnuto). Drukčije ne ide, ako ste ljubitelj stare škole metala. No »Steelfactory«, koji je izašao krajem ovogodišnjeg kolovoza, posebno otrovno vuče na neke gitarske fraze markantnijih skladbi iz Accept karijere. U.D.O. su se u zadnje tri godine ozbiljno resetirali. Opuštenosti i zabave, uz seriju nastupa pod imenom Dirkschneider, doista im nije nedostajalo. Energetske silnice u ekipi su odlično raspoređene pa idejā i kreativnog međusobnog kemijskog djelovanja kasnije u studiju nije manjkalo. Ako se čovjek zakači samo za novu Make the Move, vrlo brzo shvati da ne samo naslov skladbe, nego i sama vodeća gitarska fraza nevjerojatno vuče na rif Accept klasika Living For Tonite. Zapravo se izvođenje Accept materijala nakon Dirkschneider turneja prelilo na kasnije komponiranje nove U.D.O. glazbe za album »Steelfactory«. To je činjenica. Ako dalje čeprkamo po albumu, malo dalje naletimo npr. na Rising High, koji opet slično, ne samo po naslovu, nego i po rifu i refrenskom napjevu, neopozivo priziva Accept rif skladbe Aiming High. One Heart One Soul i Blood On Fire nose zapravo identične vodeće gitarske rifove. No ako prva u nastavku posjeduje osobito bombastičan refrenski napjev, druga se u pretpripjevu vinuo naravno zlokobno i u mračni nastavak, u kojem potpuno pobjeđuje Udov markantni vrisak!
Da se ne vrtim predugo oko jedne te iste stvari. Te rifove koje čujete na »Steelfactory« možemo označiti kao najbolje rifove koje Accept nikad nisu snimili u osamdesetima. Toliko kompozitorske kompatibilnosti vlada u stvaranju obiju grupa. No to je činjenica koja prati Udovu solo karijeru još od druge polovice osamdesetih nadalje i Einsteina ovdje stvarno ne treba otkrivati. A ovaj put utoliko više, jer je trogodišnja pauza bila iznimno dobrodošla. Donosi naime hrpu izvrsnih skladbi. Ako su prethodni U.D.O. albumi zbog prekratkih vremenskih razmaka u kojima su izlazili u kredibilnosti patili zbog »manje spretno pakirane reciklaže« upotrijebljenih rifova, »Steelfactory« zapravo nema niti jednu slabu točku, ni trenutka, a već rečeno »reciklira« mnogo spretnije i lukavije od svojih studijskih prethodnika. Prije svega Udo s ekipom pokazuje svoju vještinu aranžiranja u točkama srednje brzog tempa (A Bite Of Evil, In the Heat of the Night, obje su vrhunci albuma, pa pred kraj Rose in the Desert). Na začelju se nalazi nova izvrsna balada My Way, gdje Udo očarava upotrebom prirodnog tena svoje boje glasa. Inače, čovjek koji je ozbiljno zagazio u srednja šezdeseta, bijesno zavija i vrišti. S nesmanjenom snagom, a to je ono glavno što drži čovjekovu kredibilnost čvrsto na sceni. Kroz desetljeća nije izgubio ni trunku snage na vokalu. I žestoki šamari su tu! Uvodna Tongue Reaper te Eraser pred kraj, odlomit će vam lubanje!
Udo i ekipa iznimno su iskusni. Na ovom albumu sve stoji kako treba, uključujući sve mid-eight pasaže i fantastično soliranje. Bas linija nezasitno kopa i trga (Hungy And Angry) kroz album, a Udo kao rečeno. Vrišti kao vrag, prava životinja. Album je odsviran i snimljen s nevjerojatnom potencom i uzavrelom strašću. To je utoliko fascinantnije jer iza Uda stoji nevjerojatno duga i plodna karijera, u kojoj bi čovjek mirne duše mogao objaviti glazbeno umirovljenje. No uz poletnost koju pokazuje te kompozitorsku kreativnost nadajmo se da još dugo neće doći na tu ideju. Bio bi grijeh.
Odličan novi U.D.O. album dakle! Takav kakav mora biti. Još više. S obzirom na prvotne zahtjeve i očekivanja od grupe, čak i bolji.
Pozor. Fanovi, provjerite i oba posebna »količinski ograničena« izdanja. Za europsko i japansko tržište. I dodatne su skladbe naime izvrsne. Za japansko tržište na albumu se nalazi, kao bonus komad, još What A Hell Of A Night, koji je nevjerojatno posrećen »rock’n’roller«, razvijen iz durske ljestvice i bez problema bi mogao zastupati jednu od vodećih skladbi novog albuma (tako je to kad njegovu stvaratelju kroz žile teku Accept rifovi Burning i I Am A Rebel).
Autor: Aleš Podbrežnik
popis skladbi:
01. Tongue Reaper
02. Make The Move
03. Keeper Of My Soul
04. In The Heat Of The Night
05. Raise The Game
06. Blood On Fire
07. Rising High
08. The Devil Is An Angel (dodatna skladba na “digipack” izdanju)
09. Hungry And Angry
10. One Heart One Soul
11. Pictures In My Dreams (dodatna skladba na “digipack” izdanju)
12. A Bite Of Evil
13. Eraser
14. Rose In The Desert
15. The Way
postava:
Udo Dirkschneider – vokal
Andrey Smirnov – gitara
Fitty Weihhold – bas gitara
Sven Dirkschneider – bubnjevi
